PIŠE DAVID ORLOVIĆ

ORLANDOV TORANJ, srednjovjekovni stražar pulske luke

Služio je za motrenje otvorenog mora i komunikaciju dimnim signalima s drugim tornjevima i danas nepostojećim komunalnim tornjem koji se dizao pored Komunalne palače u Puli. Prema nekim izvorima, dimom je mogao komunicirati s Torre del Borasom, sličnim objektom kod Rovinja i Puli vidljivim kvarnerskim otocima, a vjerojatno je po potrebi služio i kao svjetionik

Orlandov toranj

Orlandov toranj


Godine 1806. francuska je vojna vlast u Istri (pritom mislim na Napoleonovo doba) odlučila ukloniti ruševine jednoga starog, ruševnog tornja na brežuljku s kojeg pogled puca na ulazak u zaljev i na centar grada. Cilj je bio pokrenuti gradnju suvremenije obrambene točke. Doista, austrijske vlasti 1818. počinju graditi utvrdu Maximilian u nekoliko razvojnih faza. Ona nestaje nakon Drugog svjetskog rata, početkom eksploatacije brežuljka za potrebe tvornice cementa, a u rupi kamenoloma danas je moderni tržišni centar.

Nije poznato vrijeme nastanka spomenutog tornja. Neki tvrde da datira još iz rimskog doba. Svakako, u srednjem vijeku on je već na svojem mjestu. Služio je za motrenje otvorenog mora i komunikaciju dimnim signalima s drugim tornjevima i danas nepostojećim komunalnim tornjem koji se dizao pored Komunalne palače u Puli. Prema nekim izvorima, dimom je mogao komunicirati s Torre del Borasom, sličnim objektom kod Rovinja i Puli vidljivim kvarnerskim otocima, a vjerojatno je po potrebi služio i kao svjetionik. U srednjovjekovnim je razmjerima to relativno bazičan objekt, ali je za pomorce koji bi ulazili u pulski zaljev to bio prvi znak civilizacije.

Mitski status

Što se tiče njegovog naziva, pridodan nadimak i pridjev "orlandovo" susrećemo diljem Sredozemlja, ali i u samoj Puli. Orlando je bio Roland ili Hrodoland, vjerni vojni zapovjednik Karla Velikoga (8. stoljeće) koji je tijekom sljedećih stoljeća zrelijeg srednjeg vijeka dobio mitski status arhetipskog europskog viteza i junaka. Svašta se po njemu zove uz mediteransku obalu. U Dubrovniku je Orlandov stup, a u Puli su dva velika spomenika nosila njegovo ime tijekom srednjeg vijeka, jer je tadašnji čovjek smatrao da ih je mogao sagraditi samo kakav gorostasni junak. Ruševine Velikog rimskog kazališta nazivale su se "Orlandova palača", a Amfiteatar "Orlandina". Imamo i Pra d'Orlando, ravnicu između kamenoloma Cavae Romanae i Vinkurana.

Foto

Ostali nazivi za taj toranj bili su manje dramatični. Torre del Mugillo, ime ukazuje da je blizu Muzila gdje se pase stoka. Torre della Guardia, obrambeni toranj. Segnale, znak, šenjal (za pomorce).

Stronzo d'Orlando

Zanimljivo da se predio oko poluotoka Stoja i Muzila nekada nazivao Signole. Mene pak, kao ljubitelja dobrog humora, najviše veseli još jedan naziv koji se pojavljuje u izvorima: Stronzo d'Orlando, odnosno Orlandov drek. Provjerio sam u talijanskoj enciklopediji Treccani: nekad su srednjovjekovni ljudi sa svojim specifičnim smislom za humor znali bilo kakav objekt cilindričnog oblika poistovjećivati s izgledom ljudske ili pseće stolice.

Zagovornik sam ponovne izgradnje Orlandovog tornja, negdje na uzvisinama ponad baraka kod cementare. Ne možemo dozvoliti da brodovi neopaženo ulaze u luku, ali i jedan dobar vidikovac ne bi škodio.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Trenutno na cestama