PIŠE ZVJEZDAN STRAHINJA
O fjondama i vrajžoj pulskoj dici
(M. MIJOŠEK)
Kada su istaknutog pulskog antifašistu, koji je bio premlad da bi se u Drugom svjetskom ratu aktivno kao ratnik uključio u NOB, pitali kako je on to kao dijete doprinio partizanskom pokretu, rekao im je da je bio dovoljno star da fjondom razlupa barkune pulskih fašista. Bila anegdota istinita ili ne, ona pokazuje neraskidivu vezu pulske mularije s fjondom (ili fiondom), odnosno praćkom kao praiskonskim oružjem kojim je, mada u njenom drugačijem obliku, i biblijski David zatukao strašnog Golijata.
Franci je pjevao nešto kao "ohi la bionda che tira la fionda", i cestograditelji su Istarski ipsilon izradili u obliku fjonde (samo su ga zaboravili krstiti pravim imenom), ali danas vjerojatno ni jedno dijete u Istri u svom džepu više ne skriva praćku. Ma ne, ni one male žičane za školsku upotrebu što samo zapeckati mogu, a kamoli velike drvene na čvrstu gumu što buše latu. Na takvu situaciju pak ne pristaju Montegrandini koji svako toliko organiziraju Svitsko prvenstvo u gađanju s fjondami, nastojeći praćke izvući iz zaborava, očuvati tradiciju i, što je najteže, prenijeti je na svoju djecu. Jer od današnje se djece, navučene na vizualne i slušne podražaje s mobitela i sličnih naprava, teško može očekivati da se prepuste igri, iako opasnoj, koja od njih zahtjeva razvijanje kreativnosti, motorike, majstorskih vještina…
Napraviti fjondu nije bio lak posao, metodom pokušaja i pogreške trebalo je odabrati prave materijale i streljivo, zatim naučiti gađati bez da ozlijedimo sebe i one oko sebe pa tek onda rastegnuti laštiku, čvrsto udahnuti, naciljati i pogoditi metu. Zahtijevalo je to puno vježbe, a kroz cijeli postupak učila su se djeca samostalnosti, upornosti, snalažljivosti, improvizaciji.
No, nije fjonda bila samo igra. Osiguravala je ona i hranu u onim teškim poslijeratnim vremenima neimaštine. Pokojni Romualdo Cressina, majstor od fjond i osvajač prvenstva 2016., ispričao nam je svojedobno da su praćke osiguravale egzistenciju obitelji u Puli i na periferiji.
- Nekad davno smo lovili golube, vrapce i kose s fiondama. Tih 1950-ih smo radili svašta. Bilo je takvo vrime, nije bilo niš za isti. Danas sigurno ne bi gađali tiće.
Danas bi se toga mnogi zgrozili, ali slično nam je i prije par dana rekao Ljubo Hodak - gladni su klinci za svoje obitelji zaista lovili praćkama vrapce i grlice kojih je nekada bilo u izobilju. Ispričao nam je i da su najbolju gumu za praćku osiguravale zračnice najskupljih ili pak najrjeđih vozila. Zato s velikim zadovoljstvom pamti da su koristili crvenu unutarnju gumu aviona. Otkud im to? Nevažno, kaže Hodak, jer ni avioni odavno nemaju zračnice. Osobno znam za jednu prijeratnu Gileru od 250 kubika koju su u nekom selu ostavili fašisti. Gileru su vozili i poslije rata, ali kada se nepovratno pokvarila, motocikl su naslonili uz konobu da ga desetljećima prekriva rđa i rubida. Ipak, i 40 godina od rata, njegove su zračnica osiguravale najbolju gumu za fjonde u selu. Ma ke goma je to bila!
Koliko su samo praćki opskrbile zračnice u Puli oduvijek omiljenih talijanskih bicikala Bianchi i Legnano? Bruno Bestulić, koji i danas izrađuje fjonde, pa se i za vikend na Velom Vrhu pohvalio najmanjom praćkom na svijetu, otkrio nam je kako su nekada "muli polesani" dolazili do kvalitetnog materijala.
- Pred oštarijom su bile bičiklete, a djeca bi izvana gledala ki je unutra najpijaniji. Onda bi mu s njegove bičiklete žlicom digli koperton (vanjska guma, op.n.), izvukli zračnicu, izrezali koliko treba i ostatak vratili pod koperton, rekao je Bestulić. Kako li se samo iznenadio pripiti biciklist kada bi se popeo na "izbušenog" Bianchija, a još više kada bi kod kuće shvatio da mu uopće nema zračnice. Vrajža dica.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
