Kupalište Bagno Polese otvaraju braća Schiavon nedaleko od otoka Uljanik 18. srpnja 1886.
Guido Szottack, ili El mulo scombro de Clivo Rasparagano, kako su ga nazivali Puležani, prihvaća ponudu vlasnika kupališta da za 30 sati, uz nagradu od tisuću forinti prepliva razdaljinu od Pule do Trsta. Bilo je teško odbiti tako izdašnu ponudu jer je ponuđeni iznos bio veći od jednogodišnje zarade koju je Guido dobivao u prvoj pulskoj pekari, vlasnika Leopolda Hillepranda u tadašnjoj Via Minerva, današnjoj Maksimijanovoj ulici
Za godine u drugoj polovini 19. stoljeća u Puli ne bi se nikako moglo reći da su bile određene tjeskobom i umorom, nervozom, dosadom, kako se pod pojmom "fin de siecle" u Europi doživljava to razdoblje. Naprotiv, vrijeme je ovo ubrzanog razvitka Pule kada u tadašnju glavnu ratnu luku austrougarske mornarice, u potrazi za poslom dolaze mladi ljudi iz svih krajeva Monarhije. Pula nije bila samo vojno-pomorska baza, već je bila i mjesto gdje su jedni uz druge živjeli malobrojni i uspavani domaći stanovnici, novopridošli radnici u Arsenalu te časnici, činovnici i vojnici na službi u Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici.
Kinematografi, cirkusi, kazališta
U takvom kozmopolitskom okruženju, u procesu industrijalizacije i tehnološke modernizacije, svi oni sudjeluju u nastanku i oblikovanju novog identiteta grada. Svi su se oni, bez obzira kojem su društvenom sloju pripadali, počeli prepoznavati kao sugrađani, kao građani Pule, u šetnjama i promenadama pulskim ulicama ili pulskom rivom, u odlascima na izlete, posjetima cirkuskim, kazališnim, kinematografskim predstavama…
Možda moji vršnjaci pripadaju posljednjoj generaciji koja je uspjela doživjeti naznake baš takve, građanske Pule, u obveznim šetnjama pulskom rivom nakon nedjeljnog ručka, u šetnjama Riječkim gatom i ispraćajima bijelog broda s imenom nekih od pjesnika koji su isplovljavali prema sjevernojadranskim otocima, u proljetnim izletima do Šijanske šume…
Prije dovršetka izgradnje novog kazališta Politeama Ciscutti 1880. godine, koje je zamijenilo starije kazalište na današnjem Danteovom trgu, Puležani su najviše uživali u čestim gostovanjima cirkusa Zavatta. Klaunovi, akrobati i točke s ukroćenim divljim zvijerima izazivali su ushićenje Puležana. Nastanak novog, građanskog identiteta Pule pokušavaju iskoristiti dovitljivi poduzetnici koji Puljanima nude načine kako ispuniti vrijeme kada nisu zauzeti svakodnevnim radnim obvezama i aktivnostima, posebice nedjeljama i praznicima.
Među prvima koristi to proizvođač piva Silberegger koji 1886. godine u Kaiserwaldu, Šijanskoj šumi, tradicionalnom izletištu Puležana, podiže paviljon u kojem svake nedjelje nastupa gradska Limena glazba. Kako bi privukli što više posjetitelja, vlasnici paviljona organiziraju gostovanja popularnog aeronautičara i akrobata na visećem trapezu Giacoma Merighija.
Dan i pol za 60-ak nautičkih milja
Tu je, 1886. godinu u sportskom i zabavnom životu Puležana obilježio još jedan važan događaj. Nakon dugotrajnih pregovora s upravom Arsenala, braća Schiavon otkupili su višak drvene građe namijenjene gradnji brodova i u plićaku uz otok Uljanik izgradili javno kupalište Bagno Polese. Potaknut tim događajem, pulski plivač Guido Szottack, ili El mulo scombro de Clivo Rasparagano, kako su ovog pekara nastanjenog na Rasparaganovu usponu uz pulsku rivu nazivali Puležani, prihvaća ponudu vlasnika kupališta da za 30 sati, uz nagradu od tisuću forinti prepliva razdaljinu od Pule do Trsta. Bilo je teško odbiti tako izdašnu ponudu jer je ponuđeni iznos bio veći od jednogodišnje zarade koju je Guido dobivao u prvoj pulskoj pekari, vlasnika Leopolda Hillepranda u tadašnjoj Via Minerva, današnjoj Maksimijanovoj ulici.
Stoga je prvog dana rujna 1886. godine u ranim jutarnjim satima ovaj pulski Mađar uz podršku mnogobrojnih Puležana s gata Sv. Teodor zaplivao do šezdesetak nautičkih milja udaljenog Trsta. Prve vijesti koje je iz Fažanskog kanala prenijela Lučka uprava javljale su da pulski plivač, unatoč nemirnom moru, dobro podnosi napore te da nije tražio pomoć iz pratećih čamaca. Nakon što je već u noćnim satima doplivao do Pirana i tamo se kratko odmorio, nastavio je put do Trsta te je 2. rujna u poslijepodnevnim satima doplivao do tršćanskog gata San Carlo, gdje su ga dočekali članovi tršćanskog nautičkog društva.
Trkači i prvi profesionalci
U tim je godinama podršku Puležana imao i tada popularni Agostino Martinelli koji je za trideset minuta otrčao čak 26 krugova oko Piaze Alighieri, današnjeg Danteovog trga. Njegov najveći konkurent bio je još izdržljiviji Gustin koji je pridobio simpatije Puležana nakon što je trasu od današnje Flanatičke ulice (tada Via Campo Marzio) do Portarate pretrčao čak 16 puta za samo 38 minuta. Kod ovog rekordera nalazimo i prve tragove profesionalizma jer se Gustin nije zadovoljavao samo čestitkama, već je nakon utrke očekivao i pokoji novčić u svom šeširu kojim je dočekivao svoje navijače. (Anton PERCAN)