"Tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi" (Siniša Glavašević) 

Trideset godina prošlo je već od pada grada koji je događajima i stradanjem obilježio naše živote i povijest. Nevjerojatno zvuči ta brojka i koliko toga je prošlo i dogodilo se u našim životima, a sjećanje na Vukovar je i dalje tu.

I što sve stane u trideset godina i što nam danas znači to sjećanje? Vukovar je danas mjesto koje, nažalost, otvara rane povijesti i mentaliteta, izaziva ponos, tugu i razočarenje. Danas je Vukovar politički razoren i podijeljen grad. Grad kog je politika svojim interesima podijelila i prostituirala kako samo ona, nažalost, zna. Grad koji je fizički obnovljen, a duhom razdora duhovno srušen. I zato onaj Glavaševićev "Optužujem" nažalost i danas odjekuje. 

- A koga kriviti i treba li uopće koga kriviti? Zločinci i dalje danas šetaju Vukovarom kao oronuli i zapušteni starci izbodeni savješću zločina i mržnje prema nevinima. Majke koje i danas nemaju groba svoje djece, a djeca te djece u Vukovaru idu u odvojene škole. Table koje pišu dva pisma, ulice koje odzvanjaju jaucima od prije 30 godina skrivajući se iza novih fasada na zgradama i licima.

Ostao je vodotoranj kao ranjeni, ali obnovljeni spomenik posvećen Blagi Zadri i junacima Trpinjske i ostalih cesta tih dana. Ostala je i rijeka, koja, iako teče, u svojim pritocima čuva krvave tragove koji se ne mogu isprati. Vukovar je danas zaboravljen i posjećen tek na Dan sjećanja kad opet politika floskulama podsjeća na grad. Ali ne smijemo zaboraviti, jer to ona vrata na hangaru u Ovčari ne mogu i neće zaključati.

A nada? Vukovarska golubica simbol je mira i nade. Grad Vukovar je grad koji volimo, grad koji nam, ipak, šapuće o miru, jer grad to smo mi.

Vukovar iza riječi (Vlado Gotovac)

Uzalud! - Ne mogu moje riječi

U tminu Vukovara. U tminu tvrđave

S nepoznatim riječima.

Tminu novosti

Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada

Božja jednakost - ona s Početka

I ona s Kraja. Spojeni u jeziku

Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!

Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu 

U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:

Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!

Mali podzemljari hrvatski

Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,

Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih

Svojih.

Povezane vijesti

• U koloni sjećanja u Vukovaru 30 tisuća ljudi
• Vukovar: Ploču na zgradi policije razbio branitelj
• Vlada: Za obnovu i razvoj Vukovara 60 milijuna kuna