Prema nekim izvorima, na predaju garnizona Nijemce je prisililo prekidanje opskrbe vodom. Prema drugim, Nijemce je njihova vrhuška obavijestila o nužnosti predaje. U takvim povijesnim nedoumicama istina je najčešće kombinacija dviju priča. Oko 5. svibnja 1945. gradsko je područje pod punom kontrolom Jugoslavena i počinje opsada Muzila. Oko 1.200 Nijemaca predalo se 8. svibnja
Pulu su oslobodili hrvatski i talijanski partizani, odnosno pripadnici Jugoslavenske armije - bataljun Pino Budicin
Dan grada Pule, datumski, koincidira s mnogim komemoracijama kraja Drugog svjetskog rata u više gradova i država Europe. Oko 5. svibnja 1945., ne točno na taj dan, obilježavamo kraj nacifašističke prisutnosti u našem gradu.
Dana 2. svibnja 1945., snage Jugoslavenske armije (novi skupni naziv za partizanske postrojbe) su tijekom čišćenja istarskog poluotoka od njemačkih snaga i njihovih saveznika okružile Pulu. U međuvremenu traje povlačenje oko 1.200 pripadnika njemačkih snaga iz grada na poluotok Muzil, gdje je njihova obrana mogla biti uspješnija.
Povrh toga, znajući da je rat izgubljen, Nijemci su se nadali da će se predati britanskim mornaričkim jedinicama, čije je prisustvo bilo očekivano u sjevernom Jadranu. I na svim istočnim bojišnicama nacisti i njihovi pomagači namjeravali su izbjeći pasti u ruke što sovjetskim trupama, što drugim ideološki bliskim vojskama. Lokalne antifašističke ćelije u gradu sukobile su se s okupatorom. Primjerice, u noći 30. travnja u jednom sukobu poginula su trojica mladića, članova gradske organizacije SKOJ-a: Sergio Dobrich, Carlo Sgagliardi i Anton Boljun.
U noći s 2. na 3. svibnja počinje ulazak jugoslavenskih snaga u grad iz više pravaca. Oprezno napredovanje kroz urbano okruženje ne prolazi bez oružanih sukoba koji se pojačavaju s približavanjem kvartu „baraka“ na Stoji, pred Muzilom. Oko 5. svibnja gradsko je područje pod punom kontrolom Jugoslavena i počinje opsada Muzila. Međutim, do odlučujuće bitke za Muzil, u kojoj je moglo biti i do nekoliko stotina poginulih na obje strane, ipak nije došlo. Prema nekim izvorima, na predaju garnizona Nijemce je prisililo prekidanje opskrbe vodom. Prema drugim, Nijemce je njihova vrhuška obavijestila o nužnosti predaje. U takvim povijesnim nedoumicama, istina je, najčešće, kombinacija dviju priča. Predaja se dogodila 8. svibnja ujutro.
Drugi svjetski rat je u Pulu došao u noći 11. rujna 1943. godine, ulaskom njemačkih snaga nakon kapitulacije Italije. Nijemci su čitavo područje de facto pridružili Trećem Rajhu, što je značilo i instaliranje svega onog zločinačkog i mučnog što je Hitlerova mašinerija do tada već bila usavršila. Prvi dani svibnja 1945. za Pulu prvenstveno znače prestanak vojne okupacije, policijskog sata, marširanje esesovaca i gestapovaca po gradu. Nema više noćnih nestajanja ljudi osumnjičenih za kolaboraciju s antifašistima. Nema više ispitivanja i mučenja u glavnom štabu SS-a.
Borbe za oslobođenje Pule kod Baraka, prema Muzilu
Nema više odlaska vlakova punih deportiraca za Trst, zloglasni logor Risiera di San Sabba. I dalje, za Dachau, Mathausen i Auschwitz. Nema više scena kao što je bio 21 obješeni talac na Velom Vrhu 2. listopada 1944. u znak odmazde za ubojstvo fašista Bradamantea. Nema više vijesti o zapaljenim selima diljem Istre. Nema više blokade dovoženja živežnih namirnica sa sela u grad.
Također, nema više danonoćnih bombardiranja američkih i britanskih „letećih tvrđava“ koji su svojim „glupim bombama“ ubili dvjestotinjak naših sugrađana. Nema više višednevnog sjedenja u hladnom i vlažnom skloništu.
Na Dan našega grada treba se primarno osvrnuti na prestanak nacističkih zločina i ratnog mučenja. Međutim, dovoljno smo zreli za razumijevanje kako povijest nije, niti smije imati crno-bijelu sliku. Treba znati da je jedan, još uvijek nepoznat broj neprijatelja koji su se predali, ubijen odmah nakon polaganja oružja na Muzilu, zajedno s njihovim zapovjednikom, kontraadmiralom Georgom Waueom. Među njima su bili i golobradi muškarci unovačeni u sustavu obveznog vojnog roka.
U jeku euforičnog uspostavljanja „narodne vlasti“ u gradu, do dolaska anglo-američkih snaga, nestali su mnogi navodni narodni neprijatelji, uglavnom Talijani. Budite sigurni da je među njima bilo onih na koje je susjed uperio prst zbog nekog osobnog obračuna. Teme su to koje tek treba historiografski obraditi.
Neugodno mi je razmišljati o zločinima pobjedničke strane. Ali to, kao povjesničar i Puležan, organski ne mogu i ne smijem preskakati.