NIJE BILO MJESTA ZA SVE
Zanimanje je bilo veliko, kapaciteti omanji MUZIL JE OSTAO NEDOSTIŽAN, DALEK I ZATVOREN ZA VELIK BROJ ZAINTERESIRANIH PULEŽANA
(D. MEMEDOVIĆ)
Unatoč hvalevrijednoj inicijativi planinarske udruge Gojzerica, velik broj zainteresiranih Puležana u jučerašnje subotnje jutro nije, nažalost, uspjelo kročiti nogom na najvišu točku grada. Zbog buke u komunikacijskom kanalu ili možda faličnosti društvenih mreža, dospjeti na popis organizatora nije bio jednostavan zadatak. Bio je, zapravo, jednako težak kao i uobičajeni desetljetni pokušaji stanovništva da zavire u taj dio grada
Ako išta, organizirana šetnja Muzilom utvrdila je već poznato - Puležani žele otvoreni Muzil. I ovog se puta pokazalo da građani o fantazmagoričnom poluotoku znaju sve, ali zapravo ne znaju gotovo ništa. Za mnoge je tako ostalo i nakon jučerašnjeg dana. Muzil je ostao nedosežan i dalek. I nadalje zatvoren. Unatoč hvalevrijednoj inicijativi planinarske udruge Gojzerica, velik broj zainteresiranih Puležana u jučerašnje subotnje jutro nije, nažalost, uspjelo kročiti nogom na najvišu točku grada.
Zanimanje je bilo veliko, kapaciteti omanji, a zbog buke u komunikacijskom kanalu ili možda faličnosti društvenih mreža, dospjeti na popis organizatora nije bio jednostavan zadatak. Bio je, zapravo, jednako težak kao i uobičajeni desetljetni pokušaji stanovništva da zavire u taj dio grada. Umjesto hoda po zimzelenim visoravnima južnog dijela pulske luke, dio građana klonulog raspoloženja, pomalo razočaranog izraza lica, vidljivo pokisli i tugaljivi, okrenuli su se drugim, već provjerenim opcijama, vikendaškim zicerima - Kamenjaku u Premanturi, fažanskoj rivi, pulskoj Verudeli, Lungomareu…
Hvala i doviđenja
"Dođeš, spremiš se i misliš da ideš na Muzil, a onda shvatiš da ipak ne ideš. Osjećaš se kao popišan' cvijet, iskrena je Puležanka Sabrina, koja se na Muzil uputila u punoj opremi; gojzerice, štapovi za hodanje i sendviči u ruksaku. Sve je već bilo spremno. U mislima je već bila preko ograde. Stoga ju ne valja kuditi jer je na zatvorena vrata i stotinjak sretnika koji su imali dozvolu za prelazak u nepoznato gledala pomalo s gnušanjem. Ne toliko zbog sebe. Sabrina je jednom prilikom već bila na Muzilu, ali, pojašnjava, njezina prijateljica nije nikada, a ovoj se šetnji izuzetno radovala. Manje joj je, govori, žao sebe same, više prijateljice. Šteta jer nekako se baš sve poklopilo. Dan je bio natprosječno topao za uobičajene siječanjske prilike, sunce je već rano ujutro otopilo slojeve mraza na promrzlim vlatima trave, a vjetru ni traga. Međutim, politika je jasna. Bez MORH-ovog odobrenja, civili mogu reći jedino 'hvala i doviđenja'.
No, u žamoru ljudi koji su "izvisili" ubrzo je procurila informacija da se uskoro planira još jedan izlet na čuveni pulski poluotok. To je umirilo mnoge. Ipak, poneki se nisu obeshrabriti, nisu ih prestrašili vojnici na ulazu, niti im je naum da upoznaju Muzil pomrsio popis na kojem nije bilo njihovih imena. Takvi su se ušuljali bez odobrenja, stranputicama kroz gustu šikaru, na nekim mjestima jedva prohodnu džunglu i šumovitu, strmu obalu. Većina je ionako već prolazila tim sporednim stazicama obraslima šipražjem i raznim niskim samoniklim raslinjem. Mnogi od njih dobro su znali put. Od rastanka pred glavnim ulazom nije prošlo više od sat vremena, a već su se s organiziranom grupom susreli na nekadašnjoj platformi za postrojavanje i smotre.
Tamo su se već odmarali Đoni Grgurić i Mladen Mataja, koji su uspješno dospjeli na spisak i na poluotok ušli unutar legalnih okvira djelovanja. To znamo jer smo s njima razgovarali pet minuta prije nego što su sa "zakonitom" grupom krenuli u istraživanje nevjerojatnih 180 hektara prostranstava, koliko iznosi površina Muzila.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
