DAN SJEĆANJA
TOMISLAV MILJAK, VUKOVARAC KOJI ŽIVI U PULI: Djeda su 91. na farmi Lovas zatukli do smrti, a o ocu koji je nestao na Ovčari još uvijek ništa ne znamo
Tomislav Miljak i njegov otac Zvonimir
Samo razmišljajući o temi koju današnji datum, 30. kolovoza, u Republici Hrvatskoj poznaje kao Dan sjećanja na osobe nestale u Domovinskom ratu, čovjek koji u sebi nosi i najmanje zrno empatije ne može ne osjetiti tjeskobu. Kakva bi uopće i mogla biti priča ljudi kojima su sudbine njihovih najdražih ostale obavijene velom tajne, nego upravo takva, tjeskobna, bolna i nevjerojatna?
A nevjerojatna je iz dva razloga. Prvi je vrijedan divljenja i podrazumijeva ljudsko podnošenje svega proživljenoga; ne postoji nijedan dan i nijedan sat u tom danu, a da nije prožet težinom koju osjećaju članovi obitelji nestalih osoba u Domovinskom ratu. Tema je to o kojoj je teško i misliti, i razgovarati, i pisati. Osjećati je na vlastitoj koži je - nezamislivo teško.
Drugi razlog zbog kojega je ova priča nevjerojatna leži u činjenici da se o mnogim nestalim osobama još uvijek ne zna baš ništa, čak ni nakon punih trideset godina od početka ratnih stradavanja. Mnogima od nestalih tragovi su se izgubili već u samim počecima Domovinskog rata. Oni koji su za njima tragali, ili to još uvijek čine, u svom su očaju i nemoći posezali za svakom, pa i najmanjom informacijom koja bi mogla rasvijetliti nestanak njihovih najmilijih.
Ovo nesumnjivo najteže pitanje koje je Domovinski rat (p)ostavio, još uvijek je aktualno za 1858 osoba nestalih na području Republike Hrvatske. Među njima je četiri stotine stradalih, čije je mjesto ukopa njihovih posmrtnih ostataka još uvijek nepoznato. U potpunosti je neotkrivena sudbina 1458 nestalih.
Među osobama čini su članovi obitelji bili, a neki još jesu, na popisu nestalih u Domovinskom ratu, nalazi se i Tomislav Miljak. Ovog rođenog Vukovarca s dugogodišnjom pulskom adresom ratna stradanja su od djetinjstva selila po gradovima u Hrvatskoj i inozemstvu. U nadi da njegov Grad Heroj neće doživjeti sudbinu koja mu se ipak dogodila 18. studenoga 1991., Tomislav je od Novog Vinodolskog, preko Stuttgarta i Dortmunda, pa sve do Vrsara i Pule, djetinjstvo proveo s uspomenama na najdraže, uspomenama s kojima i danas živi.
Posmrtni ostaci njegova djeda, koji se do 2014. godine vodio kao nestala osoba, pronađeni su u zajedničkoj grobnici nastaloj na farmi Lovas. Prilikom identifikacije, obitelji je priopćen način na koji
su osobe pronađene u toj grobnici okončale svoj život. Nisu ubijene strijeljanjem, kako bi se u takvim scenarijima obično očekivalo. Pretučene su do smrti! To su, naime, vještačenjem pokazala oštećenja na kostima preminulih.
Unatoč tome, Tomislav ne osjeća mržnju. Još uvijek pokušava dokučiti smisao takvog čina i odsutnost savjesti onih koji su bili u stanju učiniti tako nešto drugom ljudskom biću. Kazuje da je dodatno strašna činjenica što je njegov djed Ivan Luketić, rođen 1925. godine, već za života prošao paklene epizode. Kao domobrana u Drugom svjetskom ratu, na Bleiburgu su ga živoga zakopali! Nakon toga više nikada nije bio ista osoba. Domovinski rat mu je izrazito teško pao. Svršetak života kakav se njemu dogodilo, ne može se pojmiti iole normalnoj osobi.
Tomislav Miljak do danas ne zna ništa o svome ocu Zvonimiru, koji je kao ranjenik bio smješten u vukovarsku bolnicu. Iz bolnice je odvezen na Ovčaru, s preostalim ranjenicima, podijeljenim u ukupno šest autobusa. Onaj u kojemu je bio njegov otac, poznat kao "šesti autobus" o kojemu je snimljen i film, prevozio je ljude čiji se trag izgubio do današnjeg dana.
Miljak tvrdi da se na vukovarskim ulicama i danas prepoznaju ljudi koji imaju informacije o nestalima u Domovinskom ratu.
"Moj otac, tada 41-godišnjak, poznat pod nadimkom Ćos, do rata je radio kao administrator u Kombinatu Borovo. Kroz njegov ured prošlo je oko 25 tisuća ljudi koji su ga poznavali. Nemoguće je da nitko od onih koji su preživjeli do danas ne zna baš ništa o mom ocu".
Tomislav Miljak, danas obiteljski čovjek i otac dvoje djece, pita se i kako je moguće da su se takve strašne stvari dogodile ljudima koji su do rata jedni drugima bili dobri susjedi i prijatelji, a onda im je preko noći postalo važno tko je koje nacionalnosti. U tim pitanjima nije usamljen.
Svoje najdraže još uvijek traži i Ivica Lerotić, Vukovarac, poznat kao predsjednik HVIDR-e Pula. Na popisu osoba nestalih u Domovinskom ratu nalaze se i njegova supruga i brat.
"Prvi korak u rješavanju ovog pitanja suočavanje je Srbije sa zločinima, priznavanje agresije na Hrvatsku te postojanje logora. U tim logorima bilo je ljudi koji i dan danas potražuju svoje nestale, uglavnom članove obitelji", navodi Lerotić. Kategoričan je kad kaže da je isprika hrvatskom narodu za zločine počinjene u ratu, kao i informacije o sudbini nestalih osoba, nužnost.
U Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba (NENO), tri su osobe s područja PU Istarske koje se vode kao nestale za vrijeme ratnih zbivanja.
Jedna je osoba iz Pule, a nestala je na području Rogoznice 1991. godine. Drugoj osobi, s dotadašnjim prebivalištem u Premanturi, trag se izgubio 1992. godine na kutinskom području.
Podaci o trećoj osobi iz Poreča, nestaloj 1991. u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj Kostajnici, objavljeni su u Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba, no nisu i u Knjizi osoba nestalih na području Republike Hrvatske.
Evidentno je, dakle, da nedostatak, nepotpunost i(li) čak prikrivanje podataka o nestalim osobama i skrivenim grobnicama može činiti čitav proces njihova traženja izrazito zahtjevnim i u nekim slučajevima nerješivim. Dodatno ga otežava i protok vremena koje s jedne strane smanjuje pouzdanost dobivenih informacija, a s druge pojačava tjeskobu onih koji te podatke očekuju.
Iako teritorij Istre nije bio zahvaćen razaranjima u Domovinskom ratu, izrazito je važno istaknuti činjenicu da je u obrani Republike Hrvatske sudjelovao znatan broj branitelja i dragovoljaca iz Pule i sa cijelog istarskog poluotoka.
Ministarstvo hrvatskih branitelja, o broju nestalih osoba s područja Istre navodi da se evidencija nestanka hrvatskih branitelja vodi prema mjestu nestanka, a ne prema mjestu prebivališta/boravišta, pa tako raspolažu podatkom o nestanku jednog branitelja s područja Istre, koji još uvijek nije nađen. Međutim, pojašnjavaju kako se nestanak civilnih osoba odnosi prvenstveno na njihova prebivališta, a u toj evidenciji imaju dvije osobe.
Na upit o koordinaciji s Republikom Srbijom, odnosno njezinim vodstvom, po pitanju otkrivanja podataka o nestalima na području RH, a u svrhu bržeg rješenja te problematike, Ministarstvo naglašava da je to od listopada 2016. godine temeljno otvoreno pitanje u bilateralnim odnosima prema Republici Srbiji. "No, usprkos svim uloženim naporima, Republika Srbija nije odgovorila na zahtjeve za dostavom podataka i dokumentacije od značaja za rješavanje otvorenih pitanja u ovom području", navode iz Ministarstva.
Pitanja je, međutim, još mnogo, i to na višim razinama. Njih ćemo postavljati u nekoj drugoj priči. Ova neka donekle ostane neokaljana spominjanjem onih koji su je i prouzrokovali. Iz poštovanja prema ljudima kojima su tragovi zameteni u snijegu prošlosti i prema onima koji na toj hladnoći neizvjesnosti još uvijek stoje.
Nema odgovora na pitanje je li, kada i na koji način 1458 nestalih duša u ovih trideset godina pronašlo svoj mir. No oni koji su iza njih ostali, još uvijek ga traže. Svatko od nas se u nekom trenutku života suočio s odlaskom neke drage osobe, ali velika većina od nas imala je priliku s njima se i oprostiti. Ljudi koji i dalje traže svoje nestale ne samo da nisu imali tu priliku, nego već tri desetljeća žive u neizvjesnosti hoće li to ikada moći i učiniti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
