NAJNOVIJE


KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA ROBERTA FRANKA

QUO VADIS? Slučaj Uljanik definitivno će promijeniti političku konfiguraciju Istre. VIŠE NIŠTA NEĆE BITI ISTO


Koja je, uopće, prava istina o Uljaniku? Postoji li netko tko će do kraja razmontirati mit o nevjerojatnom brodogradilišnom uspjehu koji je zasjenila zadnja, nesposobna, koruptivna i nedorasla Uprava? Ili su one Uprave prije, od Josipa Kopiniča pa do Karla Radolovića, osim partijske podrške i naklonjenih okolnosti, imale onaj faktor sreće koji je u zadnjem desetljeću Gianniju Rossandi izostao?

Dakle, Puljani, Istrijani, što ćemo? U koju ćemo istinu o Uljaniku vjerovati? Hoćemo li živjeti u lažima i licemjerju? Hoćemo li se praviti da se, eto, ništa značajno nije dogodilo i da život po nepisanom istarskom pravilu tolerancije, neprihvaćanja izmijenjenih okolnosti i zatvaranja očiju pred nekim bolnim istinama, ide dalje?

Je li Uljanik Pandorina kutija čijim će otvaranjem izaći takve gadarije u koje je teško povjerovati? Hoće li uskoro doista isplivati ta brojna sranja o krađama i provizijama o kojima se tako (ne)uvjerljivo priča već godinama, ili su to samo jeftini urbani mitovi za hranjenje gladnih radničkih želudaca kojima će saznanje ili samo sumnja u velike krađe ispuniti prazne duše?

Je li moguće da su bivši direktori Uljanika, skrivani pod navodnim pseudonimima, doista latentni multimilijunaši koji su desetljećima sa zaposlenicima glumatali radničku solidarnost? Ili su svi oni koji su na rukovodećim funkcijama vodili Uljanik kroz desetljeća stvarno poštenjačine koje su život, znanje, rad i energiju posvetili isključivo stvaranju novih vrijednosti i njegovom pozicioniranju na karti važnih svjetskih brodogradilišta?

Gdje oko Uljanika započinje istina i završava laž, ili gdje završava laž, a započinje istina? Koja je, uopće, prava istina o Uljaniku? Postoji li netko tko će do kraja razmontirati mit o nevjerojatnom brodogradilišnom uspjehu koji je zasjenila zadnja, nesposobna, koruptivna i nedorasla Uprava? Ili su one Uprave prije, od Josipa Kopiniča pa do Karla Radolovića, osim partijske podrške i naklonjenih okolnosti, imale onaj faktor sreće koji je u zadnjem desetljeću Gianniju Rossandi izostao? Možemo ići i korak dalje: jesu li, i koji su to kooperanti isisivači novca iz Uljanika? Tipično hrvatski – svi sve znaju, a nitko ništa ne zna.

Zbog svega toga pitanje je da li je konačno došlo vrijeme da se o Uljaniku progovori iskreno i otvoreno, pa makar nastupila razočaranja i istrage, ili treba, u ime viših interesa koji nikad nisu pravedno definirani i nikad nije jasno tko je taj i u koje ih ime postavlja, pustiti da sve prekrije tišina i konsenzusi postignuti na opskurnim mjestima gdje se imperativom postavlja – zavjet šutnje.

Dakle, Puljani, Istrijani, što ćemo? U koju ćemo istinu o Uljaniku vjerovati? Hoćemo li živjeti u lažima i licemjerju? Hoćemo li se praviti da se, eto, ništa značajno nije dogodilo i da život po nepisanom istarskom pravilu tolerancije, neprihvaćanja izmijenjenih okolnosti i zatvaranja očiju pred nekim bolnim istinama, ide dalje? Definitivno: slučaj Uljanik, neovisno o raspletu, promijenit će političku konfiguraciju Istre. Neovisno o njegovom mogućem (pred)stečajnom raspletu koji se nameće kao realnije rješenje od opstanka brodogradnje, u Istri više ništa neće biti isto.

Pozicija IDS-a, neprikosnovene, autonomaške, u svim ozbiljnim aferama, sve do ove, neokrznute stranke, neupitno je uzdrmana. Upravo njihovo uvlačenje počasnog predsjednika Nina Jakovčića u krizu oko Uljanika skrenulo je pažnju na moguću suodgovornost IDS-a za sudbinu arsenala. U IDS-u su Jakovčićevim pribijanjem na stup srama u ovom slučaju sami na sebe skrenuli pažnju više nego li im ona možda i pripada. Šahovskim rječnikom: žrtvovali su pješaka (Jakovčića), čime su oslabili bokove i ugrozili kralja (IDS), a sve kako bi eventualno izvukli mršavi remi.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU
Podijeli: Facebook Twiter