ATELJE LEGOVIĆ
U Kandlerovu si išao kod Foto Čanjija, po Tenijeve kistove koje je koristio i Picasso, kod postolara Plosa da ti napravi cipele po mjeri i kod Legovića po umjetnički rad
Za ovo dvorište, rupu preko puta mog ateljea, vidio sam projekt koji je Urbis radio ohoho tko zna kada, ranih 80-ih
(Snimio Duško MARUŠIĆ ČIČI)
Razgovor smo dogovarali na 50. obljetnicu, ali korona i vrijeme koje leti, evo, doveli su nas do 53. godine Ateljea Legović u Puli. Otvoren 1969. godine, i danas je na istom mjestu, s istom umjetničkom misijom u srcu starog grada, na ruku turistima i Puležanima koji jako dobro poznaju grafike i umjetničku keramiku Milana Legovića i njegove kćeri Neve te supruge Branke koja je ovdje izlagala dok nije otvorila svoju autorsku galeriju-atelje Augustu kod Foruma.
U Art Zoni Kandler, kako su sirotu Kandlerovu ulicu nazvali gradski oci, Atelje Legović jedini je postojani art, dostupan čitave godine i tako pola stoljeća, uz puno mlađe galerije, Motikinu, Šumonjinu i Hasanovu, ako potonja po adresi uopće spada u Kandlerovu. Sve ostalo je turistički kič i veći dio godine zjapi prazno.
E, na takvom mjestu, u zapuštenoj ulici u srcu raspadajućeg starog grada, opstaje Atelje Legović tolike godine, u kontinuitetu. Tu su uvijek Neva Legović ili Tereza Pulja, dajući tom prostoru posebnu draž.
To je prvo mjesto na kojem Puležani potraže dar za posebne prilike, za mladence, diplomante, učiteljice, novopečene umirovljenike, ali dođu i da bi jednostavno uživali u umjetnosti, lijepim predmetima i razgovoru. Tereza ti usput preporuči i što da pročitaš.
Utrčavanje na dah
- Kada smo otvarali ovaj atelje 1969., u Puli nije bilo nijedne galerije. To je bilo nešto novo, nigdje u Istri tada nije bilo ovakvog ateljea otvorenog tipa, gdje bi ljudi mogli razgledati i kupiti umjetničko djelo. U Rovinju je bilo ateljea, ali ne ovako otvorenog tipa, da možeš ući s ulice.
Vidio sam to u Splitu, u Dioklecijanovim podrumima postojala je prodajna galerija u kojoj su izlagali najkvalitetniji umjetnici tadašnje Jugoslavije. Tada sam se družio s Armandom Debeljuhom, on je radio u Glasu Istre, gdje je i za mene kao mladog dizajnera uvijek bilo honorarnog posla. I razmišljali smo kako doći do publike, biti prisutan, jer šta vam je izložba, dođu ljudi na otvorenje, dobri prijatelji, lijepo se podruže i… Bilo bi dobro da je tako svaki dan, ali ne, do neke sljedeće prilike.
Dolazili su mi ljudi i doma, imao sam atelje u Keršovanijevoj, u stanu mojih roditelja, ali tu ti neće svatko doći. Vidim i sada u našem ateljeu u Pješčanoj Uvali, tamo je radna atmosfera, šporko, praši se, moraš gledati gdje ćeš sjesti. Treba ti prodajni prostor za prezentaciju svojih radova, kazuje Legović.
Kad su ušli u ovaj prostor, Legović i Armando Debeljuh koji je odustao nakon godinu dana, tu nije bilo ni struje ni vode, na podu je bila zemlja, zidovi crni od plijesni, s plafona se urušavalo, u kutu začepljen i poplavljen čučavac… "Utrčavali smo unutra na dah. Uđeš i brzo van, izvučeš nešto od tog smeća na kamion", sjeća se Legović, ali za cijelu Kandlerovu kaže da je bila bolja nego sad.
U zadnjih 60 godina, svjedoči, možda je obnovljeno par fasada. I ova "njegova" bila je bolja, dok je 90-ih godina Grad, vlasnik prostora, nije dao obnoviti, s fasade je skinuta žbuka, ali nakon mjesec-dva došli su izbori i radovi su stali. Otad stoji tako obijena.
- Kada sam došao ovamo, iznad mene su živjeli stanari, do mene je bila brijačka radnja. Svi poslovni prostori u Kandlerovoj bili su popunjeni, sve različitim djelatnostima. Kao kad sada odeš u trgovački centar i imaš raznoliku ponudu i besplatno parkiralište, to je bilo tu u gradu. I ono se zove centar i ovo je bio centar, sad je to što je. Ljudi su dolazili u centar, šetali po gradu, gledali izloge, bilo je i gostionica, slastičarnica, mogao si sjesti s djecom, pojesti kolač i popiti sok.
Samo u ovoj ulici bilo je sigurno pet-šest obrtnika, bio je tu jedan finomehaničar, Foto Čanji, brijač, poslije je bio Đorđević koji je radio fine stvari od kože, Orfej s najboljim burekom u gradu, tu se čekao red, danas nitko ne pravi takav domaći burek. Pa smo imali prodavaonice namještaja, frizere, krojačke radnje, sve do Urbisa gdje je bilo skladište građevinskog materijala, bijela tehnika. Pa postolar Plos koji je radio cipele i čizme po narudžbi! To su bili sve vrsni majstori.
Vrsni majstori
- A pokojni Teni, tu na početku ulice! U Europi su ga znali, Picasso je kod njega naručivao kistove, moji profesori u Splitu molili su me da im donesem Tenijeve kistove. To su kistovi s kojima si mogao bilo šta napraviti. Imam još neke sačuvane, a čitav mac tih kistova koje sam stavio u kutiju pojeli su moljci.
Poludio sam. Onda sam se sjetio da mi je on bio rekao, nemojte to držati samo ovako, morate ih konzervirati voskom, parafinom, umočiti ih u terpentin da ih moljci ne pojedu. Bio je genijalac, inovativan, toliko je izuma napravio u svojoj struci. Nijemci su mu nudili milijune da im proda patente i dođe raditi za njih i nije htio. Rekao je, želim ostati tu i da me sin naslijedi. A sin je otišao u ribare, nije to htio raditi. Teni bi doslovce iz životinjskih ušiju čupkao dlake i slagao ih pincetom, dlaku po dlaku. Za taj posao moraš biti mentalno poseban. I inače je bio jedna fina duša, kazuje Legović.
I Teni, kao i mnogi drugi obučeni i školovani ljudi, došao je u Pulu nakon što je bila ispražnjena poslije Drugog svjetskog rata, kada su iz grada otišli više-manje svi zanatlije, učitelji, doktori. Legovići su došli iz Kaštelira, Milanov otac je 1956. dobio službu u Puli. Da više neće nikud od mora, znao je Milan još kao srednjoškolac pa je školu primijenjenih umjetnosti upisao u Splitu, a ne u Zagrebu. Umjetnička škola u Puli otvorena je puno kasnije, na inicijativu Ivana Obrovca.
- Završio sam grafiku i dizajn. Ta je škola bila poput neke akademije, učili smo sve o likovnoj umjetnosti i dizajnu. Imali smo dobre profesore, bili su vrsni majstori i za drvo i za metal i grafičke tehnike. Zahvaljujući tome i dan-danas radim drvoreze, linoreze, bakropise, sve sam to tamo radio, i litografiju, crtali smo, slikali, prisjeća se Legović.
Kako se među sve te tehnike uvukla keramika?
- E, to je posebna priča. Kao grafičar znao sam tehniku kako fotografiju prenijeti na keramičku pločicu, to smo isto učili, imali smo fotografiju kao predmet. U Puli mi je netko predložio bih li radio fotografije za nadgrobne spomenike, to je keramička podloga i na nju zapečena, glazirana slika, to je trajno, vječno. Dao sam si truda, a trebala mi je peć za to, mora se peći na 800 stupnjeva, pa mi je šogor u Jugolaboratoriju u Beogradu nabavio malu rusku peć.
Probali smo to peći i ispalo je perfektno. Nisam mogao gledati peć a ne probati i neke druge stvari. Počeo sam peći, eksperimentirati, bilo je tu svega i svačega. Nismo imali literature, nisi imao koga pitati pa smo po sistemu uspjeha i pogreške došli do prvih rezultata. Onda sam krao zanat po radionicama, pa su stigle prve knjige, sjećam se u Mladosti u Rijeci kada sam našao knjigu iz Amerike o keramici, bila je skupa za poludjeti, ali sam je morao imati. Ručno rađena keramika, za razliku od industrijske, ima taj svoj štih, teksturu, kad je uzmeš u ruke, ima svoju težinu.
Slobodni umjetnik
Pamti i anegdotu iz djetinjstva: kao seosko dijete kod susjede je prvi put vidio porculanske figurice, a ona, vidjevši to oduševljenje u dječakovim očima, poklonila mu je jednog Isusa na križu.
- Mi, djeca na selu nismo imali prilike vidjeti ni muzeje, ni bilo šta što je stvarala moderna civilizacija. Imao si one grube stvari oko sebe i imao si prirodu, a priroda je bila čarobna. Mi smo klatili po tim poljima i šumama, kad bismo naišli na malo gnijezdo i ptiće na drvetu, bio bi to vrhunac ljepote.
Meni je horizont bio kraj našeg dvorišta. Svi ti lijepi predmeti, da ne govorimo o likovnoj umjetnosti, nama su bili nedokučivi. U crkvi si mogao nešto vidjeti, ali to je bilo poslije rata, a meni otac baš nije puno išao u crkvu. Kraj puta je bila jedna kapelica, obojana u plavo, s nekim zvijezdama i predmetima, to je meni bio portal u neki drugi svijet. Uvijek bih zastao i gledao unutra kako je to napravljeno. To je bio moj likovni odgoj, priča Legović.
Dok su se neki umjetnici posvetili čistoj likovnoj umjetnosti, izložbama i stvaranju slikarske karijere, njega to nije previše zanimalo.
- Želio sam raditi za svoj gušt i gledao kako napraviti nešto što me raduje, a da se mogu isfinancirati, da mogu opstati kao slobodan umjetnik. Međutim, izlagao sam kontinuirano u svojoj autorskoj galeriji, sve što bih novo stvorio. Iz dana u dan, iz godine u godinu, 53 godine. U tih 53 godine stvorio sam tisuće radova i svake godine mogao sam imati bar po jednu samostalnu izložbu.
Međutim, sva ta moja djelatnost nije bila popraćena u medijima ili od likovne kritike. Ne krivim nikoga. To je bio moj izbor. Odazivao sam se na kolektivne izložbe, uglavnom u organizaciji HDLU-a. A imao sam i nekoliko samostalnih izložbi. Naravno, moram spomenuti i javne radove kojih imam oko 70, a dosta njih je u međuvremenu uništeno. Radovi su mi razasuti po svim kontinentima, mislim na one prodane u galeriji u Kandlerovoj. Teško je živjeti samo od kiparstva i slikarstva, ali tu i tamo netko uspijeva. Većina ipak mora raditi još nešto vezano uz svoju profesiju. Ja sam zadržao tu svoju slobodu, makar si slobodan onoliko koliko ti okolina dozvoljava, zavisi gdje živiš, kaže Legović.
I supruga Branka i kći Neva su keramičarke, sin Slaven grafičar. Neva upravo otvara internetsku stranicu i pokreće internet-prodaju.
- Da živimo u malo većem gradu, gdje ljudi imaju malo više novca, bilo bi bolje, a ne ovako radiš četiri mjeseca i onda ništa. Ali nekad nije bilo tako, prije četiri godine bili smo otvoreni tijekom čitave godine, a sada u prosincu, kada otvorimo za Božić i Novu godinu, jedva uspijemo pokriti režije.
Jedva, to je ono, bilo bi ti bolje da si doma, ali zbog ljudi, zbog starih mušterija, da u ulici ne bude baš sve zatvoreno… Jedno vrijeme tu nije bilo ni ulične rasvjete, nijedne žarulje. Zimi sam se navečer znala zaključati u ateljeu, od straha. Drugi bi bili po mjesec dana na godišnjem, negdje u veljači, i kada bih pogledala niz ulicu, kao da si u nekoj pećini, pa sam se zaključavala. Ako bi netko jednom u deset dana uhvatio za kvaku, pogledala bih tko je i otvorila, kazuje Neva.
Sjeća se pljačke u marketu kod katedrale, dok je još bio otvoren, kada je neki narkoman došao s nožićem i prijetio blagajnici, uzeo joj je sto kuna, koliko je imala u kasi (i tad je tu bio "velik" promet). Sada ovdje uopće nema dućana, nemaš gdje kupiti vodu, sendvič. Nema kioska, a bila su dva. Kako opet udahnuti dušu Kandlerovoj, pitamo ove stalne žitelje.
Poravnati škrile
- Par događanja nije dovoljno. Kad su lani prodavali vina ispred našeg ateljea, ljudi bi stali uz štand, probali besplatno par tih vina i otišli dalje. I cijela priča se tu završila. Koliko mu je ušlo ljudi u galeriju, ne znam baš. Treba otići u bilo koji stari grad, u Italiju, recimo, i pitati gradonačelnika kako su oni to riješili. Unatoč poplavi jeftine industrijske robe, još ima ljudi koji znaju cijeniti umjetnost i ručni rad općenito. Dolaze nam turisti pa kažu, o konačno da vidimo nešto autohtono i autorsko, prenosi nam Milan Legović.
Što se tiče obnove Kandlerove, prvo bi, veli, poravnao škrile.
- Da si ljudi ne lome noge - doslovce si lome noge. Ali ne zamijeniti ih, samo presložiti. Kao što su u Poreču zadržali stari kamen u Decumanusu. Tamo je sjajan bijeli kamen, dobro, ali neka ovdje iskoriste što se da, jer tu patinu, tu zaobljenost, izlizanost ne možeš dobiti, s novim kamenom bude sterilno, izgubi se ta starina. Onda treba urediti fasade, da na nešto liče, da ne padaju ljudima po glavama, a poslovne prostore namijeniti raznolikoj ponudi.
U čitavoj Puli sada nemaš jednu slastičarnu malo veću, gdje možeš sjesti i pojesti kolač u nekom lijepom ambijentu. Grad može odrediti tko može u koji prostor, kaže Legović.
Neva dodaje da nešto treba napraviti za mlade, jer nemaju gdje izaći, pa su u Titovom parku, a bilo bi lijepo da imaju neku knjižaru s kafićem, pa nešto s hranom, neki klub, disko, ali i nešto dnevno, kao nekadašnji mliječni restoran ili kao što je bio kafić Foška. "Gradska uprava, uz pomoć urbanista i drugih stručnjaka koji kreiraju izgled grada, može reći koje djelatnosti želi u centru grada.
Treba osmisliti koncept za Kandlerovu i onda će se valjda naći investitor", kaže Neva, a Milan dodaje: "A ako hoće art zonu, onda moraju sve te djelatnosti koje su u ulici, ili barem većinu njih, povezati u jedan tim, umrežiti, da jedan drugoga podupiru i dopunjavaju. Ako ja napravim izložbu, ljudi će se ovdje zadržati sat, sat i pol, i što nakon toga? Otišli bi u susjedni lokal nešto popiti, možda i pojesti, ali ne da to budu samo ovi turistički stolovi."
Podsjećamo ih da je Grad raspisivao natječaje, arhitektonska rješenja su stizala i dobivala nagrade, ali su te vizije završavale u ladicama.
- Za ovo dvorište, rupu preko puta mog ateljea, vidio sam projekt koji je Urbis radio ohoho tko zna kada, ranih 80-ih. Trebalo je rekonstruirati sve te zgrade okolo, u sredini bi ostao trg, a u te zgrade bi uselili obrtnici, gore bi mogli imati stan, a dolje radionu. Desetak obrtnika s nekim starim zanatima na tom trgu i eto ti priče. Ali tada smo imali jak Uljanik koji je bio velika podrška, da nije bilo njega, ne bi bilo ni kazališta, ni stadiona na Verudi, stambenih zgrada, sportskih igrališta, podsjeća Legović.
Novi investitori
Nekad je bilo jakih firmi koje su pomagale kulturu i umjetnost, čitavu zajednicu. Imaju li današnji poduzetnici i drugi bogataši za to sluha, cijene li uopće umjetnost? Kad otvaraju kafiće, restorane, hotele, angažiraju li umjetnike?
- Prije koju godinu radio sam za autokamp Valaltu kraj Rovinja, reljef od desetak metara, pa za kompleks zgrada koje je u Puli gradio porečki Tim90, na početku Medulinske ulice, preko puta MUP-a. Tu je duž stubišta moj veliki reljef, a za atrij sam izradio brončanu skulpturu i počeo fontanu, međutim investitori su financijski krahirali i sve je stalo, podsjeća Legović na ovaj suvremeni stambeno-poslovni kompleks nadomak centra grada, tik do tržnice, koji je s kvalitetnom trgovačkom i ugostiteljskom ponudom u prizemlju stambenih zgrada mogao postati pravi urbani dragulj Pule.
Nekad je, sjeća se Legović, puno radio s turističkim firmama, s Rivijerom Poreč, Plavom Lagunom, Jadranom iz Rovinja, masu radova je za njih napravio. Gdje je to završilo nema pojma, ali uvijek su, kaže, imali dio novca predviđen za umjetnička djela, 1-3 posto od investicije.
"To je bilo čak i zakonom propisano, ne običnu krpu, ne reprodukciju, nego umjetničko djelo staviti u sobu. To je bila politika da se pomaže umjetnicima, masa nas je tako zaradila kruh. Toga više nema. Radio sam neke grafike za Verudelu koje su oni, za vrijeme prvog vlasnika, Talijana, bacili u kontejner i u Palmanovi kupili one slike od po jedan euro. Moje originalne, potpisane grafike našao sam na hrpi u skladištu rabljene robe na zaobilaznici. Sada većina zna da je to kazneno djelo, uništiti umjetničko djelo, ali moraš naći advokata i tužiti ih", kazuje umjetnik.
Slučajno je nabasao i kada su razbijali njegov keramički reljef u kafiću kod svjetionika na Verudeli, koji je nedavno renoviran. Uspio je spasiti reljef sa šanka. "Moje grafike iz hotela Brioni netko je našao bačene u Valdebeku i sada ih dila po Pula, tako je došao do Ota Širca i on mi je javio."
Legovićeva keramika ukrašavala je mnoge javne prostore u Puli, od Narodnih novina u Prvomajskoj, do INK-a, Zagrebačke banke, više poslovnica nekadašnje Istarske banke, odakle su ti radovi netragom nestali. Skinuti su i porazbijani, kaže autor. Za Narodne novine, u prigodi neke davne godišnjice, izradio je u keramici zaglavlje prvog broja tih novina s motivima glagoljice. To je nekad bilo hrvatsko glasilo, koje je počelo izlaziti koncem 19. stoljeća, tek kasnije je postao službeni list koji objavljuje isključivo zakone.
- Kada su preuređivali taj prostor, moj su reljef pokrili pultom, to nije u redu, em su dali pare, em su mene kao autora uvrijedili. Vidite, Edo Murtić se pobunio kada su prekrili one velike freske u nekadašnjoj zgradi Zavoda za zdravstveno osiguranje na Portarati. On je to radio kao student s nekolicinom kolega, onda se netko sjetio da bi tu mogli staviti ormare za registre, probušili su rupe i stavili tiple u te freske i pričvrstili ormare. Kad je to vidio, Murtić je poludio.
Ali, on je imao snagu da nešto postigne. I te su ormare pomaknuli. Moje radove su porazbijali. U glavnoj zgradi nekadašnje Istarske banke moj su reljef zazidali, sada je iza zida, to sam slučajno saznao. Kao što je u apoteci na Giardinima policama prekrivena freska poznatog riječkog umjetnika Vladimira Udatnyja. Moja keramika koja je stajala na pultu u apoteci sada je u njihovom podrumu, u komadima. Jedan dio su izložili gore, ali bi to trebalo bolje riješiti, ističe Legović.
Reljefi u Robnoj kući
Slična sudbina, čini se, zadesit će i njegove keramičke reljefe u napuštenoj Robnoj kući Pula, čija se obnova ne naslućuje. Predstavnici vlasnika su ga zvali, kaže, dao im je ponudu koliko bi koštalo skidanje tih reljefa sa zida pa su rekli da im je to skupo, da će to oni sami skinuti. A i autor je, kaže, danima razmišljao kako to izvesti, kako te velike keramičke blokove oljuštiti sa zida a da se ne razbiju. "Poslije toga se nismo čuli, oni su to valjda skinuli, ja zapravo ne znam ni tko je vlasnik Robne kuće", kaže Legović.
Sjeća se lijepog pisma koje je dobio od biskupa Bogetića, kad je za odlazak u penziju dobio Legovićev keramički oltarić, inspiriran motivima mozaika iz Eufrazijeve bazilike.
- Htio sam nešto učiniti za porečku baziliku. Oduševio sam se kada sam jednog dana oko podneva ušao u baziliku i sunce je padalo na te mozaike. To je plamtjelo, gorjelo, kao da je to slikalo deset Van Goga. To je suvremeno slikarstvo, potpuno moderne boje. Na ulazu tada nisu imali nikakvu monografiju, prospekt. I napravio sam ono što ja znam. Danas je sve manje ljudskosti, prvenstvena vrijednost je novac, korist, nekad nije bilo tako. Mlado i staro, sve je to izgubilo kompas, svi gledaju samo sebe, ne shvaćaju da su dio nečega. Sve je, kažu, počelo s ratom i tranzicijom, a ja mislim da je sve loše iz onog sistema samo ojačalo i izbahatilo se još više, zaključuje Milan Legović.
Povezane vijesti
- MALE VIBRACIJE I - ODE KUĆA! Stanari se žale na loše stanje zgrada u starom gradu
- KULTURNO DOBRO U SRCU GRADA MOGLO BI NEKOGA STAJATI GLAVE Zgrada samo što se ne sruši, a vlasnik, Grad Pula, pere ruke i svu ODGOVORNOST PREBACUJE NA POLITEHNIKU
- PULSKA POLITEHNIKA Utvrđen novi financijski minus od 700.000 kuna i izabran novi V.D. DEKAN DARIO MATIKA
Podijeli: Facebook Twiter
