IMAM IME
SKRIVENO BESKUĆNIŠTVO - NJIHOV JEDINI DOM Skloništa, barake, napuštene i derutne zgrade, kamp kućice i straćare bez struje i vode
Većinu ljudi s kojima sam se susrela muči osjećaj odbačenosti. Neki su posve odustali od života i uopće ne žele prihvatiti pomoć ni alternativni smještaj. Puno je i ovisnika, a mnogi su mi priznali kako uopće nemaju dokumente i zapravo za sustav i društvo ne postoje, priča nam Bratanović
Stariji gospodin, gol do pasa, fotografiran kako sjedi ispred svoje bivše kuće, trokatnice. Nekada je bio imućan poduzetnik, dokazuje to zlatni sat na njegovoj ruci, kojega se ne želi odreći. Danas je beskućnik. Kampira ispred kuće koja mu je oduzeta. Do kada će moći ostati ovdje, u dvorištu, ne zna. On je samo jedan od stotinjak ljudi koji u Istri žive bez krova nad glavom ili u prostorima neuvjetnim za život, a koje je svojim fotografskim aparatom dokumentirala pulska fotografkinja Snježana Bratanović. Skloništa, barake, napuštene i derutne zgrade, kamp kućice i straćare, bez struje i vode njihov su jedini dom.
Spremajući izložbu "Imam ime" Snježana je, kako nam priča, zajedno s djelatnikom udruge Institut Daliborom Palkom, Helenom Babić, voditeljicom Prihvatilišta za beskućnike Pula i djelatnicom Gradskog društva Crvenog križa Pula Janom Milin Herceg obilazila teren od Pule, preko Bala do Poreča, tražeći beskućnike po zakutcima turističke i bogate Istre.
- Volim dokumentarističku fotografiju i jako me zanimaju upravo socijalne teme. Prije godinu dana pokucala sam na vrata pulskog Prihvatilišta za beskućnike jer sam htjela javnosti približiti život žena beskućnica. Tada je nastala serija fotografija pod nazivom "Prihvaćena". Ove su godine oni sami zatražili mene i suradnja se s Crvenim križem i Prihvatilištem za beskućnike Pula na obostranu radost nastavila, priča nam Snježana.
No, zadatak joj, priznaje nije bio ni ugodan ni lak. Obilazila je, veli nam, napuštena mjesta, skrivena od očiju javnosti, na kojima beskućnici obitavaju, no ono što ju je šokiralo je činjenica koliko su oni, zapravo, tu među nama, skriveni.
- Jedan je od beskućnika mjesecima spavao zaklonjen iza jedne stijene, u šumarku, na samo desetak metara od obiteljskih kuća i plaže, u samom srcu turističkog mjesta. Neke smo zatekli u napuštenim barakama i zgradama u kojima su si napravili privremena skloništa. Stavili su madrac na pod i to je njihova soba, priča nam Snježana dodajući da su ta mjesta najčešće puna stvari koje oni tamo dovlače, od boca koje prodaju do namještaja i odjeće i obuće koje nađu.
- Kada bih, nakon terena, došla kući bila sam psihički posve iscrpljena shvaćajući koliko je tanka granica između "nas i njih", priznaje nam Snježana. Na upit kako su reagirali kada ih je pitala smije li ih fotografirati navodi da većina nije htjela da se vide na slikama, ali su dozvolili da dokumentira mjesto na kojima žive. Jedan se, priča nam, čak ispričavao zbog nereda, tražeći da prije malo počisti boce i najlone kojima je prostor bio zatrpan.
- Većinu ljudi s kojima sam se susrela muči osjećaj odbačenosti. Neki su posve odustali od života i uopće ne žele prihvatiti pomoć ni alternativni smještaj. Puno je i ovisnika, a mnogi su mi priznali kako uopće nemaju dokumente i zapravo za sustav i društvo ne postoje.
U jednom trenutku Snježana je, veli zaključujući naš razgovor, zapravo imala grižnju savjesti.
-Bilo mi je teško jer sam ja ta koja ima redovan obrok, krov nad glavom, što vodim uredan i čist život. Osjećala sam se bespomoćnom ne znajući kako im pomoći. Ukoliko moje fotografije osvijeste ljude na problem, ipak sam nešto učinila zaključuje.
Jednodnevna izložba traži mjesto
Jednodnevna izložba "Imam ime" otvorena je na Forumu 10. listopada, u povodu Svjetskog dana beskućnika. Nastala je u organizaciji Gradskog društva Crvenog križa Pula, u partnerstvu s Udrugom Institut iHrvatskom mrežom za beskućnike te u suradnji s Klubom liječenih alkoholičara "Stvaranje", Obiteljskim centrom, Zavodom za javno zdravstvo i Odjelom psihijatrije pulske bolnice. Nažalost, izložba je istog dana skinuta, ali traži joj se prostor na kojem će je zainteresirani uskoro moći razgledati.
Rastući problem cijele zemlje
Beskućništvo je, nažalost, rastući socijalni problem u Republici Hrvatskoj. Procjene o broju beskućnika kreću se od tisuću do deset tisuća, zavisno o definiranju pojma beskućnik. U Hrvatskoj trenutno usluge smještaja pruža 13 prihvatilišta i prenoćišta u Splitu, Zadru, Rijeci, Kaštelima, Zagrebu, Karlovcu, Osijeku i Varaždinu i Puli te jedan hostelski smještaj Dubrovniku.
Ukupni smještajni kapaciteti su za 450 osoba i nedostatni su za zbrinjavanje svih potrebitih, posebno u zimskim uvjetima. Pulsko prihvatilišta ima 11 mjesta, i popunjeno je, a trenutni su kapaciteti nedostatni, jer i u Istri i Puli broj beskućnika stalno raste.
Rubne teme i ljudi na marginama društva
- Kroz svoj osobni doživljaj, kreativnost i medij fotografije, često sam sudjelovala u natječajnim putujućim izložbama kako bi se šira javnost senzibilizira na određenu temu. Krenulo je od teme važnosti darivanja i presađivanja organa u suradnji s Ministarstvom zdravstva, zatim o uzrocima nastanka i posljedicama trgovanja ljudima u sklopu kampanje "Red Bell - Crveno zvono" u suradnji Hrvatskog Crvenog križa, Canona i Zbora fotoreportera Hrvatske. Nisam ostala imuna ni na patnju životinja koje se surovo ubijaju u svrhu modne industrije kroz samostalnu izložbu "Krzno je mrtvo", veli nam Snježana dodajući da je i ovom izložbom željela javnost osvijestiti na ljude koje žive na rubu egzistencije i marginama društva.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
