Ako nam je u interesu da bolje živimo, moramo tražiti, zahtijevati i nikada ne odustati pitati, koliko god nam se u nekim trenucima čini da nam nema spasa. Novinarstvo danas dobiva novu dimenziju, mora dati smisao nečemu što smisla još uvijek nema

Mada bi ga i moralo biti, boljeg izraza zapravo nema; Romina Knežić je zaštitno lice Nove TV. Bez nje se Dnevnik Nove TV i ne može zamisliti. Gledatelji joj, jednostavno vjeruju, svejedno gledali je na ekranu ili možda tek slušali njezin radiofoničan glas. Ima tu neke dobre volje i optimizma što daje nadu i kad se najgore vijesti moraju objaviti. A da sve bude čim bolje, ona je – naša!

- Ajmo mi za početak riješit dilemu- jeste li vi Puležanka, Opatijka, Riječanka možda ili je najpametnije reći da vas je formirala, onako ljudski, vala Materada u Poreču!?

- Teško je riješiti tu dilemu kada srce govori da pripadam i tu i tamo. Svi ti gradovi dio su materijala od čega sam sazdana. Po tati Riječanka, po mami Istrijanka. I Poreč gdje sam provodila djetinjstvo, Pula gdje sam rođena, Rijeka gdje sam se školovala i Opatija gdje sam uživala u šetnjama uz more. Ne znam, jeste li ikada bili na vrhu Učke!? E, ako niste, trebate ići, ako jeste onda vam je sigurno ostala slika ljepote s dva lica. S jedne strane imate prekrasno plavetnilo i pogled koji puca na Rijeku i otoke, s druge, prostire se unutrašnjost Istre. Tu sam ja negdje i ja sam sve to. Srce brže kuca, kada se prođe tunel Tuhobić i osjeti riječka bura, nastavlja u istom ritmu kada se prođe Učka i dođe do mjesta gdje zemlja postaje crvena. A uvala Materada budi sjećanje na jednu barku i bacanje mreža, na kamin gdje su se pekle luganige, na branje šparoga, igru bez granica. Na nonu i nona.

- Vratimo se na čas u mladost. Studirali ste u Italiji, radili na TV postaji Telequattro. Jest da su to bili počeci, ali sjećate li se tih dana? Koje ste zadatke imali? Koliko je ta televizija bila drugačija od ovog što danas u nas imamo? Koliko je talijansko poimanje medija drugačije? Što vam je školovanje vani dalo, tim više što je iz perspektive cijele naše obale talijanska televizija godinama bila nedosanjan san, program zbog kojeg su se na balkonima vrtjele antene put pučine da se signal ulovi?

-Ta stara Europa oduvijek je imala poseban šarm, novinar je imao poštovanje bio je gospodin, a onda se u situaciji "komotnih" vijesti sve promijenilo i novinar može biti svatko. Nažalost i u Italiji istraživačko novinarstvo je površno, tek poneki freelanceri upuštaju se u takvu avanturu. Danas će rijetko koji poslodavac plaćati nekoga šest mjeseci ili godinu dana bez da mu taj isti ne proizvode priču u što kraćem roku. Odrasla sam uz talijansku televiziju. Pratile su se vijesti, a meni nikada ni u peti nije bilo da ću jednoga dana izabrati novinarstvo. Dugo me držala želja za studiranjem medicine ili molekularne biologije, a onda te neki događaj koji ispadne slučajan, a ništa nije slučajno u životu, usmjeri na neku drugu stranu. I tvrdoglava kakva jesam, zainatim se i kažem, "ma idem ja ispravljati nepravde ljudi". Naivno zvuči, ali tako je. 

- Bavili ste se i pisanim novinarstvom, radili na radiju što s obzirom na ugodnost vašeg glasa itekako ima smisla. Kako je to kamare na koncu pobijedila? Što je bilo presudno?

- Čovjek se uvijek vraća tamo gdje se osjeća najbolje. I ja sam tako, barem bila te sreće. Nakon nekoliko godina provedenih na Radio Rijeci, odlučila sam riskirati i okušati se kao reporter riječkog dopisništva Nove TV. Pomislila sam tada u sebi: mlada sam, nemam obitelj, djecu, kredita, kada ću napraviti korak, ako ne sada!? Jer, što smo stariji to imamo manje hrabrosti. Moglo je naravno ispasti i drugačije, ali previše čvrsto vjerovala sam u svoje snove pa se valjda i nekim automatizmom dobra stvar i dogodila.

- U voditeljskom stolcu Dnevnika ste, ako se ne varam, više od deset godina. Ne da se taj format više ni zamisliti a da niste u paru vi i kolega vam Pereža, baš kao i par Miholjek – Kopljar. U čemu je tajna uspjeha Dnevnika Nove TV, osim i u činjenici da ste iznimno uigrani tandemi i da vam gledatelji vjeruju?

- Više od 13 godina s gledateljima. Brzo je prošlo, kao u nekom snu. Mi smo kao Yin i Yang, ljudi su se navikli na nas i stekli povjerenje. Uspjehu je pridonio svaki pojedinac, i snimatelji i novinari i reporteri i urednici, realizatori, svi su oni zaslužni za odlične rezultate i visoko mjesto na ljestvici gledanosti.

- Kad čovjek toliko godina vodi ovako ugledanu informativnu emisiju, nagleda se i nasluša svega i odradi mali milijun razgovora. Bude li zasićenja, bude li želje da se, uvjetno rečeno, počupate s gostom koji docira, ili ne govori istinu? Bude li s vremenom politika čovjeku draža ili odbojnija? Odnosno, kako držati distancu, a opet biti angažiran u granicama dozvoljenog? Može li, generalno, novinarstvo danas mijenjati svijet na bolje?

- Naši političari jako dobro znaju plivati u javnome prostoru i dužni su nam dati odgovore na pitanja koje zanimaju građane. Uostalom svi mi njih plaćamo, prema tome, očekujem da su nam na usluzi i rade za naše dobro. Uvijek inzistiram na korektnosti i ne dopuštam da nas prave maloumnima. A Dnevnik ima svoje limitirano vrijeme, tu nema okolišanja. U tri minute moramo dobiti sve ono što nas zanima. Politika donosi odluke i određuje kako ćemo živjeti. Danas, u ovoj situaciji vidimo koliko je važno imati proizvodnju vlastite hrane, a mi je imamo u tragovima. Ako nam je u interesu da bolje živimo, moramo tražiti, zahtijevati i nikada ne odustati pitati, ma koliko nam se u nekim trenucima čini da nam nema spasa.