PROCES

Udruga u Puli koja se bavi senzibiliziranjem javnosti za probleme LGBT zajednice "MOŽDA ĆEMO ZA NEKOLIKO GODINA SJEDITI U TITOVOM PARKU I LJUBITI SE NAKON POVORKE PONOSA"

Proces je krenuo kao program u Klubu Kotač u Rojcu * Nikada nećemo doći do nekakvog lijepog, utopijskog i jednakopravnog društva, ali smo napravili vrlo važan korak, započeli smo s procesom senzibiliziranja javnosti, promicanja queer kulture i LGBTIQ prava i stvaranja boljeg društva za sve, kaže Jan Franjul * U Procesu ističu da se borbom za prava članova LGBT zajednice bore i za prava žena, nacionalnih manjina i svih potlačenih skupina

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Proces

Proces


Proces, udruga znakovitog naziva koja postoji tek tri i pol godine, a zasad broji pet članova, prva je i zasad jedina udruga u Puli koja se bavi senzibiliziranjem javnosti za probleme s kojima se susreću pripadnici LGBT zajednice. S troje njezinih članova smo porazgovarali u dvorištu Rojca, mjesta s kojim često povezuju Udrugu. No, iako tamo najčešće djeluje kroz aktivnosti, nemaju vlastiti prostor. Na svim mjestima na kojima su organizirali događanja, izložbe i koncerte, bili su istovremeno domaćini i gosti.  

Glasnogovornik udruge Jan Franjul kaže da je do naziva Proces došlo slučajno.

„Ne baš potpuno slučajno, kao što se ništa ne događa slučajno, ali Proces je krenuo kao program u Klubu Kotač. Zvao me Davor Uljanić – Đuro i pitao bih li bio voljan napraviti neku LGBT večer kroz koju bi se onda pokazalo da u Puli postoji mjesto na koje bi pripadnici LGBT zajednice mogli doći, biti slobodni, držati se za ruke sa svojim partnerima, poljubiti se dok plešu i činiti sve ono što ljudi uzimaju zdravo za gotovo i normalno kod raznospolnih parova. Došao sam u Kotač, odlučili smo se i napravili zabavnu večer bez nekog dodanog sadržaja. Ta večer je otvorila nova vrata i nove poglede da je u Puli moguće imati sigurno mjesto gdje svi pripadnici LGBT zajednice mogu dolaziti zajedno sa svojim partnerima i ne osjećati se odbačeno, pod povećalom, nego slobodno i jednakopravno.

Kasnije su mi se pridružile Ana Bačić i Ivana Vojnić Vratarić i zajedno smo krenuli osmišljavati dodanu vrijednost tom programu, nešto edukativno čime ćemo pokušati senzibilizirati javnost i publiku za teme koje su važne za LGBT zajednicu. Đuro je predložio ime Proces i došli smo do zaključka da smo mi tim činom ušli u jedan proces koji vjerojatno nikada nećemo razriješiti. Nikada nećemo doći, nažalost, do nekakvog lijepog, utopijskog i jednakopravnog društva, ali smo napravili vrlo važan korak, a to je da smo započeli s procesom senzibiliziranja javnosti, promicanja queer kulture i LGBTIQ prava i stvaranja boljeg društva za sve, jer jedino ako svi uživamo slobode, možemo biti sretni.“

Proces

'Ja bi' da to imam doma'

Udruga se bavi širokim spektrom programa, od područja plesne i likovne umjetnosti preko performansa do show programa. Dosad su organizirali i ugostili mnoštvo umjetnika te promovirali njihova djela, među kojima se ističu House of Flamingo i njihov drag-show, izložba priznate britanske umjetnice Sarah Maple, koncerti ŽEN benda, projekcije filma „Paris is burning“ te predstavljanje slikovnice Duginih obitelji. Umjetnost i kulturu smatraju najlakšim načinom dopiranja do publike. Ono što ih posebno veseli je što iz programa u program vide sve više djece i tinejdžera sa svojim roditeljima.

„Nakon projekcije filma „Ja bi' da to imam doma“, imali smo razgovor na koji su došli tinejdžeri s majkama, poslušati razgovor o drugim identitetima, o problemima unutar LGBT zajednice s kojima se pripadnici suočavaju“, ističe Jan Franjul.

Na upit koji su to problemi, Franjul je rekao da je riječ o uglavnom pravnim problemima istospolnih parova, pravljenju razlike između braka i civilnog partnerstva, udomljavanju i posvajanju djece, a među većim životnim problemima istaknuo je problem trans-osoba u susretima s liječnicima kojima moraju potpisivati papire da bi pristupili procesu tranzicije, troškovima skupih operacija, birokraciji u odnosu na rodni izričaj. Kao društveni problem navodi odgoj djece, ali i roditelja i nastavnika koji bi morao omogućiti da šetnja istospolnih parova bude sasvim prihvatljiva.

„Veliko je neznanje u široj populaciji, stereotipi i predrasude su tu. Moj osobni stav je da većina građana Hrvatske homoseksualnost smatra nečim negativnim, vlada stav da je to nešto loše. To jednostavno postoji. Zašto bi bilo loše? I mi smo ljudi i to je to. Edukacija je zakazala i ljudi najčešće reagiraju iz neznanja“, nadovezuje se Boris Pein, jedan od članova Procesa. „Djeci je bitno da imaju modele oko sebe dok odrastaju, a mi to nismo imali“, govori Pein.

Simpatija mu bio Marko, a ne Tina

"Unatoč svoj sili tog patrijarhalno-hetero-normativnog stava s kojim smo živjeli čitav život, opet smo drukčiji. Meni je u vrtiću simpatija bio Marko, ali teta u vrtiću je rekla da to mora biti Tina. Sad, da bi jedan istospolni par u gradu mogao jednom šetnjom toliko promijeniti neko dijete, to može misliti samo netko neinformiran i vođen čistim neznanjem“, ističe Jan Franjul.

Na pitanje susreću li se s nekom vrstom stigmatizacije zbog svoje seksualne pripadnosti, Boris Pein odgovara da mnogo ljudi u Puli možda to neće reći, pa pripadnici LGBT zajednica ostaju u mraku.

„Ne stvaraju probleme izravno, barem ne iz mojeg iskustva, ali dosta se ljudi drži po strani. Oni koji su nam bliži, naravno, ne stigmatiziraju, ali puno ljudi ima zadršku oko naše pripadnosti“, navodi Pein i dodaje: „Svi mi smo na neki način na oprezu. Ne možeš u javnosti biti sto posto ti, pogotovo ako si sa svojim partnerom ili partnericom. Možda većina ljudi u Puli ne bi reagirala, ali nikad ne znaš. Uvijek postoji šansa da ćeš imati neugodnu situaciju i često je lakše suzdržavati se“.

„Nisam osjetio tako nešto, možda je i do krugova u kojima se krećem. Družimo se s otvorenijim ljudima, pa nisam naišao na neku stigmatizaciju u Puli, iako sam kao klinac koji je tu odrastao bio izložen zadirkivanju, što još nosim sa sobom, ali nešto veće i jače ne. Međutim, u Rijeci sam, koju uglavnom doživljavamo slično kao i Pulu po nekoj otvorenosti i liberalnosti, prije pet godina pokupio batine. U dvije pandemijske godine se pokazao velik i loš trend nasilja i ugnjetavanja pripadnika LGBT zajednice. Doživjeli smo deset godina nakon Pridea prvi sukob u Zagrebu, paljenje zastave, napad u Rijeci. To nosi problem ponovnog zatvaranja, povlačenja u sebe i prestanka outanja“, ističe Franjul.

Proces

Gay pride u Puli? Zašto ne

Ana Bačić, predsjednica Udruge Proces, nije bila od mnogo riječi. Nadodala je kratko da nema vlastito iskustvo osjećaja stigmatiziranosti. Na upit je li Gay pride u Puli izgledan, svi sugovornici su se nasmijali i rekli da se i oni sami to pitaju godinama. „Zašto ne? Bitno je i u malim sredinama pokazati da postojimo. I samim našim programima, ali i izaći na ulice da nas većina vidi, da smo svi ljudi i da smo kao i svi ostali“, rekla je Bačić i dodala: „Ove godine je bio pride na relaciji Gorizia – Nova Gorica, koja je malo mjesto, kao prvi prekogranični pride u svijetu. Nije bitno hoće li u Puli netko doći ili ne, bitno je da se održi.“

„Bilo bi lijepo za samu Pulu kao manji grad da ima Pride, recimo, pod geslom 'Neće biti tapija' “ – istaknuo je kroz smijeh Pein.

„Povorka ponosa je, osim što je i zabava, i sreća, i veselje, i prilika da se prošećemo gradom držeći se za ruke jer si siguran, jer oko tebe stoji sedam tisuća policajaca pa se osjećaš odlično, što mi je isto van pameti, ali volim povorke ponosa pa idem, to je i prosvjed. Opet ću se vratiti na prijateljicu Tamaru koja je rekla da voli povorke, jer su oni prosvjedi za nešto, a ne protiv nečega“ – rekao je Franjul i dodao: „U Puli postoji potreba za Prideom, ali ono što primjećujemo i kod pripadnika LGBT populacije je da nitko ne želi doći“.

„Događa se da je 14. veljače 2018. u Klubu Kotač bilo nas 26, s tim da nas je sedam radilo, a tri i pol godine kasnije na izložbe i događanja dolaze stotine ljudi. Kolege iz Hrvatske nas zovu jer žele biti u našoj emisiji na Radio Rojcu, publika nam raste. Na taj način se senzibilizira javnost. Prije tri godine mi nije palo na pamet staviti zastavu na vijećnicu, ali možda ćemo za nekoliko godina svi sjediti u Titovom parku i ljubiti se nakon povorke ponosa u Puli“, zaključuje Jan Franjul.

Borbom za prava članova LGBT zajednice, članovi Procesa ističu da se na taj način bore i za prava žena, i nacionalnih manjina, i svih potlačenih skupina te da ne žele biti izolirani i getoizirani. Isticanje zastave duginih boja na Gradskoj palači   tijekom promjene pulske gradske vlasti u udruzi vide i kao mogućnost dobivanja vlastitog prostora koji bi služio za potrebe njihovih aktivnosti, ali i kao prostor u kojemu bi njihovi članovi našli miran i siguran kutak za razgovor.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini