film redatelja Andreja Korovljeva otvara pulski filmski festival
Vjerujem da film treba biti društveno angažiran, on je moje sredstvo borbe za neko bolje sutra
Andrej Korovljen (Arhiva Glasa Istre)
Bliži se 70. Pulski filmski festival, a čast da ga otvori dobio je igrani film »Hotel Pula« u režiji Puljanina Andreja Korovljeva. Nastao djelomično prema romanu »Pula« Vladimira Stojsavljevića Vakija film je priča o Mahiru koji je zbog rata 1990-ih iz Bosne došao u Puli i živi u Hotelu Pula i mladoj Puljanki Uni, no priča filma je puno dublja i aktualnija. Film je u cijelosti sniman u Puli, a glavne uloge Mahira i Nike tumače Ermin Bravo i Nika Grbelja. Film je nastao u produkciji produkcijske kuće Kinematograf iz Pule, a u filmu se pojavljuju i neki dobro poznati pulski glumci, profesionalci ili amateri, u većim ili manjim ulogama poput Petre Blašković, Nike Ivančić, Luke Juričića, Romine Vitasović, Louisa Abdelhanija, Đoleta Macole, Hassana Abdelghanija ili Olivere Jović...
Kako je bilo raditi na filmu u svom rodnom gradu i što se u ovoj priče još može otkriti ispričao nam je redatelj Andrej Korovljev čiji je opus publika dobro upoznala i kroz dokumentarce »Godine hrđe« ili »Tusta«, a ovo mu je prvi igrani film.
Pula je uvijek posebna priča
Tvoj film o Puli otvara filmski festival u tvom rodnom gradu. Ne pitam te jesi li, nego koliko si uzbuđen?
- Ne znam postoji li mjerna jedinica koja može opisati tu vrstu uzbuđenja i treme. Dugogodišnjim radom na predstavljanju i promocijama svojih projekata naučio sam kontrolirati emocije, no Pula je uvijek posebna priča. Najteže je pred svojom publikom; svirao ti u bendu, radio kazališnu predstavu, izložbu ili film domaći teren je ultimativni test. Puležani su vrlo kritični, inteligentni i emotivni, takvu publiku ne možeš prevariti, ili jesi ili nisi. Nakon projekcije u Areni bit će gladijatorski – ili palac gore ili dolje. Nadam se da će mi publika poštedjeti život.
Razmišljaš li o tome kako će Puležani i Puležani prihvatiti tvoj film? Zacijelo neki već sada imaju velika očekivanja.
- Još mi je vrlo živ osjećaj koji me obuzimao kada smo imali projekciju »Tuste« u Areni. I tada su očekivanja bila velika. S Tustom sam do te projekcije prošao premijere po cijeloj bivšoj državi: Beograd, Novi Sad, Skoplje, Sarajevo, Podgorica, Ljubljana… i nekako se već naviknuo na izvrsne, čak i euforične reakcije tisuća gledatelja. Za kraj tog maratona posljednja stanica bila je Arena i tu sam se vratio na sam početak, kao da nikada nisam nikome pokazao film. Uhvatila me trema neviđenih razmjera, osjećaj koji ne možeš racionalno kontrolirati. Kada je film završio i kada se gromoglasan aplauz prolomio osjećao sam se kao da sam se ponovno rodio. Ovih dana spašava me radni mod u kojem sam 0-24 kako intenzivno radimo na pripremama. Ne stignem previše promišljati ishode i to je dobro jer mogu raditi i spavati.
Što misliš da će ljude više uznemiriti - priča Mahirovog prijatelja na početku ili odnos starijeg čovjeka i tinejdžerke?
- Dok smo pisali scenarij, a vjerujem i kada je Vaki pisao roman, nije nam bilo niti u primisli uznemiriti ljude. Svaki element ove priče ima svoju duboko promišljenu dramaturšku i emotivnu svrhu. Ništa nije postavljeno da bi šokiralo, ja prezirem trivijalne trikove bez pokrića koji služe ničem nego bagateliziranju teme kojom se baviš u filmu. Siguran sam da Nabokov nije pisao »Lolitu« kako bi provocirao već svrhovito izložio svekoliku kompleksnost osjećaja ljudskog bića. Naravno da sam strahovao od recepcije takvog »edgy« odnosa dvoje glavnih likova u našem filmu. Imali smo podosta testnih projekcija i nitko nije imao problem s njihovim odnosom, dapače, reakcije na njegovu slojevitost i kompleksnost bile su tople i pohvalne. Mislim da su jaki likovi i maestralni glumci koji su ih utjelovili, organski proizveli kemiju čiste ljubavi te da se gledatelj s lakoćom može identificirati i staviti u njihovu kožu. Bez takve iskrenosti i vjerodostojnosti, emotivnog realizma kojeg smo ganjali, priča je mogla imati drugi prizvuk, ali onda bi to bio sasvim neki drugi film. Što se tiče cimerove priče na početku filma htjeli smo izbjeći bilo kakvo grafičko i vizualno prikazivanje rata poput arhivskih snimaka, televizijskih reportaža i sl. Cilj nam je bio u da u jednom razgovoru, monologu, kroz osobnu ratnu traumu opišemo svu surovost, bestijalnost, brutalnost i besmisao onoga što se dogodilo na ovim prostorima, a i u svakom ratu ako gledamo širu sliku.
Film se ne drži čvrsto priče u Stojsavljevićevom romanu. Pretpostavljam da si zato i promijenio naslov iz »Pula« u »Hotel Pula«, no kako je Stojsavljević reagirao na promjene?
- Nemoguće je napraviti čistu adaptaciju romana »Pula«, barem ja tako mislim. Stojsavljevićev tekst je fenomenalan no ta ingenioznost proizlazi iz pisane riječi koja savršeno funkcionira na papiru, ali ne i u vizualnom mediju poput filma. U romanu pisac tematizira mitove, povijesna razdoblja koja su oblikovala grad i njegov duh, puno je tu unutarnjih stanja likova i kompleksnih promišljanja koja igraju veliku ulogu u tekstu, a te elemente je vrlo teško preoblikovati u način pripovijedanja na kojem film počiva. Tako smo odlučili izdvojiti ona sidrišta romana koja su temelj Vakijeve unikatne priče i oko njih graditi filmsku štoriju. I to je bio golem posao, dali smo roman talentiranom dramaturgu i scenaristu Ivanu Turkoviću-Krnjku koji nije iz Pule pa stoga nije opterećen stockholmskim sindromom emotivne vezanosti za grad poput Dijane i mene već se mogao slobodno posvetiti likovima i dramskoj radnji. Scenarij smo razvijali više od dvije godine što najbolje govori o tome koliko je dobar scenarij presudan za uspjelu ekranizaciju. Postoji izreka da iz dobrog scenarija možete napraviti loš film, ali ne i obratno.
Ako sam dobro shvatio, na nekoj široj razini, ovo nije samo film o Puli 1990-ih već je na neki način i film o Puli danas?
- Volim se baviti temama koje su lokalne, ali progovaraju univerzalno, na način da ih može razumjeti i s njima se poistovjetiti netko tko s našim prostorima, povijesti i kulturom nema dodirnih točaka. Zbog toga i težim u svojim radovima baviti se ljudima, bilo stvarnima ili fikcionalnima, jer ljubav, bol, sreća, patnja, osjećaji koji su svojstveni ljudskom rodu ne poznaju barijere. Kada na taj način promišljate svoje djelovanje to nužno vodi i činjenici da filmove koje ste stvorili ne pojede vrijeme. Problemi s kojima se likovi u mojim radovima susreću poput netolerancije, eksploatacije, izopćenosti itd. uvijek su, nažalost, prisutni u našoj zajednici. Nekada su ispod tepiha, a nekada isplivaju na površinu i tu se razotkrije zbilja od koje olako okrećemo glavu. Kao primjer prizvati ću svoj dokumentarni film »Godine hrđe« o brodogradilištu Uljanik sniman prije dvadesetak godina, a koji je i danas više nego aktualan i recentan. Zaista vjerujem da film treba biti društveno angažiran, on je moje sredstvo borbe za neko bolje sutra.
Kako si ti tada doživljavao ljude koji su devedesetih dolazili u Pulu? Koliko si bio u dodiru s njima?
- Ajmo biti iskreni i reći – vrlo malo ili nimalo. Da, svi smo osjećali empatiju, donirali hranu i odjeću, s jezom pričali između sebe o strahotama koje su prošli. No da li smo te ljude iskreno pitali kako su i kakav im je život u sredini koja im je potpuno strana i daleka? Da li smo ih prigrlili i integrirali u zajednicu kako bi im život bio podnošljiviji? Ja nisam, a bojim se da nema puno onih koji mogu iskreno potvrdno odgovoriti. Suočimo se s tim, ti ljudi su bili getoizirani, naš život i njihov »život« se odvijao u istom gradu na paralelnim kolosijecima. Moramo osvijestiti takve stvari kako bi ubuduće bili bolji, tko zna, možda i nas nekad zadesi Mahirova sudbina.
Tolerancija kao ofucana parola
Jesu li Pula i Istra tolerantne ili su, kao što je jednom netko rekao, ravnodušne?
- Tolerancija, baš kao i suživot, je vrlo rastezljiv pojam i ofucana parola u statutima političkih stranaka. Lijepo zvuči, baš kao i sloboda. Možemo je etiketirati na sve i svašta pa tako i na geografske pojmove poput gradova i regija. Termin tolerancija, kao i suživot, meni odbojno zvuče i nose nezdrave konotacije. Pozivamo se na njih kao nešto pozitivno, na civilizacijski doseg, doživljavamo ih kao vrijednosti koje treba njegovati. Što to točno? Da toleriramo nekoga jer se eto naselio tu do nas sa svojim setom vrijednosti koje nisu izvorno naše. Dakle, tolerirati znači podnositi. Nadalje, suživot implicira da smo prisiljeni živjeti do nekoga drugačijeg. Ne živimo s njim već suživimo, tu pored, i to ne svojim izborom, a još manje voljom. Gledamo se, ali se ne dodirujemo. Ako u tom kontekstu gledamo, Istra i Pula jesu tolerantne, pa svi smo nekad odnekud došli, zar ne? Upravo sam to htio uprizoriti u filmu, u scenama gdje se Una s ekipom zabavlja ispred diska Hotel Pule dok ih s prozora hotela gleda traumatizirani Mahir. To je izvrsna ilustracija tolerancije i suživota, ali to nije nešto čime bi se trebali ponositi. Ako bi nešto trebali promovirati to je prihvaćanje i dijeljenje, ali te termine ne koristimo olako jer se moraju očitovati i u praksi.
Film je malo mračan, s obzirom na temu, ali ima ta sjajna scena na rođendanskoj zabavi, koja djeluje poput pohvale mladoj generaciji?
- Upravo ta scena je mala, ali i velika Unina pobjeda. Na toj rođendanskoj proslavi tolerancija i suživot preobražavaju se u prihvaćanje i dijeljenje. No, niti taj trenutak nije došao spontano, još manje nekom kolektivnom odlukom. Bio je potreban junak, u ovom slučaju heroina Una koja će Mahirovu asimilaciju inicirati i omogućiti. Tada je to bilo izvedivo unutar te mlade pulske generacije koja nije bila kontaminirana sveprisutnom propagandom nacionalizma i mržnje. Tako da – da, to je pohvala tadašnjoj mladoj generaciji i direktna poruka kako ovim današnjim, tako i budućim.
Koliko ti je bilo naporno raditi film? S jedne strane si na svom terenu, u svom gradu, s druge strane baš zbog toga sigurno je postojala neka želja da sve bude savršeno, pretpostavljam?
- Generalno film je krvav posao, pogotovo u našim uvjetima i budžetima. Znao sam što me čeka pa sam se dobro pripremio. Skupio sam ekipu koja je disala kao jedan, živjeli smo i radili kao velika obitelj, Dijana i ja »regrutirali« smo vrhunske profesionalce i prijatelje koji imaju kilometre u nogama kada se radi o dugometražnom igranom filmu. Također okupili smo velik broj pulskih kreativnih snaga iza i ispred kamere. Nisam egomanijak i smatram film kolektivnim poslom gdje smo svi ravnopravni, a kad postaviš tako stvari od početka svako na setu osjeća film kao svoj i dati će sve od sebe kako bi zajedno najbolje napravili to čudo što se zove film. Ja iskreno još i danas ne znam kako da im se dostojno zahvalim za junačko srce koje su ugradili u »Hotel Pulu«. Možda se ne doimam tako, ali kad stvaram, veliki sam perfekcionist i doista sam želio da rekonstrukcija tog vremena bude što je moguće vjerodostojnija. Scenografiju, kostime, lokacije, rekvizite proučavali smo do detalja. Sad kad promatram s distance imam dojam da smo bili pomalo i opsesivni kako smo pedantno gradili i stvari koje nisu ni ušle u kadar. Naš utisak je da smo pogodili vizualni i emocionalni duh vremena, nadam se da će i publika to osjetiti.
Hoće li Rojc biti sljedeći?
Neke scene snimio si u legendarnom HP klubu koji će uskoro biti preuređen i prenamijenjen, dok je klub Uljanik definitivno zatvoren. Što osjećaš kada razmišljaš o tome?
- Žal i nostalgiju za HP-om, s druge strane bijes što se tiče kluba Uljanik. Svjestan sam da kapital ne poznaje tradicijske sentimente, kulturne vrijednosti, generacijske simbole, ali da oni koji su izabrani da budu njihovi čuvari za njih ne mare, e za to nemam toleranciju.
Iako nisam u Puli tokom cijele godine, emotivno proživljavam svaki posrtaj svoga grada pred naletom kapitala i mas-turizma. Već sad imam osjećaj da su žitelji Pule getoizirani u svom gradu i da će se skoro zateći u Mahirovim cipelama.
Jesmo li zaista potpisali kapitulaciju i dopustili da nas isprate s pjesmom »Raiders on the Storm« s kojom su se nekada završavale večeri u Uljaniku, hoće li Rojc biti sljedeći? Strah me i pomisliti.
Kako si ti proživio to razdoblje, to »zlatno doba« pulske alternativne scene? Vidim da si sebi dao jednu malu ulogu i pretpostavljam da to nije samo zbog uštede na statistima?
- Kako sam već spomenuo u više navrata to vrijeme pamtim po fenomenalnim improviziranim koncertima (npr. Uljanik u podne), prvim techno partyjima, prisilnim mobilizacijama, ratnom ozračju i neizvjesnosti, ali i mladalačkoj neobuzdanoj slobodi u isto vrijeme, po gomili dobre muzike i bendova, po iskrenim druženjima i ljubavima…
Pula je bila kreativna oaza, u takvoj sredini najgora vremena imaju tendenciju da stvaraju najbolje stvari. A glede mog pojavljivanja ispred kamere, nisam si mogao dati cameo ulogu mladog punkera, jer nisam više mlad pa sam odabrao onu nadrkanog redara. Kažu da sam je autentično odigrao, hahaha.
Što nakon »Hotela Pule«?
- Čim film krene u svoj festivalski i distribucijski kino život, ja simultano krećem u novu avanturu. Nešto što još nisam isprobao. Radi se o žanrovskoj kriminalističkoj seriji, podosta pomaknutoj i začudnoj.
Dobili smo financijski vjetar u leđa od domaćih i inozemnih filmskih fondova koji su je prepoznali, tako da od jeseni krećemo u akciju. Naravno, i ovaj put u puležanskom timu. Uz mene kao autora i scenariste tu je naravno i Dijana Cetina Mlađenović kao producentica i Marijana Veljović kao koscenaristica serije koja nosi radni naslov »Mrtvi kut«.
Punk’s not dead
Dio priče filma je i pulska punk scena. Što je ostalo od nje?
- Pratim pulsku glazbenu scenu i vidim da, nakon zatišja od prije desetak godina, ponovno buja i razvija se u svim smjerovima. Drago mi je da je taj korijen kreativnosti koje su posadile generacije puno prije moje opet živ i zdrav. Uzmite kao primjer Monte Paradiso Festival i 31 godinu postojanja, nema boljeg argumenta koji bi potkrijepio onu staru »punk’s not dead«. Eto i mlade snage pulske HC scene Fried Brain sviraju i glume u nekoliko scena u filmu »Hotel Pula«.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
