Kad se razmišlja o pulskoj prošlosti, posebice o onoj za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, kada se pričaju priče o svim zgradama i kvartovima koji su izgrađeni i ljudima koji su ovdje živjeli, zaboravlja se na zdravstvenu situaciju u to vrijeme, bolesti koje su harale i ljude koji su se liječili.

Na taj segment, odnosno jedan njegov dio, podsjetili su u svom radu na istraživanju registara pulske Pokrajinske bolnice za godinu 1916. studenti diplomskog studija povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i magistri povijesti: Rahela Baković, Ivan Brljević, Valentina Filajdić, mag. hist. Gordana Kliman Grabar, mag. hist. Franciska Pauković, mag. hist. Slavica Porubić Kukal, Barbara Štefanac i Magdalena Štefanac, pod vodstvom doc. dr. sc. Ive Milovan Delić. Oni su analizirali na koji je način ratno stanje izmijenilo zdravstvenu sliku grada te su te zaključke iznijeli i na virtualnoj tribini. Studentice i studenti svoje su istraživanje podijelili na tri kvadrimestra, razdoblja od po četiri mjeseca.

Pula je bila itekako važno mjesto u monarhiji koja je te 1916. brojala svoje zadnje godine, na što se podsjetilo i u prezentaciji istraživanja. Još 1853. od strane bečkog Dvora proglašena je glavnom ratnom lukom austrougarske ratne mornarice, a 1914. imala je oko 100.000 stanovnika, od čega je više od polovice činilo vojno stanovništvo. Kako je istaknuto na tribini, upravo proces modernizacije i izgradnje kao lučkog sjedišta Puli daje obilježja kozmopolitskog i multinacionalnog grada.

Intrigantne činjenice

Neke su činjenice spomenute na virtualnoj tribini prilično intrigantne, primjerice kolika je smirenost i sigurnost vladala u gradu iako je rat trajao već dvije godine. No, rat će utjecati na povećanje broja psihičkih bolesti koje međutim, barem u tom razdoblju, ljudima neće biti izgovor za izbjegavanje mobilizacije. Muškarci u dobi vojne obaveze, od 19. do 42. godine, liječenje nisu koristili u svrhu izbjegavanja mobilizacije. Međutim, zaprimanje 12 muškaraca zbog psihičkih oboljenja (akutna endogena psihoza, hipohondrija, živčana slabost, neuroza, depresija, teška rastrojenost živčanog sustava) ukazuje na težinu nošenja s ratnom situacijom i teškim socijalno-ekonomskim uvjetima života. Ipak, ta 1916. godina bila je posljednja "mirna" ratna godina u Puli.

No, da nisu svi isto doživljavali rat može se vidjeti u Hrvatskom listu od 2. veljače 1916. gdje piše kako se uslijed rata javljaju živčane bolesti, napose histero-nervoze. "No skoro se sasvim mimoišlo drugu i to dobru stranu rata, naime kako željezna vojnička stega i stroga služba blagotvorno i odgojno upliva na živčani ustroj, koji se time utvrđuje i ozdravlja".

U prva četiri mjeseca 1916. među bolestima u Pokrajinskoj bolnici u Puli prednjače svrab, cervicitis, tuberkuloza i uretritis. Zabilježen je i znatan broj poroda, a među spolnim bolestima prednjače sifilis zbog prostitucije i cirkulacije mornara u gradu. Zbog teških životnih uvjeta koji su između ostalog uključivali policijski sat (iza 22 sata nije se smjelo izlaziti), ulična rasvjeta gasila se u 21, s prozora kuća nije se smjelo vidjeti svjetlo, do 21 sat radili su uslužni objekti, kazna za nepoštivanje mjera iznosila je 40 kruna, bilo je krađa, zračni napadi cepelinima 1915. mogli su ostaviti traumu, nigdje se nije smjelo bez iskaznica... Dolazi do psihičkih oboljenja, pokušaja samoubojstava i jednog samoubojstva. Po stopi smrtnosti na drugom mjestu je tuberkuloza, koja se nije mogla liječiti do uporabe streptomicina od 1944. na dalje. Zanimljivo je i spominjanje običaja te gotovo nepostojećih higijenskih navika koje su pridošlice, hrvatski seljaci, donijeli u Pulu.

Ipak, unatoč tome što je Italija ušla u ratno razdoblje u najvećem istarskom gradu bilo je mirno jer su se vojne operacije vodile na drugim frontovima. Prema informacijama iz Hrvatskog lista kino Crvenog križa prikazivalo je filmove u dobrotvorne svrhe, građani su mogli uživati u kazališnim i kino predstavama u Politeami Ciscutti, današnjem INK-u, a Mornarički zbor je više puta mjesečno organizirao koncerte. Iako su građani hranu i ostalo morali pažljivo trošiti, ipak su imali što jesti jer je, prema riječima poznatog pisca i povjesničara Mate Balote, "Austrija imala zalihe hrane do konca 1916". Novine su davale i savjete kako uzgajati domaće životinje, imati povrtnjak, što raditi sa sijenom ili kako izrađivati sapun jer mu je cijena jako rasla, kao i ulju. Novine su objavile i nekoliko poziva za novačenje u vojsku kao i regulacije o slanju vojne i civilne pošte te zabrani nošenja obilježja i pjevanja nacionalnih pjesmi država neprijatelja, poput Italije.

Iako su cervicitis i porod bile dvije istaknute dijagnoze po učestalosti u drugom kvadrimestru, bolest koja se također isticala u tom razdoblju jest bronhitis, inače netipična bolest u proljetnim i ljetnim mjesecima. Mladi povjesničari utvrdili su da je ova dijagnoza mogla imati veze s težim radnim uvjetima primljenih pacijenata, s obzirom da se među njihovim zanimanjima spominju zidarstvo i stolarstvo, što je otvaralo mogućnosti udisanja štetne prašine i komplikacija na plućima. Osim bronhitisa spominju se i slučajevi malarije koja je Istru mučila stoljećima, no u 1916. se već uspješno liječila, a obolijevalo se i od gastritisa.

Redukcija hrane

U zadnja četiri mjeseca 1916. nastavljene su poteškoće u opskrbi hranom, radi čega je uveden treći bezmesni dan, uz nove propise o klanju teladi, zabrani konzumacije zelenih klipova kukuruza, rekviriranju vina, ustupanju određene količine godišnje lovine divljači, te je najavljeno donošenje naredbe o uređenju potrošnje duhana. Određena je količina sirove masti i ulja za jelo koje svaka osoba može tjedno dobiti na temelju iskaznica. U gradu je nedostajalo radne snage, a građani su informirani i da ugljen moraju sami preuzeti i prevesti do kuća. Nakon izbijanja rata, Vrhovno vojno zapovjedništvo (AOK), policija i druge carske vlasti poduzimale su sve više mjera protiv onog što su smatrali devijantnim spolnim ponašanjem. Tako po uredbi MUP-a iz studenog 1915. o ograničavanju širenja spolnih bolesti medu civilnim stanovništvom oboljele hospitalizirane žene nisu otpuštane s liječenja dok god su bile zaražene, a u srpnju 1916. AOK je izdao dekret o borbi protiv spolnih bolesti, što je uključivalo redovite preglede svih prostitutki, zatim eliminaciju, odnosno protjerivanje žena bez prijavljenog prebivališta i bez dozvole, te prisilno dopremanje zaraženih prostitutki u bolnice. Spolno prenosive infekcije koje su zabrinjavale habsburšku vojsku bile su gonoreja, ulcus molle ili čankroid i sifilis. Ipak, unatoč nepovoljnim socijalno-ekonomskim okolnostima, izgleda da je sigurnosno stanje u Puli bilo povoljno.

Iako se tijekom jesensko-zimskog razdoblja očekivao povećani broj zaprimljenih pacijenata zbog respiratornih bolesti, od rujna do kraja 1916. zaprimljena su svega 22 pacijenta. To, kako pretpostavljaju povjesničari Odsjeka za povijest, vjerojatno nije odraz smanjenog pobolijevanja, već teškoća nadoknade troškova liječenja, što je razvidno iz socijalne strukture zaprimljenih pacijenata budući da staračko stanovništvo, podložno kroničnim dišnim oboljenjima, i dojenčad, za koje se u MKU Pule bilježi najveći udio smrtnosti, nisu liječeni u Pokrajinskoj bolnici. Po broju smrti u bolnici, plućna tuberkuloza u zadnjem kvadrimestru kao i u drugim kvadrimestrima, a i kao i u dvije prethodne godine rata, drži primat.

Povećan broj poroda

U zadnjem četveromjesečju u bolnicu najviše zaprimaju pacijente zbog bolesti mokraćnih i spolnih organa, a bilježi se i povećani broj poroda u bolnici, od kojih se ističe veći broj poroda kod starijih, neudanih rodilja. Zanimljivo, kroz cijelu 1916. ukupno je u bolničkom registru evidentiran prijem 70 rodilja. Osim prirodnih poroda izvodio se i carski rez, što upućuje na podatak da usprkos ratnim okolnostima, medicina nije stagnirala.

Kako se kaže na kraju istraživanja, u pulsku Pokrajinsku bolnicu tijekom 1916. na liječenje je zaprimljeno 1.326 pacijenata, što je bilo smanjenje u odnosu na prošle godine, na što su utjecale evakuacija stanovništva, mobilizacija vojnih obveznika, ali i nepovoljne socijalno-gospodarske prilike koje su potaknule emigraciju iz Pule. To je, kako je više puta naglašeno, samo što se tiče podataka za Pokrajinsku bolnicu, jer se pretpostavlja da je dio pulskog stanovništva liječen u Vojnoj bolnici, za koju registar nije sačuvan, dok je otvaranje Higijenskog instituta 29. veljače 1916. doprinijelo sprječavanju širenja zaraznih bolesti.

Prema dobnoj i socijalnoj strukturi pacijenti su većinski u dobi radno-aktivnog stanovništva 15 do 65 godina, od čega su muškarci pretežito radnici, dok su žene većinski kućanice, te nadničarke i prostitutke. Mala djeca, od 4 godine i mlađa, zaprimana su na liječenje iznimno, dok je staračko stanovništvo u broju zaprimljenih osoba činilo manje od 10 posto udjela.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke