Puljanka Nataša Ornella Herak na neki je način uvijek ispred svoga vremena. Brza, visperna, temperamentna, onako pomalo muški neustrašiva znala je kapitalizirati ljubav prema najvažnijoj sporednoj ženskoj stvari u životu - cipelama. Kako se muškarci cijeli život igraju loptom tako se i Nataša igra cipelama. I u toj igri još zarađuje. Kao nogometaši, zar ne? Još je 90-ih u Zagrebu bila dio dizajnerskog modnog dvojca Mirakul koji je godinama uspješno vodila s Dubravkom Sarjanović. Ručno izrađene torbe i cipele koje su se isticale kvalitetom izrade i nesvakidašnjim živahnim kombinacijama boja i materijala, bile su pravo osvježenje na domaćoj dizajnerskoj sceni.

No, kriza je kao i uvijek pogubna za male brendove te je tako bilo i za Mirakul čija je čarolija nestala u nestabilnim vremenima. Odmah nakon toga, spletom zanimljivih poslovnih okolnosti, prije 16 godina otvorila joj se prilika za rad, odnosno dizajniranje cipela u Kini. Nije dvojila, odlučila se na hrabar i riskantan iskorak te krenula put Dalekog istoka, gdje je u milijunskom Guanzhou na jugu Kine ostvarila uspješnu dizajnersku karijeru. Prvo je bila dio dizajnerskog tima tvrtke Stylish shoes, čije cipele kupuju veliki brendovi poput Asosa, Pretty Little Things, Topshopa. Trenutno je u Stylishu voditelj veleprodaje najvećim lancima brze mode.

Povlačeći paralelu s nogometom koji je najvažnija sporedna stvar u muškom svijetu, ispada da ono što je izbornik u reprezentaciji to je Nataša u svijetu cipela. Ok, nije premier liga, ali je poput kluba od kojeg se dobro živi jer ona odabire i plasira na tržište ono što se prodaje u milijunskim brojkama. I vjerojatno ste ih vidjeli na internetu, a ne znate da iza njih stoji Puljanka. No, u toj hiperprodukciji morala je pronaći mjesto za sebe te je prije par godina, opet u Kini, pokrenula brend cipela Z_Code_Z.

Nakon dvije i pol godine bez letova konačno je došla u Pulu, vidjeti majku i prijatelje. Našle smo se nakon što je odradila sat kineskog koji i dalje ne priča, što priznaje svojom velikom manom, ali zato ima lice kao Azijatkinja, čisto, bez bora. Nema tajnu, već iza toga je čitav "azijski" proces nanošenja krema i vitaminske injekcije. O tome nekom drugom prilikom. Iako je na neki način na vrhuncu karijere, umorila se od Kine koja, kaže, nije ono što je nekada bila kada je ona prije 16 godina došla raditi i živjeti.

- Nema tamo socijalizma i komunizma, tamo je kapitalizam pod diktaturom i samo ja i ja. Kada sam došla u Kinu, bila sam oduševljena svime, izgledom gradova u kojima sve savršeno funkcionira i ljudima. Tada nije bilo toliko novca i ljudi su bili super.

U Zagrebu je 90-ih bila dio dizajnerskog modnog dvojca Mirakul, s Dubravkom Sarjanović - ručno izrađene Mirakulice

Novac ih je jako pokvario. I ne kontroliraju oni novac, već novac kontrolira njih. Sve se gleda kroz profit i samo kalkuliraju. Kina je doista ekonomsko gospodarsko čudo, a ta promjena unutar njih mislim da je posljedica velikog siromaštva. Nove su generacije prije 15-20 godina od ničega došli u kuću koja je imala struju i vodu. Njima je vrhunac u životu to što su si kupili stan i auto, a meni je da mogu nazvati frendove u tri sata ujutro. Kod nas općenito, a i u Europi je drugačije: uz posao je važno da si zdrav, imaš prijatelje, hobi, da hvataš momente, da si i u miru i spokoju. Kod njih je drugačije. Samo utrka za novcem i kontrola. To nije zemlja kvalitetnih ljudi. Bez emocija su i to mi sve teže pada, veli.

Dodaje da Kina više i nije tako jeftina i zakonitosti su drugačije. "Eto, ne mogu ni ići u knjižnicu jer nema knjiga za posudbu", kaže, a na bizarno zastrašujuću opasku odgovaram začuđenim pogledom. "Sve je cenzurirano. U Londonu sam bila ostavila mnoštvo knjiga i javila prijatelju da mi ih pošalje u Kinu. Poslao ih je, a onda je na carini uslijedila provjera odakle knjiga, tko ja autor, kakav je to izdavač, kakav je to kod na knjizi. Eto, ne mogu se nositi više s tom količinom gluposti", veli. Pandemija je samo pogoršala stvari.

- Neki sam dan šetala svog psa Niku, koji je malen i izgleda kao igračka, te me neka bakica prijavila da sam ga šetala bez maske. Na vrata mi je došla policija i neka služba te mi održali bukvicu zašto se šećem bez maske, ljutito će.

Kaže da maske u Kini "službeno" nisu obavezne, ali ih se mora nositi. Stanovništvo je pod kontrolom gotovo svakodnevnim covid-testiranjima na kioscima koji su svugdje postavljeni i pretpostavlja da će tako i ostati. Kućni su testovi zabranjeni "Ako se dogodi da netko u blizini ima koronu, svi se po hitnom postupku moraju kontrolirati", kaže. I dolazak u Pulu nije bio lak. Korona je smanjila letove te sada avion ide jednom tjedno prema Europi. Cijene su vrtoglave.

Ako već želim otići iz Kine, moram sada u 50., kada sam u super formi, znam sve o biznisu i osjećam da je to taj moment kada trebam otići i stvoriti novi brend

Umorna je od Kine. Mijenja kontinent. "Pun mi je kufer Kine, bila sam u Africi i vraćam se tamo", odlučno će. Takva je odluka djelomična posljedica života u Kini u novim pandemijskim uvjetima, posljedica korone koja je promijenila društvo i stil života, ali ima nešto i u ljubavi, odnosno Natašinom dugogodišnjem životnom partneru Stanleyju koji se radi zajedničkog dogovora i plana iz Kine 2020. vratio u Nigeriju. Uskoro će mu se i Nataša pridružiti. Napravila bi to i bez njega. Oduvijek je bila fascinirana Afrikom.

Još kao djevojčica, veli njezina majka Nada koja je brzinski s nama u hladu pulskih ladonja na korzu popila kavu, prilazila je televizijskom ekranu kada su prikazivali gladnu djecu iz Biafre i žličicom ih pokušavala nahraniti. Već tada govorila je da će jednoga dana pomagati u Africi. I nakon što je s cipelama ostvarila san svake žene, sada će joj se, kako stvari stoje, ostvariti želja iz djetinjstva. Opet je ispred svoga vremena. Afriku vidi kao kontinent novih poslovnih mogućnosti i zaokret u svojoj karijeri uz cipele, naravno, koje će i dalje biti u fokusu.

Nakon hiperprodukcije iz hipersređene i hiperposlovne Kine, planira odlazak u dijametralno suprotnu, kaotičnu, toplu, divlju, glasnu i nesigurnu Afriku, gdje se, jednim dijelom, misli vratiti na svoj početak i proizvoditi cipele u stilu Mirakulica, male ručno rađene serije od prave kože. Još uvijek nije definirala kamo će. Sigurno je da će firmu otvoriti u Londonu jer je lakše nego u Hrvatskoj a i središte je mode, a u Lagosu ima prijatelja talentiranog dizajnera cipela. "Nevjerojatno je u kakvom je malom prostoru uspio. Kupio je kalup i đon, nekoliko mašina i mic po mic počeo raditi - čuda". Oduševljena je i istovremeno nestrpljiva.

Sa životnim partnerom Stanleyjem

- Da je moj pas Niko tu sa mnom, baš bi me bilo briga što će kazati Kinezi i hoće li mi dati zeleni kod koji je potreban za povratak. Kupit ću odmah kartu za Afriku i idem kod dragoga uživati tri mjeseca i posložiti život. U slučaju najgoreg već sam pripremila upute za pakiranje stana, veli i zaključuje da je Afrika njezin "big thing".

Priča o Africi. Drugi je to svijet, pun suprotnosti. S jedne je strane nezamislivo siromaštvo, s druge isto takvo bogatstvo. "Nigerija ima oko 220 milijuna stanovnika, od čega je sigurno 30 do 100 milijuna bogatih. Ogromno je to tržište", promišlja. Kaže da i u Africi ljudi razmišljaju poslovnije nego u Puli u kojoj se ne vidi i muči je što se ne može dovoljno zaraditi, osim ako se baviš turizmom.

- Pula je meni draga, ali nije moj dom. Mislim da smo u Europi specifična razmažena rasa, a Europa je stara dama, gospođa s usađenim ambicijama i manirama. U to, za mene, nažalost, nije Pula u kojoj ljudi funkcioniraju po principu "radim, kukam i neću se kandidirati za gradonačelnika niti išta napraviti da nešto promijenim". Ljeti svi živnu, ali to traje jako kratko da bi se ta energija ljeta provukla kroz zimu. Zadnji put kada sam bila zimi, mislila sam da ću nakon dva dana morati po antidepresive. Ne mogu samo gledati televiziju i ne raditi ništa jer nakon tri sata poslije podne nema nikoga. Ne možeš čitati samo knjige, možda bi na neki ples, kaže.

Pitamo je, s obzirom na njezino iskustvo života i rada po svijetu, što fali toj letargičnoj, možda i bipolarnoj Puli. "Pula nema kluba, ni za mlade, a kamoli za nas starije. U Kini izlazimo i plešemo, u Africi se svugdje pleše. Ljudi vole plesati, pa i ti turisti ne mogu cijeli dan gledati izloge u kojima u Puli nema ništa ili samo zujiti u more."

Pitam o elitnom turizmu kojem Pula stremi. "Ma, koji elitni turizam. Ibiza je puna klubova i barova, i Afrika je dovoljno inteligentna da je puna klubova i restorana. Pula je zapuštena, oronula, nema sadržaja, trgovina. Eto, Varteks, hrvatski brend, po meni bi trebao biti na Forumu, to je kao naša Max Mara. Samo sam dvije pristojne trgovine vidjela, a to su Aura i Hooh&Cook, ali zato ima 21 optika. No, nema sadržaja, provoda", primjećuje.

Spominjem pulsku boljku - buku, na koju se u ljetnim mjesecima žale stanovnici. "Svi bi turiste, ali da su tihi. I tome se može doskočiti", smatra ona. Veli da su u Kini ogroman zabavni kvart pun restorana uredili u staroj tvornici piva, a u Puli bi se to moglo, recimo, napraviti na Vallelungi koja je nadomak grada. Kaže da je bila nedavno u popularnom pulskom baru gdje je ostala šokirana izgledom i kulturom posjetitelja. "Ni u Africi se ne može dogoditi da netko u klub uđe u šlapama, kratkim hlačama i majici Adidas, a kamoli u Kini. U Africi sam bila u više klubova i šokirala sam se kako sve blješti, koliko je to luksuzno", priča.

Ljubimac Niko

Otkriva još jednu zanimljivost - rent a driver. "U Kini su enormne kazne za vožnju u alkoholiziranom stanju tako da možeš unajmiti vozača koji po tebe, odnosno do tvog auta dođe na sklopivom biciklu. Sklopi ga, stavi u gepek, tebe odveze doma, izvadi bicikl, rasklopi ga i ide dalje. Toga ima i u Africi i fascinantno mi je to", veli. Nije ni Afrika idilična. Daleko od toga.

- Siromaštvo je veliko, ljudi su opasni. Ne izlaziš s nakitom jer će te pratiti i opljačkati, ne ideš na bankomat jer će te opet opljačkati. Ljudi te prate, idu za tobom i traže novac. Korupcija je nezamisliva. Policija ti može uzeti novac kada te zaustavi, a ima masu lažne policije. Cijelo vrijeme moraš biti na oprezu. Primjerice, za ulazak u stambeni blok koji je pod zaštitom svaki se dan iz sigurnosnih razloga mijenja kod. U Africi se dobro živi ako imaš para, veli.

A njoj to nije problem. Ona je svoju karijeru već ostvarila i kaže da bi u Kini do svoje 65. godine mogla lagodno živjeti i zarađivati. "Dođeš u neke godine kada možeš nastaviti raditi za nekoga i donositi milijune. Ako već želim otići iz Kine, moram sada u 50., kada sam u super formi, znam sve o biznisu i osjećam da je to taj moment kada trebam otići i stvoriti novi brend. Hoće li to biti home dekor, ne znam, ali znam da u 55. više neću imati tu energiju", promišlja poduzetna Nataša.

U Africi će se "za svoju dušu" baviti Mirakulicama made in Afrika, ali i dekoriranjem domova. Bit će to zasigurno trgovina, ali online. A možda će uređivati nokte, šišati ili baviti se make upom jer joj je želja imati neki zanat u rukama. "Želim znati raditi nešto što možeš bilo gdje na svijetu", zaključuje Nataša. Poznavajući je, tko zna gdje će "mirakulozno" završiti.

Povezane vijesti

• Istraga višemilijunskog pranja novca i svjetskih prijevara: NOVAC SE PRAO U KINI, SLOVENIJI I JEDNOJ PULSKOJ TVRTKI
• EKSKLUZIVNO: Turistkinja iz Kine u pulskoj bolnici zbog respiratornih teškoća. Sve je manje izvjesno da se radi o koronavirusu 
• POTVRĐENO: Nema koronavirusa u Puli. Pulska bolnica objavila od čega Kineskinja zapravo boluje