Legendarni novosadski kantautor Đorđe Balašević Đole proglašen je počasnim građaninom Pule, a usto u Puli, najmnogoljudnijem gradu u Istri, ima svoju klupu, ne bilo kakvu: na čelu kamene klupe ispisano je njegovo ime, a na sjedištu dobro znane riječi pjesme »Na stanici u Puli«.

Tom je prigodom pulski gradonačelnik dr. sc. Filip Zoričić rekao: »Ovo je samo jedan skroman doprinos omiljenom pjevaču koji je opjevao Pulu i koja mu je doista bila važna. Rado joj se vraćao, uvijek prepun emocija, razumijevanja i dobre energije«.

Klupa za rođendan

Klupa mu je posthumno bila rođendanski dar, svečano je otvorena 11. svibnja 2022. godine. Balašević je rođen 11. svibnja, a u vječne ravnice, gdje ne postoji opasnost da će netko posjeći bagreme, otišao je 19. veljače 2021., a to znači da će sutra, u ponedjeljak, biti treća godina.

Razmjerno je često nastupao i boravio u Istri s kojom je bio povezan i prijateljstvima, kumstvom te vlasništvom kuće za odmor u novom naselju Villa Marzari do istoimene bivše stancije kraj Brtonigle. Istra je i u nekoliko Balaševićevih stihova: u prvoj strofa Oprosti mi, Katrin, u Kao talas i Put u središte zemlje, posvećena labinskim rudarima. Istri je posvetio cijelu pjesmu Rapsodija o Katrin. Nastupao je širom Poluotoka - u Portorožu, Umagu, Poreču, na Malom Brijunu, Opatiji, Puli...

(Osobna arhiva)

U pulskoj Areni održao je nekoliko koncerata, a najpoznatiji je humanitarni koncert u lipnju 2001. godine, prvi njegov nastup u Hrvatskoj nakon ratnog raspada Jugoslavije, koji je okupio oko 8.000 posjetitelja i s kojeg je neto prihod od ulaznica i donacija, više od 700 tisuća kuna, utrošen za nabavku medicinske opreme Opće bolnice u Puli. Njegov nastup u Vespazijanov amfiteatar Glas istre popratio je naslovom »Povratak gladijatora«.

Vratio se nakon burnih ‘90-ih u Pulu, u Arenu, koja je te ljetne večeri ključala emocijama, a ako je netko znao publiku uroniti u svoju rijeku emocija, onda je to bio on. Na koncertima je uvijek bio smiren, lagano nasmiješen, u majici i trapericama. Jednostavno, Đole je bio Đole, jedan i jedini, kantautor posebne karizme koji je kroz stihove i note svojih pjesama širio ljubav i dobro raspoloženje. Pulsku Arenu svaki put bi začarao nekom čudnom vibrom i natjerao publiku da uživa. I nije da mu se žurilo. Tri, četiri sata svirke (ili više), što je to bilo za njega. Malo pjesme, malo anegdota i viceva i bio je to njegov show u kojem bi dao sebe, a publika je to prepoznavala.

Možda je njegova panonska smirenost nekako odgovarala upravo istarskom mentalitetu, možda su upravo njegove antišovinističke poruke baš tu na Poluotoku našle plodno tlo ili je možda nešto u toj Areni i blizini mora da odašilje dobre signale do srca i umova ljudi. Balašević bi svojim šansonama lako prodro do obožavatelja iz Istre, ali i onih koji su koncerte pohodili iz Hrvatske i cijele bivše države.

Let plišanih zečeva

Panonski mornar koji je volio Pulu, a Pula voljela njega i njegove pjesme, u prepunoj pulskoj Areni održao je koncert u kolovozu 2019. godine.

Pamte se pjesme koje je tada pjevao, ali pamti se i njegovo neočekivano uzvraćanje vjernoj publici. Kad je krenula pjesma »Neki novi klinci« ispaljeni su prema publici plišani zečevi, bijele i duginih boja. Na njegovu koncertu 2001. godine, kada je počeo pjevati »Neki novi klinci«, na pozornicu u Areni doletio je jedan mali bijeli plišani zeko. Balašević, ganut, gotovo da se rasplakao, i nije nimalo izgledao djetinjasto s tom dječjom igračkom u jednoj, a mikrofonom u drugoj ruci.

(Osobna arhiva)

Na njegovim koncertima plišani zečevi koji lete na pozornicu postali su dijelom rituala!

Bilo je sasvim ‘normalno’ da kaže: »Doći večeras u Pulu, kod svojih, to nema cijenu«. Ili: »Pula mi je uvijek bila važna. Daj Bože da bude kao i uvijek, jer je uvijek bilo fantastično!«

Ipak, najveći je kompliment dao Istri kada je jednom rekao ili napisao: »Istra je pola puta prema raju«. Tako je u o Istri pjevao pomalo zaboravljeni pulski sastav Kravate iz 1995. (Luciano Delbianco, Igor Štoković, Denis Mikulić) a koja se rado pjeva: »Samo anđeli znaju kako je u raju, samo anđeli a i svi što su jednom bar Istru vidjeli«.

Za sebe je znao reći: »Ja sam idealan gost. Dolazim rijetko i ostajem kratko«.

Rapsodija o Katrin

U »Rapsodiji o Katrin« (2017.) Đorđe Balašević je na pjesmu »Oprosti mi, Katrin«, opjevao jedan boravak u Istri; stanicu u Puli na kojoj je upoznao Katrin, Francuskinju, koja ga je pitala za hotele u Rovinju ili Vrsaru; sve iz izvorne pjesme, a u nastavku, Istru zove »Zemljom vila«, a opisuje i čarobni trenutak kada se ugleda Buzet, kada maestral puše u dolini Mirne, borove uz prugu, kažune, i natpis na kamenom zidu gdje kaže »Istra je naša!« - a »Čija je Istra, njegov je svet«, smatra Đole.

Ovako je Balašević opisao sam nastanak te pjesme: »Ova verzija pesme je vrlo ekskluzivna i predstavlja tri pesme spojene u jednu – priču o tome kako su krenuli vozom u Pulu, kako se pojavila Katrin i kako je na kraju Katrin otišla. Ova mala rapsodija napravljena je povodom koncerta u Puli, tada smo je odsvirali i sumnjam da ćemo je ikada više izvesti, ali tu je ovaj studijski snimak«.

Put u središte Zemlje

Kad sam jutros stigo kući s posla

saček’o me papir siv:

otišla mi draga, svega joj je dosta

nikad ne zna dal sam živ

Ma idi lutko lepa s milim bogom

ti si više komad lak

Nisi nikad tamo stala svojom nogom

nemaš ti pojma šta je mrak

Tamo dole đavoli se kote

tri planine pritiska mi vrat

Baš i nisi drugar, moj živote

al neka, neka, biće slađe kad srce zemlje nađem

Neki Francuz, neki pisac mudar

proreko je mnogo tog

Možda nikad nije radio kao rudar

al ga volim kao svog

Knjiga piše da postoji mesto

u sred zemlje neko sunce sja

Tamo se može i s milion dvesto

Tražim srce zemlje stare i sunce za rudare

Kopam, đavoli se kote

tri planine pritiska mi vrat

O, baš i nisi drugar, moj živote

al neka, neka, biće slaže kad srce zemlje nađem

Tamu gutam, dišem, tamu gazim

trpim najbolje što znam

Al ću jednog dana da je proburazim

i da se svetla dočepam

Rapsodija o Katrin

Ekspresni vlak za Pariz:
Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl, Pariz, polazi sa četrnaestog koloseka,
drugi peron lijevo…

Ponavljam: Ekspresni vlak za Pariz: Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl, ta napokon Pariz, polazi sa
četrnaestog koloseka…

Ecris, ma cherie.
Ne oublies pas. Adieu…

Na stanici u Puli,
pod vrelim suncem leta,

sam čekao autobus
i svirao gitaru...

Tad sela je kraj mene...
I pitala da l’ smeta?

I znam li dobar hotel
u Rovinju il’ Vrsaru?

I reče da je stigla tog jutra
iz Dižona.

Odvedoh je u mali restoran
(s dobrom klopom).

Uz sendviče i kafu, onako,
iz fazona,

Predložih joj da dalje krene
sa mnom auto-stopom...

Oprosti mi, Katrin,
možda nisam bio fin,

mada si mi bila draga.

Oprosti mi, Katrin...
Sve je sada samo dim...

Našoj ljubavi - ni traga...

A sutra sve je bilo ko da
se dugo znamo...

Na plaži joj, na poklon,
izronih morskog puža...

I nije rekla ništa
(nasmešila se samo).

I pružila mi ruke...
Kao sebe da mi pruža...

Oprosti mi, Katrin,
možda nisam bio fin,

mada si mi bila draga.

Oprosti mi, Katrin...
Sve je sada samo dim...

Našoj ljubavi - ni traga...

A za sve je kriv moj ortak Zole, to moram da kažem.

Tog dana doneo je žurnal sa čudesnim pejsažem...

- Ajmo mi u Istru - reko je - tamo žive vile...

- Ma, daleko je... Al’ kad već žive, same su krive...

I, eto nas.

U zemlju vila kreneš vozom,
a stigneš vlakom…

Pred jutro omami te vazduh smućkan sa zrakom.

Pod Ćićarijom ugledaš Buzet i tom si slikom prosto obuzet...

Al’ tad maestral pirne dolinom reke Mirne.

Negde od Tarske vale,
od obale...

Niz prugu grenadiri borovi,
da l’ su kažuni ili dvorovi?

Kao da stiže glavom car
u Kanfanar.

»Istra je naša!«

Pisalo je na kamenom zidu...

»L’Istria è nostra!«

Važi, sve ćemo to imati
u vidu...

Pa, da...

Nas tri drugara,
lovci na šanse…

Tri musketara iz
ravne provanse...

»Leto je loto…« - to je naš moto, s cveta na cvet...

Istra je naša! L’Istria è nostra!

Važi, al’ momentalno
naša je i vozdra!

Tu je stvar čista:

Čija je Istra, njegov je svet.

»Istra je naša!«

Pisalo je na kamenom zidu…

»L’Istria è nostra!«

Dobro, sve ćemo to
imati u vidu…

Majica, farke i espadrile…

Paradna uniforma
naše eskadrile.

Palac na cesti...

Gde li ću sresti onu iz sna?

I put do raja,
svejedno umori...

I brzi voz na kraju uspori...

I malo zatim sreo sam Katrin (što se već zna).

Taj dan je bio dosta duži od drugih dana...

Plava laguna, Via Flengi i Funtana...

I tad stao nam je tip sa
kombijem,

pa do Umaga s tim hipi
zombijem...

Gde je sa sestrom htela do hotela, pa laku noć.

Te letnje ljubavi mu dođu
suvenir na kraju,

ko trag bikinija na koži
otprilike traju...

Uz onaj feral u Savudriji
osvanuo sam nešto mudriji...

Ma, super mi je sve to,
po curica za leto…

Vreme na revers uzeto.

Al’ moram ovde onu dovesti uz koju ću sva leta provesti,

neka u dobru, neka u zlu
ali uz nju.

A što se tiče Katrin, samo bi kučkin sin nešto rekao loše.

Svoj je vrtela film,
što je OK sasvim,

svako bira svoj lik.

Mali prepadnut stvor,
mali spetljani čvor,

vrapčić košavom nošen…

I toliko od nas...

Suza pecne na čas
al’ ne ostavi plik.

I mahala mi dugo
sa prozora vagona...

I pisala mi (posle)
da pamti sunce juga...

I zvala me, u jesen,
da dođem do Dižona...

Al’... Tamo ne bi bila ista... Nego neka druga...

Oprosti mi, Katrin,
možda nisam bio fin,

mada si mi bila draga.

Oprosti mi, Katrin...
Sve je sada samo dim...

Našoj ljubavi - ni traga...

Ni traga.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu