Slavlju je došao kraj. Povijesni dani hrvatskog nogometa ostali su iza nas, zastave se polako skidaju s pročelja zgrada i automobila, a kockasti dresovi idu u perilice i natrag u ormare. Do nove prilike, kada će nogometaši, rukometaši, vaterpolisti ili drugi sportaši – jer samo se od njih očekuju uspjesi – načiniti naciju toliko ponosnom da masovno izađe na ulice i oda im počast koju su izborili. Sport je masovna igra i zabava, i samo se kroz sportske uspjehe može mobilizirati toliki broj ljudi da zaborave na obaveze, poslove i probleme koji su ih sustigli već danas, kada se s feštanja treba prebaciti u čemer svakidašnjice.

Nogometni uspjesi neosporni su i golemi, pamtit će ih generacije, ali posve je jasno da prosječnom radniku, zaposleniku, umirovljeniku ili studentu, oni mogu predstavljati samo lijepu sliku, uspomenu, ugodnu priču iz prošlosti. Nikome od njih to neće donijeti ni lipu u džep, ni posao ako ga nemaju. To neće povećati BDP i smanjiti bijelu kugu zbog pobjede Vatrenih neće manje ljudi odlaziti u Irsku i Njemačku.

Ipak, jedna pouka može se izvući iz uspjeha nogometne vrste i najboljih pojedinaca u njoj. Luka Modrić, Dejan Lovren i drugi pokazali su kako se u profesiji može napredovati do zvijezda iako se dolazi iz male zemlje, mamićevskog nogometnog miljea te iz države klijentelizma i korupcije u kojoj je vladavina prava više iznimka nego pravilo. Modrić je kao dječak čuvao ovce na Velebitu, a danas je službeno jedan od najboljih igrača u globalnoj povijesti nogometne igre. Može se uspjeti ako se radi dugo i uporno, uz talent i profesionalne radne navike.

Naravno, to ne znači da će uspjeh nogometne vrste koju sačinjavaju oni što su prošli put od trnja do zvijezda promijeniti odnose i prilike u Hrvatskoj, u njezinom društvu i politici. Masovno feštanje po zagrebačkim ulicama, veliko slavlje u pulskoj Areni i drugdje po Hrvatskoj nije više od prigodne proslave. Skromnijih brojki, ali jednaka su slavlja bila i nakon nogometne bronce 1998., nakon slaloma Janice Kostelić, Wimbledona Gorana Ivaniševića i uspjeha rukometaša. Nacija je i tada na nekoliko dana izašla iz depresije u koju je guraju ekonomske nedaće i bezidejnost političara, no sportski uspjesi, ma koliko fenomenalni bili, ne mogu zamijeniti prilike u kojima se živi.

Uspjeh nogometaša nije stvorio nikakvu novu Hrvatsku na valu kockastog optimizma, nego nas je samo posjetio na činjenice koje odavno znamo. One su jednostavne – uspjeti će oni koji rade i dobri su u svom poslu za kojeg će se školovati u Hrvatskoj – te možda otići u inozemstvo zaraditi novac za sebe i svoju obitelj. Najveći hrvatski znanstvenici rade vani, isto kao i liječnici, kompjutoraši, zanatski majstori... Hrvatsku zbilju mogu razgaliti, ali ne i promijeniti fešte u čast nogometnih viceprvaka svijeta. S fešte se valja vratiti poslu, treba zasukati rukave da bi se potom moglo pjevati „Nije u šoldima sve”. Ako ih nemaš, pjesma ti neće pomoći.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961