„Od svih hrvatskih vladara, samo si nas ti razumio, volio i poštovao, hvala ti druže Stari“. „Moj jedini Predsjednik i Vrhovni Komandant“. To su samo neke od brojnih objava o Josipu Brozu Titu na facebook stranici jednog važnog pulskog političara. Ima čovjek pravo na vlastito mišljenje koje u ovoj nesavršenoj državi može uvijek i svugdje slobodno iskazivati, za razliku od vremena kad je vladao „drug Stari“, njegov povijesni miljenik kojeg on toliko glorificira unatoč brutalnom zatiranju demokracije.

Kao značajan antifašistički vođa koji se suprotstavio nacizmu i fašizmu Josip Broz Tito zaslužuje sve pohvale. No način vladanja u određenim aspektima smještavao ga je u krug diktatora, puno nježnijih doduše od onih koji su dolazili iz krajnje autokratskih režima, ali ipak diktatora koji se nije ni znao ni mogao ni želio nositi s izazovima demokracije. Danas nije više problem Tito niti je problem u Titu, državniku kojeg se istražuje i preispituje se njegov život i vladanje. Problem je, kao u našem slučaju, kad je aktualni političar na važnoj funkciji, ali je slijep pored zdravih očiju, jer očito ne zna i ne želi znati kako se Tito, predmet njegovog cjeloživotnog obožavanja i strahopoštovanja, nešto kao totem u indijanskom svijetu, uspinjao u komunističkoj partiji i Kominterni, kakve je sve kompromise radio te putem, uglavnom svojevoljno, gubio ljudskost, moral i ideale.

Takvi poput tog važnog lokalnog političara, koji se u Puli svojedobno ženio u sugestivno bijelom odijelu a la Josip Broz, u nekoj zamišljenoj diskusiji, ostrašćen pa time i lišen svakog oblika kritičkog preispitivanja, reći će da se u Titovom komunizmu i socijalizmu, koji su njegov ultimativni cilj, živjelo na prilično visokoj razini i više nego solidnom standardu, čime se prikrivao ili ublažavao nedostatak demokratskih sloboda. Teze kojima se manjak demokratičnosti kompenzira standardom života primitivne su i promašene. Zamislite situaciju u kojoj živite u nedemokratskom režimu, u nekom obliku (polu)nacizma i(li) (polu)fašizma, i gdje vam je, unatoč deficitu osobnih sloboda, dostupno puno toga što podiže vaš životni standard. Pitanje je bi li stvarno živjeli u takvom sustavu koji brutalno kažnjava svoje kritičare, likvidira svoje suparnike i gdje pojedinac gubi pravo na svoje mišljenje te, općenito, kritiku, pa i najbezazleniju, ali vas to, eto, ne brine jer se politikom ne bavite, demokracija vas ne zanima, a i zašto bi, jel', kad vam je standard života solidno visok. Ili biste radije živjeli skromnije, poštenije i građanski, ljudski, civilizacijski slobodnije, s mogućnošću da, eto, bez straha od represije prema vama i vašoj obitelji iznosite svoje stavove. Naš lokalni političar opredijelio se, očito, za opciju jedan – život bez dovoljno demokracije, ali bitno da je standard dobar. To je ono što je Tito u konačnici i ponudio. I nije to, u kontekstu tog vremena, ni bilo tako malo, ali je bilo daleko od dovoljnog i kao takvo nije bilo prihvatljivo. Šteta je što taj naš lokalni političar puno toga ne zna, nije upućen, educiran, nema u njemu dovoljno informacija pa zato i nastupa s pozicija tek površnog i simboličnog poznavatelja nečega čemu se tako otvoreno i bez zadrške klanja. Na kvizu znanja o Titu i njegovoj povijesti kroz moskovsku epizodu, kad se do kraja inficirao boljševizmom, komunizmom, partijom i fizičkim eliminacijama protivnika među svojim ljudima, taj naš lokalni političar ne bi prošao ni prvu od zamišljenih deset razina. Obnašanje visokih funkcija od političara zahtijeva mudrost i umjerenost, inteligenciju i taktičnost, ponašanje primjereno povijesnim okolnostima, ali i trenutku. Bilo bi grubo o njemu, tom političaru, reći da ničeg od toga on u sebi nema, ali sve ovo mu u bitnim količinama definitivno nedostaje. Kao što je taj naš lokalni političar (pre)površno shvatio višedimenzionalnu poziciju Tita u jugoslavenskoj povijesti i komunizmu, koji se pokazao, uz apsolutno pozitivnu antifašističku priču, kao težak postratni promašaj, tako je taj naš lokalni političar pokazao da se ne zna ponašati ni za vrijeme državnih praznika u ovoj Hrvatskoj, kojoj je moguće, i to je njegovo pravo, manje ili barem drugačije naklonjen.

I zato je nastao ovaj tekst, zbog Tita i Partije i „Oluje“. Naime, što reći o čovjeku koji na dan „Oluje“ stavi na sebe crvenu majicu sa žutom zvijezdom i natpisom „Partijska majica“ i objavi to ponosno na svojoj facebook stranici, nego da je netaktičan i ništa ne razumije. Manje je važno je li ta „Partijska majica“ namjerna provokacija ili slučajna glupost koja se samo vremenski podudara s godišnjicom „Oluje“, koliko je bitno da čovjek ništa pod milim Bogom ne razumije.

Taj naš lokalni političar koji kod kuće vjerojatno ima uredno poslagane knjige poput „Heroj Tito“, koje smo svi gotovo pa morali imati unatoč njihovoj jednostranosti, neka potroši oko 400 kuna i kao nepregledno vrelo, izvor nevjerojatnih podataka i dokumenata o Josipu Brozu kupi knjigu pod jednostavnim nazivom „Tito“, objavljenu prije nekoliko godina u autorstvu Slavka i Ive Goldsteina. Dva su vrhunska autora, nedavno preminuli otac i sin, na preko 1000 kartica napisali vrhunsku knjigu koja prati Titov život otpočetka do kraja, sa svim njegovim epizodama, usponima i padovima, manama, ali i vrlinama, strahovima i nedoumicama. Upravo zato ta je knjiga u ovom tekstu poslužila kao neiscrpna baza podataka na koju se tek tu i tamo nadograđuju nekakve primjedbe, misli ili interpretacije. Ujedno je knjiga „Tito“ potanko ispisana povijest nastanka Partije, Kominterne, komunizma te Staljina kao svemoćnog, ali diktatorskog vođe komunističkog svijeta. Ovo je knjiga o Titu koji političko-komunističkom Moskvom, brodeći Scilama i Haribdama, instinktivno, ali i jako pazeći da ne ugrozi sebe i svoj život, pronalazi siguran kurs plovidbe tamo gdje se svi oko njega potapaju. Kako je Tito preživio minska polja u kojima se oko njega letjelo u zrak jedno je od ključnih pitanja na koja ustvari nema jednoznačnih odgovora koji se mogu uzeti zdravo za gotovo i predstaviti kao neporeciva   povijesna istina. U tome i jest šarm Titovog života i raskošne povijesti koju stalno preispitujemo, tražeći dobre i loše strane, za razliku od našeg lokalnog političara koji Brozu pristupa priprosto, priglupo i patetično.  

Za političku karijeru i uspon Josipa Broza Tita na čelo Komunističke partije Jugoslavije, koja je izgrađivana za vrijeme njegovog boravka u Rusiji u tri navrata te kroz sveukupno 28 mjeseci, ključna je bila Kominterna, poznatija kao Treća Komunistička internacionala, vjerojatno najbrojnija međunarodna revolucionarna organizacija u čitavom svijetu i kroz cijelu njegovu povijest. Kominterna je, ustvari, jedna i jedinstvena komunistička partija cijelog svijeta, koja je u svoje zlatno doba okupljala oko 60 komunističkih partija s pet kontinenata. S vremenom se golemi aparat Kominterne pretvorio u sekciju Staljinova Politbiroa, a umjesto svjetskoj revoluciji, ona počinje služiti tek obrani socijalizma u državnoj politici Staljinova SSSR-a. No i takva, pa tako i za Josipa Broza Tita koji je u veljači 1935. došao na rad u Kominternu, svim komunistima svijeta ona je mitska.

Tito je u Moskvi, za vrijeme prvog, drugog i trećeg boravka, od veljače '35. do studenog '39. živio u sobi 275 hotela Lux u ulici Maksima Gorkog. U tom hotelu pod apsolutnom kontrolom Kominterne još su živjeli sve redom svjetski komunisti: Bugarin Georgi Dimitrov, Talijan Palmiro Togliatti, Mađar Bela Kun, Vijetnamac Ho Ši Min…Tito je u Lux, koji je bio pod strogim sigurnosnim nadzorom Kominterne, stigao neposredno nakon ubojstva Sergeja Mironoviča Kirova, dugogodišnjeg rukovodioca lenjingradskih komunista. Iako mu je bio bliski suradnik, Staljin ga je, prema najvjerojatnijim spekulacijama, dao pogubiti. Razlog – smatralo ga se Staljinovim nasljednikom! Takvu praksu eliminacije potencijalnih kandidata na svoje mjesto, nakon što je u Moskvi vidio kako se to rješava, nedugo nakon toga primijenio je i Tito. Na isti način on i Partija eliminirali su opasnog Andriju Hebranga. Nego, vratimo se na likvidaciju Kirova što je bio, i to od te iste noći, samo početak masovnih deportacija i pogubljenja. Staljin je, naime, izdao zakonsku odredbu kojom su vojno-sudski kolegiji dobili pravo na prijeki postupak, tajna suđenja i drakonske kazne. Tito je iz prvog reda svjedočio udarima: likvidirane su tisuće i tisuće osoba. Cilj su bili i nekadašnji Lenjinovi najbliži suradnici, ali i donedavno Staljinovi suparnici u Politbirou Svesavezne komunističke partije boljševika, Grigorij Zinovjev i Ljev Kamenjev. Ova dva imena osoba koje su najprije osuđene na dugogodišnje kazne zatvora zato što su, u namještenim procesima, navodno stvarali tendencije u kojima je likvidiran Kirov, dobro treba zapamtiti, jer takav brutalan apsurd i zamjena teza u povijesti se rijetko pojavljuju! Kirova je, kako rekosmo, dao likvidirati Staljin jer ga se plašio, a to je ubojstvo iskoristio da se i dalje, domino efektom i rušenjem pločica s drugim imenima, obračuna s mnogima koji su mu smetali, pa tako i s Zinovjevim i Kamenjevim. Možda najveća šteta koja je napravljena u tim akcijama, čiji su efekti bili dugotrajni te su se produžili i do danas, i to ne samo u ruskoj, nego i u ostalim jednoumnim politikama, sažeta je u riječi – „budnost“. Nju su, „budnost“, proglasili Staljin i njegov Politbiro. To je bilo geslo za borbu protiv unutarnjeg neprijatelja, što je postalo sinonim za obvezno sumnjičenje i cinkarenje na svim nivoima vladajuće partije. Tito je to vrijeme likvidacija po Staljinovom naputku, usmjerenih uglavnom prema svojim ljudima, a ne stvarnim neprijateljima, provodio radeći u raznim tijelima Kominterne. Čak je u jednom razdoblju bio jedini koji je komunistima u Jugoslaviji dojavljivao što se događa u Moskvi. Kolonija jugoslavenskih komunista u Moskvi u drugom dijelu 30-ih godina frakcijski je dosta podijeljena, no Tito u tome previše ne sudjeluje. Iskreni je protivnik frakcionašenja, njemu je kompaktnost organizacije fetiš, a ideološko mu je jednoumlje vrlo blisko. Likvidacije političkih protivnika, a ne stvarnih neprijatelja, unutar vlastitih redova Staljin je u jednom trenutku i samo privremeno zaustavio jer se približavao, za njega i komuniste, važan Sedmi Kongres Kominterne u Moskvi. Veliki vođa nije ga htio održavati u ambijentu masovnih kršenja ljudskih prava. Taj Kongres jedna je od svjetlijih stranica Kominternine povijesti, vrijeme je to rastuće fašističke opasnosti i pobjede nacista u Njemačkoj. Na Kongresu je kao delegat prisutan i Walter Friedrich, s mandatnom iskaznicom broj 135, alias Josip Broz. Vrijeme je to u kojem je Tito, na partijskom zadatku, posjetio kolhoze oko Volge. Upoznao je tragično stanje sovjetskog sela u kojem je vladala glad prouzročena višegodišnjom prisilnom kolektivizacijom, nasilnim oduzimanjem zadnjih zaliha žita i masovnim rastjerivanjem cijelih poljoprivrednih područja koja su pružala pasivan otpor kolektivizaciji. Djeca su umirala od gladi. Tito je mogao svjedočiti procesima navodnim ili stvarnim kulacima koji su suđeni na smrt strijeljanjem. Pretpostavka je da je kroz prisilnu kolektivizaciju od 1929. do 1937. deportirano sa svojih imanja blizu 6 milijuna kućanstava, odnosno oko 15 milijuna ljudi, od kojih su mnogi poumirali od gladi, bolesti i općeg stradanja te nasilnom smrću. Posljedice Staljinove kolektivizacije bile su neizlječive i trajne. Tito je, kao disciplinirani vojnik partije, o svemu tome šutio. Čudno je kako ju je 1949. godine, dobro znajući što je kolektivizacija učinila Rusiji, i sam pokrenuo u jugoslavenskoj poljoprivredi i selu kojem je nanijela dugoročnu štetu.

Čim je došao u Rusiju, u ožujku 1935., Tito je morao kadrovskoj službi Balkanskog sekretarijata Kominterne napisati karakteristike za 6 rukovodilaca KPJ. Nije ih Tito baš cinkao, valja to priznati, bio je mudar, govorio je o njima na pozitivan ili eventualno neutralan način. Nad svime se tada uvjerljivo i nedodirljivo nadvio famozni NKVD, služba iznad službi. Sustav provjere ljudi bio je patološki, bolestan, prepun sektašenja, podvaljivanja i eliminiranja. Najmanje je u njemu bilo pravednosti, svatko je vukao na svoju stranu, a jedina konstanta i vrijednost bio je Staljin. Neposredno ispod njega bio je prvi čovjek Kominterne, generalni sekretar, Bugarin Georgi Dimitrov. Tijekom 1936. u Moskvi se, nakon 20 mjeseci, obnavlja sudski proces već osuđenima Zinovjevu i Kamenjevu, na čija smo imena ukazali. Sada im se ne sudi iza zatvorenih vrata, nego otvoreno, za javnost. To je prvi u trogodišnjoj seriji moskovskih procesa na kojima dotadašnji sovjetski premijeri, ministri, članovi vladajućeg Politbiroa, bivši Lenjinovi suradnici i prijatelji, pod raznim pritiscima javno priznaju da su „kontrarevolucionari“, „neprijatelji sovjetske vlasti“, „špijuni i izdajnici“ od kojih su neki planirali atentat na Staljina. U kolovozu 1936. Zinovljev, Kamenjev i ostali osuđeni su na smrt i iste su noći strijeljani. Već drugog jutra u Kominterni je održan sastanak partijskog aktiva s jednom točkom – o procesu trockističko-zinovjevskoj terorističkoj bandi. Naravno, i Tito se priopćenjem priključuje osudi ponašanja sada već likvidiranog Zinovjeva. Demonstrira slijepu vjernost Staljinu i komunizmu, uopće ne moralizira, ne želi primijetiti montirane procese i tako bezbrižno plovi maticom kojoj se ne suprotstavlja. Negdje u to vrijeme za Tita slijedi takozvana „provjerka“, ona je zakon i slijedi prije njegovog povratka u Jugoslaviju, gdje ide na ilegalni zadatak. Kadrovski referenti u Kominterni zaduženi za Tita provjeravaju njegovo mišljenje o četiri bivša sekretara CK KPJ te o dvojici novih kandidata. Tito, mora se priznati, igra mudro. Dok govori o njima, pribjegava iskušanoj taktici – malo toplo, malo hladno. Pokazuje i „budnost“ pa ipak daje i neke negativne karakteristike. Ipak, nikome nije stavio uz ime ubitačni epitet – „trockizam“ ili „zinovjevizam“. Vrijeme je to krajnje bezobzirnosti NKVD-a koji vodi Nikolaj Ježov. Na cijeni su denuncijacije, no cinkaroši, unatoč svojoj susretljivosti prema navodnim moralnim čistuncima koji higijenski pročišćavaju komunističke redove, a ustvari su jeftini egzekutori i ljudske nakaze, nisu pošteđivani. U konačnici, naknadno je, ali kasnije, kad je obavio misiju, likvidiran i sam Ježov! Za Tita valja reći da nikad nije pronađen dokaz da je istrgovao svoju funkciju sekretara CK KPJ zahvaljujući suradnji s NKVD-om kojem bi, na primjer, cinkario svoje kolege u Partiji i rukovodstvu. Tito je, prema zasad poznatim dokumentima, s NKVD surađivao, ali ne kao konfident. U usponu na čelo Partije išla su mu na ruku stradanja nekih njegovih konkurenata i kolega, ali on za to, pretpostavka je, nije bio kriv. Opet, kao vjerni vojnik Partije prihvatio je likvidacije svojih suradnika i još je to naknadno pohvalio. Po mnogima, upravo te naknadne pohvale zločina nad kolegama u vodstvu KPJ jedna su od najvećih moralnih mrlja na životnom i političkom putu Josipa Broza Tita. On je pak živio u ambijentu stalnih podvala, preispitivanja i likvidacija. Naprosto je slijedio matricu ponašanja Staljinovih komunista koja je bila gotovo uvijek ista. Tito je iz toga, nesumnjivo, učio, od nekih se situacija u svojoj glavi vjerojatno distancirao, ali je generalno prihvaćao, bez previše osobnih sumnji, a još manje javnih propitkivanja, sve što su Kominterna i ruski komunisti proklamirali.

Prije no što ga je Staljin dao smaknuti, šef NKVD-a Nikola Ježov posmicao je golemi broj ljudi. Ujesen 1936. pripremao se najstravičniji val čistki. Zaoštravala se opća provjera. Ježov je pripremio uvjete za „ježovščinu“, najkrvaviju epizodu u tužnoj povijesti staljinskog SSSR-a i njegove podružnice Kominterne. Provodila se čistka unutar Kominterne, unutar Komunističke partije i u nekim društvenim krugovima SSSR-a. Ljudi su sumnjičeni, hapšeni, deportirani i ubijani zbog optužbi da su se bilo kada i bilo gdje izjasnili za Trockog, Zinovjeva, Buharina ili za neke druge neprijatelje ili zato što su na bilo koji način iskazali sumnju ili samo iznijeli kritiku na račun sovjetske vlasti ili Staljina. Opća čistka provodila se po direktivama 00447 i 00485 koje su formulirali Ježov, a dopunjavao Staljinov Politbiro i sam Staljin. Pripadnici uže obitelji osuđenih automatski su bili osumnjičeni i u pravilu kažnjavani s deset godina zatočeništva. U Velikoj čistki 1937-1938 uhapšeno je i deportirano u Gulag 767 tisuća osoba, od kojih je točno pola ubijeno. U masovnim hapšenjima i deportacijama stradalo je još 350 tisuća ljudi. Sveukupno, u Velikoj čistki stradalo je 1,5 milijuna osoba, od kojih 700 tisuća smrtno.

Pojedinačne sudbine Staljinovih suradnika koji su likvidirani očito kao primjer ostalima, ali i zbog njegove paranoje, teške duševne bolesti i konstantnog pijanstva, bile su stravične. Nakon javnog procesa Zinovjevu, Kamenjevu i još 14-orici koji su svi likvidirani, slijedio je proces protiv sedamnaestorice na čelu s bliskim Lenjinovim suradnicima Pjatokovom i Sokoljikovom u siječnju 1937. Nešto kasnije ubijen je po osudi s tajnog procesa u Moskvi glavni maršal Tuhačevski, zajedno sa sedam vodećih generala Crvene armije. U ožujku 1938. slijedio je proces dvadeset i jednome na čelu s vodećim starim boljševicima Buharinom, Kestinskim i Rikovom. Na suđenju su priznavali mučenjima iznuđene „apokaliptične grijehe“ da su bili „saboteri“, „izdajnici“, „špijuni“ koji su planirali atentat na Staljina i zaslužili su smrtnu kaznu koja je odmah izvršavana. Nevjerojatno je da su Tito i članovi CK KPJ mogli vjerovati toj gnjusnoj predstavi u kojoj su kao neprijateljski špijuni strijeljani najsposobniji generali Crvene armije i svi članovi Lenjinova Politbiroa osim Staljina i Trockog, kojeg je Staljin također dao ubiti, ali atentatom u Meksiku 1940. Tito i mnogi članovi KPJ bili su fanatici, naprosto ništa nisu dovodili u pitanje. Za razliku od njih, 40 godina nakon svega, o tome je otvoreno u svojoj memoarskoj knjizi „Korijen, stablo, pavetina“ pisao Gojko Nikoliš. Kao člana KPJ 1937. godine napale su ga sumnje zbog čudnih moskovskih procesa, ali on se othrvao vjerom u SSSR, Staljina i pošao kao dobrovoljac u španjolske Interbrigade.

„Nama je trebalo da u sebi gradimo vjeru u Sovjetski savez, kao domovinu svih proletera svijeta, nama je trebalo da kultivišemo ličnost Staljina do razmjera kakve nijedan čovjek u istoriji nije dosegao… A pošto je u Rusiji pobijedio socijalizam, kao najhumaniji i najpravedniji društveni sistem – a to smo , kao osnovno, naučili iz marksizma – onda i Staljinova ličnost mora da sadrži najhumanije, najpravednije, najuzvišenije vrijednosti koje je ljudski rod ikad imao“.

Tito je u Jugoslaviji, kroz Partiju i prema narodu, u provođenju sovjetske politike eksperimentirao sa Staljinovim komunizmom. Krležu je podsjećao „da smo u koloni, da iz nje ne smijemo izostati, jer smo izvan kolone izgubljeni“. S tim argumentom Tito ide dalje u duhu odanosti SSSR-u i veličanju Staljina pa tvrdi da Partija mora biti kadrovska, dakle boljševička s probranim članstvom koje će biti samoprijegorno i disciplinirano u borbi za zadane ciljeve. Tko se tome protivi, Tito ga osuđuje na ekskomunikaciju s parolom - „Za čistoću i boljševizaciju Partije“. Tako će i s takvim razmišljanjem izdržati još desetak godina, unatoč tome što je vjerojatno s mukom potpisivao pohvalu likvidacijama bliskih prijatelja 1938-1939 i boljelo ga je licemjerje Staljina. Do eksplozije kod Tita došlo je 1948. godine Rezolucijom Informbiroa kad je Staljin osobno napao Tita ugrožavajući mu i vlast i život. Tada je dokazana maksima da smo tihi u nezadovoljstvu nepravdom dok ona pogađa nekog drugog, ali ćemo glasno ustati protiv nepravde tek kad nas ona pogodi osobno. Nažalost, i to je bio Tito. Licemjer, konformist i pragmatik.  

U to vrijeme likvidiran je u Moskvi prvi komunist Jugoslavije i miljenik Kominterne Milan Gorkić, a KP Jugoslavije stavljena je na led. Gorkić je, prethodno, organizirao put brodom   „La Corse“ kojim su dragovoljci trebali biti prebačeni u Španjolsku. Akcija je doživjela fijasko, a Partija se blamirala pred cijelim svijetom. Osuđen je na smrt i strijeljan u studenom 1937. Tito šuti. Naknadno još i osuđuje Gorkića. Potkraj kolovoza 1938. godine Tito je opet u moskovskom hotelu Lux. Tada su već provedene čistke u Kominterni: većina vodećih ljudi KP Poljske, Mađarske i Njemačke, ako nisu likvidirani, u zatvorima su, u Lubjanki ili Butirki. Čak tri četvrtine jugoslavenske komunističke emigracije u Moskvi također nije na slobodi! Među nestalima su i četiri bivša sekretara KPJ: Milan Gorkić, Filip Filipović, Sima Marković i Đuro Cvijić. Tito je morao pisati izvještaje o njima, tražio je načine kako da se opravdaju njihove likvidacije. Kako bi se zaštitio, davao im je negativne političke ocjene. Nikog od njih posthumno nije ocrnio do kraja, da su „neprijatelji“ ili „trockisti“. Osim Gorkića, nikoga nije nazvao „saboterom“., nego tek „pijancem“, „frakcionašem, „karijeristom“. Tito je očito bio svjestan da bi preteške optužbe na račun bivših kolega, ubijenih zbog različitih oblika „izdaja“, potegnule pitanje njegove „budnosti“ te kako je s njima mogao surađivati, a da baš ništa spornog nije primijetio. Srećom za njega, unutar Kominterne i NKVD-a postojala je struja naklonjena Titu. Tu su bili NKVD-ovac Ivan Karaivanov i NKVD-ovac Ivan Kopinič. Najvažniji čovjek Kominterne, generalni sekretar Georgi Dimitrov bio je ključna osoba koja je odlučivala o Titu. Dimitrov, suzdržan tip, bio je suprotnost psihopati Ježovu, koji je kao šef NKVD-a, sve dok nije i on likvidiran, provodio masovne čistke po Staljinovom nalogu. Ježov se od Staljinovog pritiska za provođenjem likvidacija liječio votkom. Kad ga je Staljin distancirao, znao je da je gotov. U studenom 1938. na njegovo je mjesto postavljen Lavrentij Berija. Nastavio je čistke, ali ih je ipak blago ublažavao. No Ježov je prije demisije počinio niz zlodjela. Divljao je, osjećajući da tone u Staljinovu nemilost. Pretpostavljao je da će pojačavanjem i intenziviranjem hapšenja, deportacija i likvidacija umilostiviti krvožednog svemoćnika. U jednom trenutku pohapšeni su svi preostali pripadnici jugoslavenske komunističke emigracije koji su imali istaknutije položaje u KPJ. Svi – osim Tita! Tada je likvidiran i Vladimir Čopić, Titov dugogodišnji prijatelj i suradnik, u 1935. predstavnik KPJ u Moskvi. Ujutro, u hotelu Lux, Tito je došao po Čopića da popiju svoju ritualnu kavu, no spremačica mu je rekla – „Nema ga! Noćas ga vzjali!“ Tito se, ipak, iz svog tog sovjetsko-moskovsko-komunističko-staljinističkog ludila uspio izvući. U jednom trenutku pritisak režima je malo popustio, a Tito je preživio i zaslužujući generalnom sekretaru Kominterne Georgi Dimitrovu: 20. siječnja 1939. dobio je papire za put i novac za Partiju i 24. siječnja otputovao je, s pasošem na ime inženjera Johna Karlossona, iz Lenjingrada preko Finske u Pariz i Zagreb. Nema sumnje da je Sovjetski savez napustio s olakšanjem. Naravno, ostaje to vječno pitanje kako je Tito gotovo jedini preživio Staljinove čistke te ostao jedini među vodećim jugoslavenskim komunistima kojeg 1938. u Moskvi NKVD nije uhapsio. I još je dobio tromjesečni mandat da privremeno rukovodi KPJ! Pravog odgovora nema, nema dokumenta koji bi ga u potpunosti i doslovno raskrinkali kao cinkera. Objašnjenje staljinističkih čistki od 1936. do 1938. nema uporišta u logici. One su rezultat duševne bolesti svemoćnog autokrata Staljina, patološke revnosti egzekutora Nikolaja Ježova, amoralne poslušnosti članova Politbiroa i vodećih ljudi NKVD-a. Ježova je naslijedio tek nešto manji luđak, Lavrentij Berija, jedini šef Staljinove tajne policije koji je nadživio svog šefa, Staljina. No ne zadugo. Nakon Staljinove smrti u ožujku 1953. Berija je postao jedan od najmoćnijih ljudi u SSSR-u, zajedno s Nikitom Hrušćovim koji ga se toliko pribojavao s obzirom na njegovu mračnu i ubilačku reputaciju da ga je iste godine dao uhititi, a osuđen je kao organizator represija, ali i britanski špijun što mu je bilo napakirano. Odmah je i pogubljen.

Tito je tada, u trenutku Berijinog preuzimanja zloglasnog ubilačkog stroja NKVD-a, po uvjerenjima bio čvrsti staljinist, vojnik revolucije, boljševik radnik, fetišist partijske vjernosti i organizacije. Vjerojatno je sve to preživio jer je osim snalažljivosti imao i puno sreće. I da, bio je pragmatik. Ubijene partijske drugove posmrtno nije optuživao na najgori mogući način, ali ih je okarakterizirao toliko koliko je trebalo da sebe spasi. U tom trenutku izgubio je smisao za pravednost i ideale i baš zato se teško može umanjiti moralna ružnoća i nakaradnost njegovih postupaka. On je, de facto, podržavao njihove likvidacije. Nagrdio je grobove svojih supatnika iz robijaških dana, sindikalnih suboraca za radnička prava, najboljih pouzdanika iz ilegale, ljudi s kojima je dijelio dobro i zlo i koji su mu pomagali.    

Povezane vijesti

• RAT PRIJE RATA U ISTRI: Titov prijatelj Josip Kopinič praćen je kao agent Sovjetskog Saveza
• ROBERTO HAPACHER: Tito je kriminalac kao i Mussolini, Hitler i Staljin. MOJ SAN JE JEDNA MALA ITALIJA U NEOVISNOJ ISTRI
• FOTO, VIDEO / Film o čuvenom Titovom brodu sadrži senzacionalne arhivske snimke. SVJETSKA PREMIJERA BIT ĆE NA FESTIVALU U PULI 20. SRPNJA