Dramatično i kaotično, tako je Pula izgledala prije točno 30 godina, 1991., kada se iz nje povlačila Jugoslavenska narodna armija (JNA). U pulskim se vojnim objektima u tom trenutku nalazilo nekoliko kilotona eksplozivnih sredstava, milijuni litara kerozina i tko zna koliko komada oružja s kojima je grad mogao biti sravnjen sa zemljom. No to nije bila opcija. S jedne strane, na braniku mira stajala je tadašnja gradska uprava na čelu s Lucianom Delbiancom, a s druge admiral Vladimir Barović, zapovjednik pulskog garnizona, koji je na to mjesto došao nakon što se u srpnju 1991. na svoj zahtjev umirovio admiral Marjan Pogačnik. O svim se tim događajima, ali i akterima koji su te godine odredili budućnost grada moglo čuti na jučerašnjem okruglom stolu koji su organizirali Vijeće crnogorske nacionalne manjine i Zajednica Crnogoraca i prijatelja Crne Gore iz Pule u Circolu.

Neki detalji spomenuti na skupu prvi se put spominju u javnosti. Tako poznati pulski povjesničar Darko Dukovski, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, kaže, iako napominje da za to ne postoje nikakvi službeni dokumenti već samo priče onih koji su prisustvovali sastanku, da je Delbianco skupo plaćao to svoje inzistiranje na miru u Puli čak i u svojoj tadašnjoj stranci - SDP-u.

Naime, Dukovski ističe da je Ivica Račan, valjda u želji da pokaže da je i SDP za hrvatsku stvar, na jednom sastanku rekao Delbiancu: "Napadni već jednom taj Muzil!" Delbianco mu je na to odgovorio: "Napadnite vi Maršalku (kasarna u Zagrebu, op. n.) pa ćemo mi sat vremena nakon toga sa stotinu pušaka navaliti na Muzil." Jasno, Maršalku nitko nije napao, a Muzil je u kakvom-takvom miru dočekao odlazak jugoslavenske armije.

Mirnodopska atmosfera

Ali nije samo Delbianco bio taj koji je zagovarao mir. U Istri je općenito vladala mirnodopska atmosfera. Bilo je to zahvaljujući ekipi na čelu s Delbiancom, ali i vojsci koju je u Puli predvodio Barović. O njegovoj je tragičnoj sudbini ispisano već podosta redaka, no valja se uvijek prisjetiti na sve ono dobro što se događalo u tim teškim vremenima. Poznato je, dakle, da je Barović skončao svoj život na Visu pucavši si pištoljem u glavu. Učinio je to jer nije htio izvršiti zapovijed i gađati hrvatske gradove na dalmatinskoj obali, isto kao što za njega nije dolazilo u obzir ni razaranje Pule. Mirko Vučinić, predsjednik Vijeća crnogorske nacionalne manjine grada Pule, podsjeća na Barovićeve znakovite riječi:

"Ovdje neće biti razaranja dokle sam ja zapovjednik, ali i ako budem prisiljen da zapovjedim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti."

Doduše, Dukovski spominje jednu mrlju u Barovićevoj biografiji kada je admiral u pismu zaprijetio razaranjem Pule ako se išta dogodi ijednom njegovom vojniku. No, i Dukovski kaže da je takvom prijetnjom htio spriječiti bilo kakvo eskaliranje situacije. "Jedini način da se spriječi napad na jednu postrojbu jest da kažeš koliko oružja imaš i da ga možeš upotrijebiti ukoliko budeš primoran." Jer Barović, prema riječima Dukovskog, uopće nije imao na raspolaganju 12 tisuća vojnika kako se obično govori, već niti dvije tisuće. Bili su u rasulu. Iz JNA su masovno odlazili časnici i dočasnici.

U Puli njih 300 odlazi iz vojske. Iz te činjenice Dukovski izvlači zaključak da do uništavanja Pule nije nikako ni moglo doći. "Vojna su se lica srodila s ovim prostorom. Supruge su im bile iz Istre, djeca su ovdje išla u školu. Nije bilo jednostavno presjeći te odnose. Čak i da su bili najgori pregovarači s jedne i druge strane teško da bi došlo do sukoba. U to sam vrijeme radio kao kustos Povijesnog muzeja Istre i otišao sam po eksponat u tehničku radionicu na Vallelungu. Tamo me zagrlio jedan zastavnik i počeo plakati. Rekao mi je: 'Što da napravim? Žena mi je odavde, kćer mi ide u pulski Gimnaziju…' Nije bilo lako ni otići iz vojske, ostaješ bez penzije, posla. Ali ta vojska više nije funkcionirala. Neki su se odmah javili u Zbor narodne garde (ZNG) da bi mogli prehraniti svoje obitelji. Shvatili su da je ovo njihovo mjesto života."

S druge strane, Dukovski smatra da je mir u Istri imao i, kako kaže, državnu utemeljenost. "Prije svega, predsjednik Franjo Tuđman je generalu Antonu Tusu naglasio da se Istra poštedi bilo kakvih vojnih operacija, tipa blokade vojarni. U Puli su vojarne imale vodu, struju, telefonske veze, a vojska je bila snabdijevana hranom. To bi se promijenilo jedino kad bi se pojavio netko iz Zagreba, no samo nakratko. Ne postoji nikakvih pisanih zapovijedi o tome, ali i na taj se način održavao mir. Zagreb, Rijeka i Pula su bili označeni kao gradovi koje treba sačuvati. Tus je, pak, bez obzira na Tuđmanove zapovijedi, pokušavao stvoriti kaotičnu situaciju ne bi li došlo do oružanog sukoba, jer se pretpostavljalo da bi to izazvalo i masovniji ulazak ljudi u ZNG", napominje Dukovski.

Atentat na Delbianca

Puli su o glavi očito radili ljudi izvana. Tako je u rujnu 1991. bio pokušan navodni atentat na Delbianca, koji je, priča svjedok vremena Branko Kijurko, nekadašnji načelnik Policijske uprave Pula, predvodio Mijo Lalić, kojeg je JNA umirovila zbog teške psihičke bolesti. Kijurko kaže da je Lalić u Pulu stigao preko generala Imre Agotića, da je kao pripadnik ZNG-a naoružan hodao gradom i prijetio.

On je s 19 mladića opkolio Komunalnu palaču, koja je cijela bila osvijetljena, pa navodno nisu znali u koji prozor gađati, gdje se nalazi Delbianco. Neki kažu da su s Delbiancom htjeli samo razgovarati, dok drugi govore da su ga htjeli ubiti jer pregovara s JNA. Kijurko kaže da ih je nakon toga uhitila specijalna policija, da su privedeni u Valbandon, ali ubrzo i pušteni. Protiv Lalića je zbog toga bila podignuta i kaznena prijava, no na kraju nije ni prekršajno odgovarao.

Delbianco i njegova obitelj su te godine opasno živjeli. Potvrđuje to i Kijurko koji tvrdi da su ih u jednom trenutku morali preseliti iz njihove obiteljske kuće na drugu lokaciju jer su imali indicije da su životno ugroženi. Delbianco u tom trenutku nije bio predsjednik kriznog štaba već običan član, tu je ulogu imao Igor Štoković. Međutim, čini se da je Delbianco bio, uz Kijurka, taj koji je direktno pregovarao s predstavnicima JNA i pokušavao sačuvati mir.

Kijurko svjedoči da su se ti sastanci, ponekad i u gluho doba noći, održavali na jednom punktu prema željezničkoj stanici. Pretpostavljamo u Kolodvorskoj ulici. Na njih je Barović dolazio u civilnoj odjeći. Teško da Beograd nije znao za njih, ali očito je i njima, smatra Dukovski, bilo u interesu iz Istre izaći na miran način. Jedan je sastanak bio posebno dramatičan.

Povezane vijesti

• DAROVI MINISTRA GORANA MARIĆA Puli Muzil, Saccorgiana i Hidrobaza, Balama pet tvrđava
• REAKCIJE NA PRIJEDLOG DA SE 16. PROSINCA PROGLASI DANOM HRVATSKIH BRANITELJA IZ ISTRE: Srbi su protiv, HDZ i SDP za, Miletić neutralan, a skoro svi ističu velike zasluge jednog političara iz 90-ih. Kajin se prisjetio ratnih zločina koje su činili branitelji iz Istre
• REAKCIJE NA PRIJEDLOG DA SE 16. PROSINCA PROGLASI DANOM HRVATSKIH BRANITELJA IZ ISTRE: Srbi su protiv, HDZ i SDP za, Miletić neutralan, a skoro svi ističu velike zasluge jednog političara iz 90-ih. Kajin se prisjetio ratnih zločina koje su činili branitelji iz Istre