Uljanik, šeik, cajka i INK

(M. MIJOŠEK)

Kazalište je oda radosti. Svečanost. Nešto uzvišeno. U kazalištu se aktiviraju sva čula vezana za ljepotu. Ljepotu glazbe, pokreta, riječi i glumaca koji se ne pretvaraju u likove već to postaju. Kazalište je iščekivanje, uglavnom večernji izlazak u casualu, tek ponekad u smokingu i toaleti. Kazalište je dobra zabava, a pojavljivanje ponekad stvar društvenog prestiža. Koliko god potonje zvučalo malograđanski, opet je nekako urbano i prihvatljivo. O kazalištu treba raspravljati, predstave prepričavati, glumce obožavati, a redateljima se diviti. Kazalište je spektakl ukusa i različitosti.

Po svom značenju, na primjer, suprotno je cajkama. U kazalištu se u ruci drži libreto, a uz cajke nekako ide lajna. No, svatko ima pravo na svoj izbor. Sustav vrijednosti cajke pozicionira u jedan, a kazalište u drugi ekstrem. Dva su to odvojena svijeta, dok su jedan te isti svijet kazalište i život. Kazalište je život - život je kazalište. I jedno i drugo su teatar šarolikosti, raznolikosti, prolaznosti i neponovljivosti. Smisao kazališta je kao i smisao života - da spaja, a ne razdvaja, da zbližava, a ne udaljava. Kazalište i život se slave. Treba ih jasno i glasno komunicirati.

I onda se ovog tjedna dogodi 70- godišnjica Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula. Umjesto događaja koji će se pamtiti po onome što svako kazalište jest – jedinstveno i s glamurom i šušurom koji ga prate - protekao je komemorativno. Ravnateljica je INK provela kroz siječanj kao da tu instituciju mora biti sram što postoji i nešto slavi. Kao da se u pozadini svega provlači teza da zbog Uljanika život mora stati. A to je pogrešno. Kulturno i kazališno stvaralaštvo baš u doba krize pronalazi inspiraciju i smisao svog postojanja. Svaki ulazak u kazalište, taj sveti hram kulture, mora biti praznik. S INK to nažalost nije bio slučaj.

Sve je oko obljetnice ispalo naopako. Krajnje inferioran pristup događaju. Sramotno nepozivanje bivših ravnatelja. Izostanak želje, mašte i kreacije da se proslava odradi na razini. Ne mora se veličina svakog događaja mjeriti u novcu i prokletom proračunu koji nešto može ili ne može isfinancirati. Kulturu kupuju oni koji je nemaju, a imaju je oni koji je stvaraju. Žalosno je, korak dalje gledajući, da taj INK koji ne zna proslaviti svoju obljetnicu nema ni svojih glumaca. Žalosno je i da svoju kulturu ne stvara, nego je uvozi. Takav, uvozni pristup, može imati i to si može dozvoliti neki prebogati arapski šeik. On će kupiti sve što mu treba: nogometaše, sportaše, liječnike pa i glumce.

INK, srećom, ne kupuje nogometaše, ali kupuje predstave. Kažu upućeni da je i to, u opsegu u kojem se događa, pogrešno. Puno, previše pogrešaka za ključnu istarsku kulturnu instituciju koja je već na prvoj od četiri ovogodišnje manifestacije ozbiljno kiksala.