ANGAŽIRANI UMJETNIK
VEDRAN ŠTIMAC, ilustrator i street artist: Velika mi je želja realizirati festival ulične umjetnosti ove godine u Puli
Pozvao bih umjetnice i umjetnike iz regije da nam uljepšaju fasade svojim autorskim djelima * Svakim muralom nastojim iskomunicirati neku društveno angažiranu poruku, a onaj koji sam izradio u AKC-u Metelkova u Ljubljani apel je prema trenutnim neoliberalnim stambenim politikama čije smo žrtve
Ilustracija
Umjetnost je u današnjem, pandemijom zahvaćenom vremenu i prostoru, postala gotovo marginalizirana pojava. No, povijesno gledajući, takva vremena uvijek su išla na ruku pojedincima koji su u njima pronalazili trenutke za introspekciju i stvaranje. Ljudi čija duša vječno gladuje za boljim i ljepšim svijetom žive među nama, nerijetko skriveni od očiju javnosti. Pa čak i onda kada su izloženi tuđim pogledima, ne stavljaju u prvi plan svoj ego, nego svoja djela - najdublji dio sebe. To čine samo najveći. Jedan od njih je i Vedran Štimac, Puljanin sa zagrebačkom adresom koji se ilustracijom i street artom bavi posljednjih osam godina. U Zagreb se, veli, preselio prvenstveno zato što gotovo svi njegovi prijatelji i poznanici koji se bave sličnom djelatnošću žive u glavnom gradu. Stoga mu je, kaže, u koegzistenciji s njima puno lakše biti motiviran i inspiriran novim idejama. U Zagrebu dijeli i zadružni studio s četvoricom kolega gdje svakog dana u radnoj atmosferi i dijalogu stvaraju ideje za nove projekte. Sa Štimcem razgovaramo o street artu kao kanalu komunikacije kojim se progovara o društvenim fenomenima, ali i razlici između grafita kao umjetnosti i ilegalnih škrabotina po zidovima kakvih je u Puli sve više.
- Mnogi umjetnici iz područja glazbe ili vizualnih umjetnosti ne vole govoriti o svojim djelima jer smatraju da djela dovoljno govore sama za sebe. Jeste li jedan od njih?
- Iskreno, meni je koncept izuzetno važna komponenta u bilo kojem umjetničkom djelu. On govori o tome koliko je autor sklon komunicirati ideju, misao ili kritiku prema javnosti. Ako koncepta nema, umjetničko djelo ima samo estetski element koji, po mom subjektivnom mišljenju, nije dostatan tako izoliran.
- Što Vas motivira na rad? Imate li svoje muze i iz kojih izvora crpite inspiraciju?
- Kolikogod klišeizirano zvučalo, motivaciju nalazim u okolini. Okolina me formira kao osobu i kao umjetnika, tako da u tom odnosu okoline i mene nastaju ilustracije. Različite društvene fenomene možete primijetiti ilustriranim u mojim portretima. Ilustracije i murali koje izrađujem progovaraju o meni, o mojim trenutnim interesima, ali i jednoj široj društvenoj slici. Biti umjetnik znači biti aktivan pripadnik društva koji konstantno nudi rješenja, propituje i kritizira postojeće dinamike unutar društva.
- Koliko ste murala dosad napravili i gdje se nalaze? Možete li uopće izdvojiti osobno najznačajniji?
- Točan broj ne znam, ali ono što sa sigurnošću mogu reći jest da svakim muralom koji napravim nastojim iskomunicirati neku društveno angažiranu poruku. Mislim da je to sukus mog djelovanja – komunicirati kroz meni svojstven kanal (mural) neki društveni fenomen javnosti. Sumnjam da mogu izdvojiti najznačajniji, svi su mi podjednako dragi jer svaki govori o nečem drugom, svaki ima svoju svrhu. Kao primjere mogu dati mural u Ljubljani koji sam izradio u AKC-u Metelkova, kao apel prema trenutnim neoliberalnim stambenim politikama, čije smo žrtve trenutno svi. Izuzetno skupi stanovi čije cijene ne prestaju rasti, ne samo da su nepriuštivi većini građana, već su većinom u vlasništvu imućnih koji ih niti ne koriste za život već samo za špekulaciju na tržištu nekretnina. Ili pak jedan od najsvježijih, koji je nastao u Sisku, koji apelira na prestanak agresije Izraela, solidarnost s narodom Palestine i na nadu u svjetliju, mirniju i slobodniju budućnost za sve ljude svih narodnosti na prostorima Palestine i Izraela koji se moraju svakodnevno nositi s nasiljem i nepravdom.
- Što Vam znači street art i je li 'umjetnost ulice' uopće dovoljno priznata? Govori li se o tome dovoljno u javnosti?
- Prepoznavanje grafita i murala kao umjetničke forme umjesto ilegalnog šaranja po zidovima postalo je unazad desetak godina trend u brojnim urbanim sredinama diljem svijeta. Mnogi industrijski gradovi koji su tijekom devedesetih iskusili krizu su upravo kroz street art i umjetničke platforme osnovane oko street arta doživjeli svojevrsnu renesansu, na primjer Detroit, Sheffield ili Katowice. Međutim, moramo biti izrazito svjesni opasnosti koju urbana umjetnost u sprezi s kapitalizmom može donijeti lokalnim sredinama. Te opasnosti se manifestiraju kao procesi gentrifikacije, pretjerana dekorativnost izvedenih radova samo sa svrhom „uljepšavanja", protežirana uloga doktrine „kreativnog grada“ sa svrhom privatiziranja javnog prostora, kao i umjetnost koja ne mari za identitetske specifičnosti prostora u kojem se realizira. Vodeći se tim razmišljanjem, mislim da bi street art kao umjetnička forma trebala vršiti ulogu medija stvaranja novih diskursa i preispitivanja stavova. Javni prostor u koheziji s umjetnošću u tom kontekstu postaje prostor aktivacije, inkluzije i participacije.
- Jeste li ikada doživjeli negativnu reakciju na Vaš umjetnički rad?
-Kritika je uvijek dobrodošla. Ne kažem to imidža radi, već to zaista i mislim. Mnoge su me kritike navele na dublje promišljanje o svom radu, kao primjerice zašto su često na repertoaru ilustracija muški likovi. Kroz to promišljanje širim spoznaje o sebi i posljedično o društvu. Primjerice, s gore navedenom kritikom sam zakoračio u višeslojnost uzroka takve manifestacije. Od dominantne patrijarhalne paradigme, koja posljedično i moju percepciju konstruira (premda podsvjesno), do „tehničkih“ problema koji su me u počecima moje samouke karijere ilustratora sputavali u realizaciji ženskih likova, recimo – kako nacrtati kosu na ženskom liku. Na samoj spoznaji nikako ne smijemo stati, već prevedeno u jezik prakse – u posljednje vrijeme odlučio sam u većoj mjeri posvetiti moj rad ženama koje su me inspirirale: mural posvećen revoluciji u Rojavi, mural podrške borbi starosjedilačkog stanovništva Latinske Amerike u Buenos Airesu, mural Leile Khaleed u Sisku, Louis Michel, Mercedes Sosa…
-Da zaključimo, kritika mijenja umjetnika i pomaže mu da „raste“. Naravno, spremnost prihvaćanja kritika ne implicira nužno umjetnikovo prilagođavanje zahtjevima publike, ili vulgarnije rečeno tržišta, već korištenje kritike kao alata za konstruktivnu nadogradnju imaginarija umjetnika.
- Je li ilustracija iščezla iz javnog prostora ili su je zasjenile neke druge pojave u prostoru i vremenu?
- Iako je posljednje desetljeće trend digitalizacije gotovo progutao ilustraciju kao medij, ona se na mala vrata vraća. Sve je više poduzeća, korporacija, medija, koji žele organski moment ilustracije ukomponirati u svoj imidž. Generičke reklame i suhoparne tekstove bez nekog šuga ljudi više ne percipiraju. Stoga, za sve drugarice i drugove koji se bave ilustracijom predviđam nešto svjetliju budućnost – barem što se količine posla tiče.
- Imate li u planu neku novu izložbu ili projekt?
- Trenutno u svom studiju u Zagrebu radim paralelno na nekoliko projekata. Za nekoliko klijenata radim na seriji ilustracija koje će se koristiti u formi plakata, radim na nekoliko novih portreta za osobnu kolekciju te osmišljavam murale koji će na proljeće, s ljepšim vremenom, ugledati lice dana. Također, s kolegom Borisom Baretom djelujem u Klet kolektivu gdje gradovima, općinama i tvrtkama nudimo usluge oslikavanja zidnih površina autorskim umjetničkim djelima. Velika mi je želja ove godine u Puli realizirati festival ulične umjetnosti, na koji bih pozvao nekolicinu umjetnica i umjetnika iz regije da nam uljepšaju fasade svojim autorskim djelima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
