INTERVJU

Rambo Amadeus: "Budućnost rocka na Balkanu ograničena je biološki na moje vršnjake"

| Autor: Claudia Bošković
Rambo Amadeus (Snimio Nebojša Babić)

Rambo Amadeus (Snimio Nebojša Babić)


Glazbena legenda Rambo Amadeus u petak će u Pogonu kulture održati koncert pod nazivom »Tribute samome sebi«.

Kultni crnogorski kantautor pravog imenaAntonije Pušić, s više od trideset godina vrhunskog glazbenog iskustva iza sebe, poznat po britkosti i satiričnim tekstovima te kumovanju u kreiranju sintagme turbo folk, izvest će, kako objašnjava,»Original 100% 1/1 Tribute koncept, još neviđen od prapovijesti šoubiznisa do danas«.

Spoj auto terapije i šoubiznisa

U Pogonu kulture nastupate s Organic Trijom, a priređujete takozvani »Tribute samom sebi«.

Recite nam više o tome što publika može očekivati od repertoara – hoće li biti improvizacija, promjena aranžmana i sl.?

– Nastupamo zapravo kao kvintet. Organic Trio, zatim moja malenkost, i specijalna gošća našeg ansambla, fenomenalna Alba, vaša sugrađanka, koja je dobila potpunu slobodu da se igra mojim repertoarom.

Dodaje dozu atmosfere iz crtanih filmova koja je baš nedostajala.

»Tribute samom sebi« omogućuje priličnu slobodu interpretacije. Obrađivati samog sebe je sasvim zabavno jer naposljetku sam autor, u ovom slučaju ja, ne može zamjeriti kako mu tretirate pjesme, a publika, bar ova radoznala na koju sam navikao, svakako nije tu da bi slušala identične stvari bezbroj puta. Posebno me raduje činjenica da AI nema nikakvog pojma o tome što je »Tribute samom sebi«.

U više navrata »Tribute samom sebi« pokazao se ne samo kao umjetnički performans, nego i oblik kritičkog propitivanja pozicije originalnog umjetnika i različitih fenomena koji ga okružuju – od posthumne odaje počasti, ali i već afirmiranog »sukoba« originala s AI-jem.

Objasnite nam malo više po kojem principu »selektirate« teme svojih nastupa/performansa, te koliko dugo je uopće »tribute« projekt aktivan?

– »Tribute samom sebi« nastao je za šezdeseti rođendan. Bilo je krajnje vrijeme da se izmjestim, malo distanciram, zamijenim svoj teški medijski samar (sedlo, teret; op. ur.) nečim udobnijim, manje obvezujućim.

Skrojio sam »Tribute samom sebi« kao udobno odijelo, pruža mi slobodu pokreta i toplinu. Sada nastupam mnogo relaksiranije, s većom distancom prema sebi, svom »umjetničkom egu« i svom radu. Teme i dileme koje mi se vrzmaju po glavi asociram s nekom od mojih pjesama i onda to tumačenje dijelim s publikom.

Pjesme su tu samo kao neka neophodna forma, podloga, palačinka na koju se dodaje krema tekstualne improvizacije i lamentiranja nad stvarnošću. Uz to volim i svirati, pa možemo reći da je u pitanju prilično dobar spoj auto terapije i šoubiznisa. Također i tjelovježbe, mahanje gitarom je nekakav sport sličan drevnom kendu. Održava tijelo i duh.

Traženje utjehe

Poznato je da ste, kada su politički stavovi i društvena kritika u pitanju, otvoreni i bez dlake na jeziku. U jednom ste intervjuu rekli da je u današnjem društvu svaka ideologija uništena te da je rješenje za puni smisao postojanja čovjeka ekologija.

Uzevši u obzir čovjekov odnos prema prirodi i okolini, postoji li više ikakvo rješenje za »spas« Čovjeka ili su sve šanse propuštene?

– Nemam pojma, stvarno. Pretpostavljam da se priroda čovjeka, njegov mentalitet, mijenja ovisno o okolnostima.

Kažu paleoantropolozi da je ljudska vrsta jednog trenutka, u prapovijesti, uslijed geoloških i klimatskih poremećaja pala na samo tisuću jedinki. Početkom 20. stoljeća bila nas je jedna milijarda.

Dvadeseto stoljeće donijelo je dodatnu geometrijsku progresiju u razmnožavanju, a zahvaljujući penicilinu i cjepivima, danas nas je osam milijardi. Moguće da je to hiper-razmnožavanje vrste ulilo pretjeranu sigurnost u opstanak vlastite vrste. Onda je moguće i da će se ljudska priroda promijeniti i zabrinuti se za sebe tek kad broj jedinki počne drastično padati. Dotad ćemo vjerojatno ići ovim bezbrižnim, štetnim i opasnim smjerom.

Zanimljiv je taj (auto)ironijski diskurs koji vrvi u vašim interpretacijama. Još 1988. pojavili ste se s debi albumom »O tugo jesenja«, okarakteriziravši vlastiti zvuk kao turbo folk. U prvoj polovici devedesetih godina krilatica se napunila negativnim konotacijama.

Kako vi vidite evoluciju turbo folka, ali i društvenu stigmu koja i dan danas okružuje slične sadržaje, ne samo glazbene, nego i primjerice, reality showove i slično?

– Čini mi se da se pojmovi brkaju, turbo folk nije glazbeni žanr. Turbo folk je nekritička upotreba tehnologije, odsustvo ukusa u ambijentu tehnološkog napretka. Ukus je jedino što se ne da simulirati, kopirati i naučiti preko noći.

Danas je turbo folk evoluirao toliko da svjedočimo turbo folku koji se izvodi pred masama, čak i na violončelu. S druge strane, fenomen realityja meni nekako djeluje kao traženje utjehe; gledatelji vole na TV-u vidjeti protagoniste koji su po svim parametrima skromnih sposobnosti i skromne perspektive. Kad gledatelji na TV-u gledaju svakodnevno nesposobnije od sebe, to im valjda daje osjećaj nadmoći.

Neupitno je da je nekoć glazba bila više nabijena revolucionarnim impulsom nego danas. Što mislite koja je budućnost rock glazbe na balkanskim prostorima, s obzirom da ukus ipak u jednom aspektu reflektira općenitu političku i društvenu svijest?

– Rock glazba je nakon osamdeset godina trajanja uspješno i valorizirana i amortizirana. Sviranje gitare u odnosu na kreiranje popularne glazbe kompjuterom je efikasno kao mlataranje nunčakama protiv laserskog topa.

Također, sva početna revolucionarnost je oprana, šamponirana, dovedena do estradne mjere ili je sklonjena izvan očiju estradne javnosti. Mislim da je rock kao set uvjerenja zapravo pobjegao iz šoubiznisa na neke manje osvijetljene scene.

Najveći rock koji sam sreo u posljednje vrijeme je nekakvo natjecanje za programere u Finskoj. Propozicija je jednostavna, treba napraviti nekakav igrokaz na ekranu, sa smislenom porukom, sa što manje kilobajta.

Pravi, rasni punk rock, daleko od gitara, raščupanih frizura i kožnih gaća. Budućnost rocka na Balkanu ograničena je biološki, na moje vršnjake koji još luduju s glazbenih pozornica regije. Kritički »rock« duh danas nosi mlada reperska scena, oni nešto ne luduju za rock zvukom i gitarama.

Danas se nameću novi tabui

Djeluje mi da je nerijetko jedan od motiva, makar implicitnih, u vašem stvaralaštvu i performansu ispitivanje slobode govora. Koliko ste »na vlastitoj koži« osjetili njezine granice uspoređujući razdoblje socijalističkog režima i demokracije?

– U socijalizmu nisi smjeo kritizirati Tita i Partiju, to je bilo stvarno riskantno. Meni je otac robijao na Golom otoku zbog jednog postavljenog pitanja na koje nadležni na njegovu nesreću nisu mogli dati odgovor. Danas možeš pričati što hoćeš, samo ako ne zaviruješ u novčanik vladajućoj klasi.

Međutim, fenomen društvenih mreža je omogućio mediokritetima da se javno izražavaju, da postanu kerberi tradicionalnih vrijednosti, zapravo slijepi čuvari statusa quo. Svaki čovjek koji javno izražava kritiku prema starim vrijednostima ili plasira nove ideje, naletjet će na zlokoban lavež s društvenih mreža.

Može se onda s pravom pomisliti da homo sapiens iskreno voli totalitarno društvo, ne može bez lova na vještice, bez obzira na to kakvo je društveno uređenje oko njega.

Vlast s jedne strane kroz različite epohe nameće različite tabue da bi jednostavnije vršila vlast, s druge da bi se rulja zadovoljavala javnim pogubljivanjem heretika, onih koji su im svakako išli na živce svojim isticanjem i nerazumljivim idejama. Nakon sloboda u ponašanju ljudi sedamdesetih godina, danas primjećujemo da se nameću novi tabui.

"Baulinho Courinho"

Ove jeseni objavljen je vaš najnoviji singl »Baulinho Courinho«. Kako stojite s planovima na glazbenom planu, možemo li očekivati neki novi album?

– Ne planiram ništa, ne isplati se, moji vršnjaci umiru prirodnom smrću, prepotentno je za mene planirati bilo što.

Samo pišem kad sam inspiriran i odmah snimam. Objavljujem jednu po jednu pjesmu na YouTubeu i digitalnim platformama, pa kad se nagomila desetak, onda ih pakiramo kao drevni LP album, tiskamo minimalan broj primjeraka i prodajemo preko veze. Liberalno tržište me sklonilo iz masovne proizvodnje u kult, nema neke love, ali dobro zvuči.

Evo, tiskali smo prethodno LP »Brod budala« u petsto primjeraka, onda sam ja to sakrio od očiju javnosti, s vremena na vrijeme se pojavi neki fan koji je od uzbuđenja izgubio iz vida da nema gramofon, i onda naruči ploču, ne pitajući koliko košta poštarina.

Ukratko – Baulignho Caurinho.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini