IN MEMORIAM: Borivoj Jakšić, nevidljivi čovjek

Borivoj Jakšić sa svojom Leicom M3 sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća (Fotografija iz obiteljskog arhiva)

Osoba o kojoj pišem bila je zamjetljiva. Pokoji stanovnik kvarta još se prisjeća visokog, elegantnog, uglađenog starijeg gospodina koji se oko podneva znao prošetati prema Trgu, prošvrljati Dolcem, katkada ručati u nekom od restorana u užem centru grada, da bi se potom s Frankfurter Allgemeine cajtungom pod rukom vraćao i nestajao u jednom od kućnih ulaza na zapadnoj strani Zrinjevca.

Gotovo uvijek je šetao i ručao sam, rijetko ga se vidjelo da zastane i s nekim razgovara. Poznavao je malo ljudi u gradu, gotovo nitko nije više poznavao njega.

Hrvatskog fizičara Borivoja Jakšića upoznao sam prije četvrt stoljeća u Firenci preko njegovog sina koji je u to vrijeme bio moj susjed. Iz tog susreta se razvilo jedno čudno prijateljstvo koje je trajalo do danas. Čudno s obzirom na razliku u godinama, interese, struku, način života, nimalo jednostavan karakter i hirovitost koja kod starijih osoba može biti naporna. Lagana suzdržanost u društvu nije bila nepodnošljiva, ali je zahtijevala strpljivost, raspoloživost i toleranciju. Sve se to spremno zaboravljalo kad je u svijetlim trenutcima iznenada dolazilo do kratkih inspirativnih dijaloga, neočekivano otvorenih monologa i one danas gotovo nestale staroslavenske, britkim opaskama začinjene, često suhe ironije učenih osoba jugoistočne Europe.

Gimnaziju je pohađao u Karlovcu, maturirao u Sarajevu. Početkom pedesetih godina nakon studijskog boravka u Manchesteru upisao je, kasnije i doktorirao Teorijsku fiziku u Zagrebu i postao asistent Ivana Supeka. Na "Ruđeru Boškoviću" zajedno s Vladimirom J. Glaserom istraživao je teoriju elektromagnetske strukture čestica, jednačio jednadžbu vodljivosti za trodimenzijsku kristalnu rešetku kovina, sve dok početkom šezdesetih na jednom osobno organiziranom kongresu u Herceg Novom nije upoznao mladu talijansku kolegicu Magdu Olivetti. Vjenčali su se u Zagrebu gdje su živjeli prve dvije godine braka i gdje je gospođa, nasljednica jedne od najznačajnijih obitelji talijanskih poslijeratnih industrijalaca željela "izbliza promatrati razvoj eksperimentalnog socijalizma". Nakon dvije godine promatranja i nakon supružnikova rastućeg nezadovoljstva tadašnjim odnosom državnih institucija prema znanosti i znanstvenicima, napuštaju Zagreb i odlaze u Torino. Rađa se troje djece, slijede godine stručnog usavršavanja od Princetona (IAS) do Bostona (MIT), a potom slijedi i spoznaja o neodrživosti braka. Nakon rastave oboje radikalno mjenjaju život: Magda odlazi u Firencu, postaje poznata i priznata prevoditeljica moderne njemačke i austrijske književnosti s mondenim prijateljstvima u kulturi i literarnim salonima, kasnije u braku s poznatim germanistom Cesarom Casesom.

Borivoj rastavom i spretnim odvjetnikom dobiva više nego solidnu 'rastavninu', odlazi u Ženevu gdje neko vrijeme radi na CERN-u. Ženevske godine do danas ostaju pomalo zagonetna nepoznanica njegove biografije.

Početkom devedesetih na poziv sestrične, povratnice iz Njemačke, vraća se u Zagreb gdje kao umirovljenik sve do njezine smrti provodi četvrt stoljeća. Osim nje jedina osobna veza s vlastitom prošlošću ostaje stariji sin koji dugi niz godina u kolovozu ugošćuje prijatelje i užu obitelj na Elbi.

Nezaboravni tjedni na elegantnom otoku toskanskog arhipelaga prepuni ugodnih dnevnih rituala oko Ferragosta godinama bili su prilika za duže i opuštenije razgovore. Dok je sportski dio ekipe u kasno prijepodne obično odlazio na plažu, s Jakšićem sam se pri drugom doručku znao utaboriti na rivi pod suncobranom kafića listajući gomilu dnevnih novina, izmjenjujući opaske, komentare, rjeđe sjećanja. Pomalo tajanstveni lik gospodina pod slamnatim šeširom tek je tom prilikom poprimao nešto jasnije konture, ali i to se zbivalo više nego fragmentarno. Iza stakla sunčanih naočala u kojima sam tijekom tih razgovora gledao sebe nazirao se povučen, obrazovan, inteligentan, ostarjeli single prividno udaljen od stvarnosti koji si je mogao dozvoliti opuštenost i životni nemar izvjesne razine. Godinama je stanovao u hotelima, hranio u restoranima, CERN s kolegom i prijateljem Glaserom koji je u međuvremenu tamo radio kao i ulaganje u The Bear Stearns Investment su uz sinovljev švicarski internat bez dvojbe bili razlozi odabira Ženeve kao rezidencije.

Švicarska je uz to odgovarala i pametno prikrivenom, svjesno njegovanom snobizmu, naročito kada je nakon napuštanja CERNA postao "libero profesionista", free lance. Životni stav koji jednim od osnovnih stavaka društveni i profesionalni uspjeh smatra vulgarnim, više cijeni osobnost koja uvijek 'mora' biti zornija i od najelegantnijeg odijela, potom vrline poput darežljivosti, anonimnosti, diskrecije, ekskluzivnosti, bili su sastavni elementi njegova pritajenog, gotovo apstraktnog života s dozom mizantropije i prezira politike. Rutinska svakidašnjica, predvidiva budućnost, ironiziranje društvenih kontakata, statusa, reprezentacije, poduzetničke i akademske aristokracije, odbijanje "psihobanalize" kao ponuđenog mu sredstva za samospoznaju i razumijevanje osobnih problema, za njega tek šarlatanstvo koje plete tadašnju pomodnu "intelektualno-kulturnu paučinu" u svrhu vlastitog probitka, sve više su ga izolirali i udaljili od prijatelja, vjere u znanost, eventualne daljnje akademske karijere i približili dugotrajnoj isto tako vješto sublimiranoj osobnoj krizi. Osim autentično snobističkih komentara (na pitanje o pismima Oppenheimera odgovorio je: "ah..to je bilo tako davno..") i ekstremno formalne uljudnosti jedino što je još moglo stimulirati njegov život po abecednom redu, probuditi znatiželju i ublažiti produženu krizu srednje dobi osim zimskog odmora na skijanju u Zermattu i ljetnog u Grčkoj, ostala je lektira povijesnih studija kao skoro jedina veza s intelektualnim dijelom vlastite egzistencije, gotovo čitavog stoljeća života bez vidljivog protagonizma kroz koje je kao dekorativan lik, efemerni svjedok prošao hodajući na prstima...

Nakon smrti sestrične 2017. zauvijek napušta Zagreb i odlazi u Firencu gdje posljednje godine života provodi povučeno u neprozirnosti vile u međuvremenu preminule Magde Cases. Tek sam nedavno imao priliku gledati sjajno montiran, simpatično zločest, eklektički dugometražni poludokumentarac Žige Virca "Houston, We Have a Problem" (2016.) o Brozovoj navodnoj prodaji supertajnog jugoslavenskog svemirskog programa Amerikancima početkom šezdesetih godina, na vrhuncu nemilosrdne suparničke hladnoratne utrke dviju velesila. U zabavnom kolažu mnoštva smisleno uklopljenih, uglavnom crnobijelih arhivskih filmskih fragmenata nastala je priča koja po montaži i scenariju djeluje kao inspiracija igranim filmom Steve Martina "Dead Men Don't Wear Plaid" (1982.). Ne mogu se oteti dojmu da u nekoliko navrata drugim planom nekih dokumentarnih sekvenci iz šezdesetih godina jedva prepoznatljiv šmugne Borivoj Jakšić...