POTRESNA ISPOVIJEST POSLJEDNJEG STANARA SAMAČKOG DOMA ULJANIK STANDARDA. Šarac Marić: Dvaput sam se pokušao ubiti, ali Bog me očito nije htio u svom dvorištu

Anto Šarac Marić (snimio Paulo GREGOROVIĆ)

Prije mjesec dana stanari samačkih domova u Balotinoj i Kovačićevoj ulici preseljeni su u turističke apartmane u Pomer. Tu opciju je prihvatio 21 stanar. Narednih dana je više od pet stanara samo pronašlo alternativni smještaj u Puli, a 4. svibnja je vlasnik oba doma, Uljanik standard, isključio struju u domu u Balotinoj pa preostali stanari više nisu imali tople vode.

Nakon nekoliko dana je u Dom za odrasle osobe Vila Maria smješten Nedjeljko Hrnić, invalid s amputiranom lijevom nogom, a Latif Bajrić u Dom za starije osobe Alfredo Štiglić. Iz samačkog doma je otišao i jedan od posljednjih stanara, Kadrija Gušani kojem je, navodno, obitelj našla novi smještaj.

Pedesetosmogodišnji Anto Šarac Marić ne napušta samački dom u Balotinoj gdje je ostao posljednji stanar i sam živi u zgradi veličine gotovo 1.500 četvornih metara.

On je 8. svibnja započeo štrajk glađu te "konzumirao samo vodu i žlicu šećera" iz protesta prema djelatnicama pulskog Centra za socijalnu skrb koji mu nisu pronašli neki najjednostavniji smještaj u Puli. Rekao nam je da je štrajk prekinuo nakon što mu je pozlilo. Kako je živjeti u sobici od osam kvadrata u tako velikoj zgradi bez struje i tople vode, ali s osiguranim propuhom, jer je uklonjeno puno prozora?

Naš sugovornik kaže da samo želi živjeti kao čovjek te da mu to mogu omogućiti Grad Pula ili Centar za socijalnu skrb ako mu osiguraju korištenje malog stana ili garsonijere.

- Meni ne treba puno. Bitno mi je da sam u Puli gdje su mi u blizini zdravstvene ustanove i ljekarne. Želim i ključ tog malog stana da me dočekaju moje stvari, a ne da ih netko ukrade. Ja sam vezan za svoje osobno računalo, za svoj laptop i TV. Ali ništa od toga ne mogu koristiti, jer samački dom nema struje već mjesec dana. To mi pogotovo nedostaje pri uspavljivanju gdje mi nedostaje zvuk s TV-a koji me opušta, veli Šarac Marić.

Opisujući nam kako je uopće došao u situaciju da živi u samačkom domu rekao je kako se prije 22 godine doselio iz Slavonije u Šuridu gdje je sa suprugom živio u kući.

- Doselili smo se ovamo u potrazi za boljim životom. Radio sam osam godina u Plominu na održavanju elektrane. Ukupno imam 36 godina radnog staža, a sve je krenulo nizbrdo kada sam obolio. Bilo je i sretnih trenutaka poput onog kada smo 2005. dobili sina, ali u jednoj svađi sa suprugom 2014. godine udario sam ju i nakon njezine prijave policiji završio u zatvoru na 90 dana.

Tamo sam sa zatvorenicima doživio svoj 50. rođendan. Jednostavno sam jednu čokoladu podijelio sa ostalim zatvorenicima i to je bila "torta" i sva zabava koju sam si mogao priuštiti. Po povratku iz zatvora supruga i ja više nismo bili u dobrim odnosima. Rastavio sam se od nje i bilo bi pošteno da me isplati za četvrtinu kuće koliko sam vlasnik, ako već neće za sve ono što sam uložio u zajedničku kuću, ogorčeno nam veli Šarac Marić.

Upitan kako može izdržati da ne viđa sina odgovara nam da je nekoliko puta u telefonskom razgovoru s bivšom suprugom pokušao saznati kako je sin, ali mu je ona kratko odgovarala da je sve u redu. I ništa više od toga.

- Imam dojam da ga je ona odgojila protiv mene pa nisam htio dodatne sukobe i udaljio sam se iz njihovih života. On je sada već dečko od 16 godina, a ja ne znam ni koju je srednju školu upisao, vidno potresen odgovara nam naš sugovornik.

Pokušali smo ga smiriti pa upitali što je s njegovim roditeljima, rodbinom, prijateljima… Veli da nema nikoga da mu pomogne.

- Roditelji su mi mrtvi, a prije pola godine umro mi je i brat. Imam još jednog brata koji je stopostotni invalid i podstanar. S njim se povremeno čujem kao i sa sestrom. Ali oni imaju svoje živote u Slavoniji, veli Šarac Marić. Na naše pitanje je li naslijedio imovinu od roditelja odgovara da nije te da sa bratom posjeduje 7.500 četvornih metara zemlje koja u Slavoniji ništa ne vrijedi.

Rekao nam je da je 2014. godine, po izlasku iz zatvora od prijatelja kupio Opel Omegu u kojoj je živio naredne četiri godine.

- Auto je istrunuo pa sam ga odnio na otpad te spavao po parkovima, u autobusu, pa pola godine u bunkeru. Kao beskućnik sam pojeo više pljesnivog kruha nego što običan građanin pojede kolača u svom životu. U jednom trenutku bilo mi je dosta takvog života pa sam se pokušao ubiti gutanjem velike količine tableta, ali preživio sam žestok infarkt.

Moje drugo samoubojstvo pokušao sam izvesti kad sam naišao na odbačenu ručnu bombu. Bilo je to tu blizu, odmah do centra Pule. Legao sam na klupu i ispod sebe postavio ručnu bombu te pokrenuo mehanizam za eksploziju. No, ništa se nije desilo.

Očito bomba nije bila ispravna ili me Bog još nije htio u svom dvorištu, rekao nam je Šarac Marić koji zaključuje da ima želju da ima s kime slaviti svoje rođendane, da ih više ne slavi sam. U odlasku nas je Šarac Marić ponudio kolačem koji je kupio u obližnjoj trgovini. Rado smo prihvatili.