Nek’ oproste lovci iz Potjere, poglavito vinoljupka Morana Zibar, nek’ ne zamjere ništa profesori zemljopisa osnovnih i srednjih škola, isprika i Vivodincima i Vivodinkama, ali istina je – provjerili smo, makar bilo na malom uzorku – da od jedno deset ispitanika, njih barem sedam pojma nema gdje je Vivodina.

 A kako ne znaju gdje je, tako ne znaju ni da Vivodina ima dobra vina da se njime diči. I ostalo bi to tako, barem što se potpisnika ovog teksta tiče, da ga nedavno put nije nanio u diWine bar na zagrebačkoj Opatovini gdje je meštrovica Irena Lučić "privela" vinare Vivodine. A ono sve mlad neki svijet, nasmijan, zadovoljan i takav da dobra vina toči.

Vivodina!? Gdje li je samo do sada bila i gdje je uopće!?

Foto: Davor Kovačević

Pogled od milijun dolara

Osoba za vezu, ona koja će nas u Vivodini dočekati i njom provesti je Andrea Lešćanec. Šalje ona lokaciju, makar čovjek brzo shvati da se do Vivodine može stići iz raznih smjerova.

Valja tako i onaj put preko Krašića, premda ništa kompliciranije nije ni preko Ozlja. Andrea nas čeka ispred velike, lijepe kuće u Vrškovcu. Vrškovac je dio Vivodine, samo što nije, štono bi se reklo, u samom centru. Andrea časa ne časi. Ta odmah vodi u podrum kako agilnoj članici udruženih vinarskih snaga Vivodine i dolikuje.

– Imamo oko 16.000 trsova, nekih tri i pol hektara vinograda u komadu. Godišnja nam je proizvodnja od 20 do 30 tisuća litara. Dio vinograda nam je smješten tu nekih 200-tinjak metara od podruma, ostali su kilometar i pol daleko na 300 i nešto metara nadmorske visine. Prepeljat ćemo se i tamo – priča Andrea

Tu gdje je sada podrum, nekada je, kaže, bila štala s konjima i kravama.

– Zato su zidovi tako debeli. Pokušali smo ostati na imovini. Tu su nam nekada bili i prvi podrumi. Ovdje na Vivodini se tradicionalno svaka obitelj bavila vinogradarstvom, bilo za svoje potrebe, bilo da bi prodavala grožđe, najčešće u Sloveniju – kaže Andrea.

Slovenija! Ajmo mi prvo shvatit gdje smo to mi kad smo u Vivodini.

I vodi nas Andrea na terasu koja funkcionira i kao kušaonica i blagovaonica i kao terapeutska neka prostorija, jer s nje puca pogled na sve zeleno što zamisliti možete.

– Preko vam je Slovenija. Tu je i Kupa. Tamo malo desno se vidi i Sveta Gera. Lijevo je Klek. A eno i crkva vivodinska. Tu ćete ići malo kasnije kod Frlana – objašnjava Andrea.

Pogled je to od milijun dolara. Podno prozora je i onaj manji dio vinograda. Sve je tu, kaže Andrea, obiteljski.

– Mama je šefica podruma, šefica od vina, vinograda. Tata šprica i kosi kad mu mama da direktivu. Nas i zovu "ženska vinarija". I snaha je tu, a najmlađa članica je Emili, šest joj je godina i evo je dobila i svoje vino rose "Emili" – kazuje Andrea.

Šest godina, a vino dobila!?

– Kad pomaže. To je da je malo potaknemo pa da nastavi tradiciju – mudro će Andrea, prije nego je otišla po čaše da se rose proba.

Mama Ljiljana nije među lozom od jučer.

– Moji su se roditelji bavili vinogradarstvom. U ono vrijeme to je bila prodaja grožđa, tata mi je bio najveći proizvođač grožđa, tako da sam ja od mala kao curica pomagala – priča Ljiljana.

Bila je ona zarana uključena gotovo u sve poslove vezane za vinograd. Zapravo, vinarka je ima već i 32 godine.

– Svekar i svekrva imali su manje količine, a kako su bili stariji i okrenuli se kravicama, tako sam ja to preuzela. To je bio početak drukčijeg načina proizvodnje vina. Prije su radili vino na tropu, a mi to prešamo, taložimo, pa se pretače i ide na vrenje.

Rezultati su odmah bili bolji. Naša su vina stvarno takva da se ne moramo ničeg sramiti ako ih usporedimo s bilo kojima u Hrvatskoj – ističe Ljiljana.

Ljiljana i Andrea Lešćanec, udarne snage "ženske vinarije"

Zajednički poduhvat

Tim je, priznajemo, gore da se za Vivodinu malo ne zna. E zato su, kaže Ljiljana, njena kći i djeca drugih vinara i krenuli u promociju vivodinskih vina. Ima tako Vivodina već dugi niz godina Izložbu vina, a evo je i peta godina da se održava fešta Wine & Walk.

– Dođu nam ljudi iz cijele Hrvatske, s Pelješca, iz Istre, Osijeka, Slavonije, Rijeke… I iznenađeni su svime, kvalitetom vina, ljepotom kraja – veli Ljiljana.

E da, Wine & Walk. U ovom podrumu one što šetaju zbog vina čekaju graševina, sivi pinot, kerner, rajnski rizling i onaj rose. Vino se uglavnom proda u ugostiteljskim objektima Karlovačke županije i na kućnom pragu.

– A dade li se u vinu osjetiti ta ženska ruka? – pitamo.

– Morate probat (smijeh). Vjerojatno da – smije se Ljiljana.

Dok pričamo, pogled svako malo leti na okolne brežuljke. Proljeće je ćudljivo ove godine, malo kiši iz sve snage, a malo sunce peče. Baš koji dan prije našeg posjeta tuča je pogodila Vivodinu.

– Problem je što su vinogradi na strmim padinama i nakon kiše vi praktički ne možete s mehanizacijom među loze – kaže Ljiljana.

Inače, suprug joj se bavi građevinom, i djeca su zaposlena u njegovoj tvrtki, ona je u zadatak dobila vinograd i podrum dok se Andrea uz posao bavi i promocijom svega što imaju i čime se bave.

– Pa, lijepo su vam zaduženje dali – velimo joj.

– Sve je to lijepo dok ste mladi, ali kad krene kičma, koljena, onda je malo drukčije – smješka se Ljiljana.

– Morat ćete prenijeti to svoje znanje na nekoga – velimo joj.

– Da, da. Ma, nitko se još nije angažirao. Pomažu oni, ali za proizvodnju se još ne nude – više će Andrei nego nama Ljiljana.

I ne treba se, sve se čini, čuditi što uz posao s vinom dobar dio obitelji ima i drugi posao, ako taj drugi nije zapravo onaj prvi.

– Ovdje na Vivodini teško da bi netko mogao živjeti samo od vina i vinogradarstva, da s tim krene od nule – kaže Andrea.

Pa je u njih građevina, u drugih pilana, u trećih ugostiteljstvo…

Drugačije bi se teško u posao s vinom ulazilo, a ušlo se prije svega zato da bi se starina sačuvala. Sada sve to na razinu više diže mladost koja je od starijih pokupila ono najbolje.

– Ova "prošla", a još uvijek aktualna generacija vinara ekipa je koja se uvijek družila. Mi smo generacija njihove djece, i kako su se oni prije družili i hodali po zabavama, tako smo se i mi svi pokumili, svi smo prijatelji.

Oni su dobrano povukli, a mi samo pokušavamo to malo više marketinški pogurati, skromno će Andrea.

Kad je tako, evo joj izazova, da u par rečenica izreklamira Vivodinu.

– Vivodina je zanimljiv kraj, relativno nepoznat, kraj koji ima toliko toga za pokazati, kraj ljudi koji se trude i rade s ljubavlju poštujući tradiciju. Ali, kako reče naš pretprošli predsjednik Udruge voćara i vinara Ozalj: "Nemojte nam vjerovati, nego dođite i vidite sami!" – vješto će Andrea.

Svrate, recimo, susjedi vinari s one strane granice, ako se granicom i može zvati cestica uz potočić što vodi do Slovenije. Kaže Andrea kako su odmah preko dva znana slovenska vinara, Prus i Šturm.

– Tako smo blizu, a tako su nam drugačija vina. Oni jako poštuju naša vina. Održavamo mi dobrosusjedske odnose – veli Andrea.

A onda nas, bome, iznenadi.

– Ja sam studirala ekonomiju u Rijeci i živjela sam kod zgrade Novog lista – iznenadi nas Andrea.

Provela je u Rijeci lijepe godine, ali svejedno nije bilo u nje dileme hoće li se ili neće vratiti u Vivodinu.

– Skoro svaki četvrtak ja bih putovala doma, najviše zbog obiteljskog posla. Vikendom su bili radovi, u vinogradu, oko kuće. Nije nikada Rijeka bila opcija, makar je divan grad i jako Rijeku volim – iskreno će Andrea.

Na Vivodini – tako se tu veli, na Vivodini, a ne u Vivodini – njoj je draže, ljepše.

– Vi u Vivodini ste svi u dobre. Kako? Nije to baš hrvatski običaj – mrvu smo u čudu.

Smiju se Ljiljana i Andrea dok kimaju glavom u znak potvrde.

– Ovdje se jako puno radi. Uvijek je tako bilo. I to vas nekako drži i tjera naprijed – objašnjava Ljiljana.

Darko Vrbanek svojim je vinima osvojio čak i vinare s Jadrana

U ovom kraju uspijevaju brojne sorte vina, od bijelih, preko muškata, do crnog pinota i zweigelta

Širenje ponude

Vivodina pomalo dobiva i smještajne kapacitete. Ima ih i obitelj Lešćanec. Obnavljaju se vikendice, gradi se i nešto novog, a vole barem jednom na godinu kući doći i oni što su nakon Drugog svjetskog rata iselili u Kanadu i Australiju.

– Naša crkva je Sveti Lovro, u kolovozu je proštenje i ti ljudi, naši Laščanci, znaju doći, a puno njih nema svoje rodne kuće više. I sa svim što nudimo su oduševljeni, kaže Ljiljana.

Sveti Lovro, i Sveti Lovre, svetac koji traži da ga se slavi okretanjem janjca na ražnju. Taman da skočimo do Ivana Frlana koji je nadaleko poznat po svojoj pečenoj janjetini, ali bome ni vinom ne zaostaje. I on je krenuo dalje stazom koju je zacrtao njegov, nažalost pokojni otac.

Putem od podruma Lešćanec do podruma OPG-a Frlan konzumiramo i onaj pogled "skuplji" od milijun dolara, onaj gdje su se zbog ljubavi njenih roditelja spojili vinogradi njihovih roditelja u jedan.

Desetak je vinara u njihovoj Udruzi. Nabraja Andrea obitelj Frlan, pa Vrbanek Darko, Viktorovski, Ferko, Lešćanec, Guštin, Graša, AgroSalix, Saint Laurent, a tom društvu pripada i obitelj Štubljar iz Kamanja i obitelj Pečaver i Šoštar sa susjednog brda Vrhovac. Za Festivala svi su oni tu u centru, pored crkve i uz restoran u čijoj kuhinji caruje Marija Frlan, Ivanova mama.

– Vidim ja da u Vivodini žene drže glavnu riječ. Je li to tako uvijek bilo, ili je odnedavno – pitamo Ivana.

– Ah, zadnje vrijeme je to češće. Vidjeli smo da bez njih ne možemo – smješka se Ivan.

A nije Vivodina od jučer.

– Ova crkva ispred nas je iz 1321. godine. Iz tog doba je i prvi pisani trag u kojem se spominje Vivodina. Mi smo u centru Vivodine, župa je Sveto Lovro, a u sklopu nje je 27 sela – priča Ivan.

– To je onih 27 što broje 600-tinjak ljudi – velimo.

– Tako je. Ovdje nam je dobro, samo što nas nema. U školi, u četiri razreda osnovne je 13 učenika – kaže Ivan.

Možda je i zbog toga ova zrela mladost od svojih 30 do 40 godina pomalo uzela stvar u svoje ruke.

– Tu je nas deset ozbiljnijih vinara, uvjerenih da na tržištu možemo nešto pokazati – veli Ivan.

Ivan, njegova obitelj, gostionicu u centru Vivodine imaju od 1900. On je šesta generacija koja je vodi. Prije je, veli, bilo više stanovnika, više su se ljudi i družili, pa je sve funkcioniralo malo drukčije.

– Danas funkcioniramo kao izletište. Dolaze nam grupe, tu imaju svoj mir, odrade poslovni sastanak, pojede se janje, kuša vino. Nije im daleko, od Zagreba recimo ni sat vremena.

Mi smo dosta neistražen kraj, a blizu Zagreba smo, blizu Karlovca, na samoj granici sa Slovenijom. Zato bi i kroz udrugu i sve naše manifestacije htjeli da ljudi čuju za naš kraj kako bismo mogli čim bolje plasirati vino. Teško se danas boriti s većim sistemima i za nas bi bilo najpametnije, najbolje prodati vino na kućnom pragu i bližoj okolici – priča Frlan.

Što se same kvalitete vina tiče, ključno je, smatra Frlan, to što su vinogradi na dobrim položajima.

– Mahom su to pozicije jug i jugozapad. Dosta je i laporastog tla za aromatičnije sorte. Nadmorska visina vinograda je nekih 300 metara – ističe Frlan.

Nema čime se Ivan ne bavi i to tako da znalci uistinu hodočaste k njemu zbog dobra pića i dobra zalogaja. I da, ta janjetina na stol dolazi vrela, jer prvo treba naručiti telefonski ono što se želi.

– I koliko janjaca plati glavom 10. kolovoza, na Svetog Lovru – ne da znatiželja ne pitati.

– Jedno sto komada – veli Ivan.

– Bome, lijepa brojka – priznajemo.

– A je li i vama, ipak nekad, palo na pamet dignuti ruke od svega i otići – pitamo Ivana.

– Dođe i dobrih i loših trenutaka. Ali, ja sam zadovoljan. Blizu smo svega, i Zagreba, i Ozlja, i Karlovca. Danas su sve bolje ceste, bolji auti. Tu sam doma. Svoj sam na svome – jednostavno će Ivan.

Ivan Frlan šesta je generacija vinara u obitelji, a posebno je poznat po janjetini

Majstorski kraj

Sve to smo pričali praktički na cesti. A onda nas Ivan vodi u podrum i novu kušaonicu koja je taman tako osmišljena i napravljena da poželiš u nju ući i ne izlazit van neko duže vrijeme. Pričamo zato o vinu, o tome kako je u njega uz paletu bijelih sorti, uz muškat koji ljubi laporasto tlo, i crni pinot i zweigelt.

Malo je crnog pinota sakrio sam od sebe da vidi kako će ga odležavanje oplemeniti, a evo se okušao Frlan i u proizvodnji pjenušca. Inače, u njega je oko 25.000 trsova i na godinu zna biti nekad 25.000 litara, a neki put 30.000 litara.

Pritom je dobro znati da Frlan ima mali lokal u Ozlju u kojem se nude skoro sva vivodinska vina, taman da se s pravom zove Vinoteka Vivodina. A sve zato što nije mogao pustiti da se starina ne očuva.

– Mi vam se ovdje na selu vrlo rano uhodavamo u sve što imamo doma. Svaki doma nešto ima, ili poljoprivredu, ili obrt, i djeca se jednostavno rano u sve to upuštaju – kaže Frlan, inače po struci ekonomist, kao i Andrea.

U Vivodini se, kaže, svi nadopunjavaju, uskaču jedni drugima kad treba i to je njima posve normalno i ljudski. Reče nam to Andrea, potvrdi Ivan, a malo kasnije na tom tragu bit će i Darko Vrbanek.

Od Frlana do podruma Darka Vrbaneka ide se cestom jedno pet kilometara kroz šumu dok se ne primijeti kuća boje breskve i tratina koja je savršeno košena. Za tu savršeno pokošenu travu zaslužna je Darkova supruga. Za savršeno uredan podrum, apoteku pravu, zaslužan je on. Samo, gdje smo mi to sada kad u centru nismo!?

– Ovo je Obrež Vivodinski. Kupa je 200 metara udaljena od kuće. Kupa je granica sa Slovenijom i ova šuma pred nama je Slovenija – objašnjava nam Darko.

Podrum je u Obrežu Vivodinskom, a vinogradi Darkovi su u selu Gorniki Vivodinski, točno četiri kilometra odavde, u brdu dakako.

– Moji su roditelji bili jedni od tri najjača kooperanta za isporuku grožđa za zadružnu vinariju, za Vinarski podrum Vivodina, koja se nalazila 200 metara odavde uz rijeku Kupu. Vinarija je imala četiri vanjske cisterne po 250.000 litara, plus unutarnje betonske – priča Darko.

Zadrugari su podrum napravili 1937. godine, njih oko 45. Početkom 90-ih otkupa više nije bilo, vinogradi polako kopne i pada odluka u obitelji Vrbanek da se iskrče stari vinogradi s belinom i kraljevinom od bijelih sorti te kavčinom od crnih. Pa se sade novi vinogradi sve tamo do 2008. godine.

– Sada imamo četiri i pol hektara vinograda. A ta naša priča je otprilike i priča svih ostalih naših vinogradara i vinara – veli Darko.

Pritom kaže i to da bi sadili vinari i više da nisu nesređeni papiri od zemljišta. Puno je iseljenika, puno nesređenih ostavina, nesređenih zemljišta, a potpore ni sufinanciranja nema bez da se zna čija je zemlja. Darko, inače diplomirani agronom, vinom se posve profesionalno bavi od 2000.

Prvi podrum mu je bio gdje i vinograd. Ovaj novi su njegov otac i on odlučili napraviti tu uz obiteljsku kuću gdje su nekada popravljali kamion što ga je otac vozio.

Pokazalo se to, kaže, punim pogotkom, jer tu sve imaju pod kontrolom. Kapacitet podruma je 75.000 litara i sve Darko to proda manje više u županiji, u karlovačkim lokalima, nešto i u Zagrebu, pa u Dalmaciji, u Skradinu, Šibeniku i u Zadru.

Pitamo ga u čemu je tajna, kako je to "natjerao" puk vinorodne Dalmacije da voli njegova vina. Darko će na to umjesto odgovora kazati da su puno ulagali u opremu, strojeve, tehnološku opremljenost.

– Ljudi su jako ažurni, a podrum je čist i uredan. Pritom imamo i jako izražene sortne karakteristike. Muškat je, mogu to slobodno reći, jedan od najbolja tri u Hrvatskoj. Proizvodimo svježa vina koja idu mlada na tržište i ljudi to vole – ističe Darko.

Budućnost je, dakle, svijetla!?

– Ha, budućnost, budućnost… Kvalitetu smo ispeglali, ali uvijek se može bolje. Čim više truda vinogradu, prihvaćati dakako i nove tehnologije. Prodaja na kućnom pragu i turizam. Zadržati dobre restorane, kafiće, ali čim veću prodaju probati ostvariti na kućnom pragu – ne dvoji Darko.

U taj čas dolazi Josip, majstor stolar, prijatelj i dakako domaći dečko.

– Sve što ovdje vidite od drva, podruma, hale, sve to rade naši Vivodinci – ističe Darko.

Ima Vivodina čovjeka za niskogradnju, ljude za stolariju, majstore za pokriti krov, vrsnog električara… Tu se majstor ne traži dalje od susjedstva, već jedan drugog potiču. Tu se ljudi, a sve su nam sugovornici to kazali, drže skupa.

– Imamo sve! Još samo da nas je malo više jer ne stignu oni sve napraviti – kaže Darko.

– To onda hoće reći da su u Vivodini sve redom dobri majstori – velimo.

– Izgleda da jesu – na to će Darko.

U podrumu putnik namjernik brzo shvaća da je Darko uistinu profesionalac. Čisto i bistro sve. A onda smo nekako i opet spomenuli janjetinu, onu koju, kako Darko kaže, Frlan reže da se čini da su komadi bajadere u pitanju. Vivodinci, eto, jedan o drugome samo najbolje zbore.

– A mi sve vrijeme tražimo načina da vas posvađamo – šalimo se mrvu.

– Nema šanse, veli Darko, prije nego smo mrvu i nazdravili.

Na putu doma na pamet nam pade istina živa da je za razliku od nas Vivodinu odavno otkrila Martina Validžić. Njoj se, što jest jest, "sretni gradovi" i sretna neka mjesta jednostavno sakriti ne mogu.