PIŠE PATRICIJA SOFTIĆ
Ne diraj MUP, ne budi glup
Niti je ovo prva situacija u kojoj se PU istarska spominje kao "država u državi", niti je ovo prvi sugovornik koji takvo što spominje, a vrlo vjerojatno, neće biti niti zadnji. No, Antun Rogač je za sada jedini, ili barem jedan od jako rijetkih, koji se ne libi otvoreno govoriti o problemima na koje je naišao u poslovanju s ovom institucijom s kojom je prinuđen surađivati. Kao što se može vidjeti u njegovim izjavama u vezi s POS-ovim stanovima u Fažani, u ovom slučaju od te suradnje nema niti slova s.
I to je nešto što mi je već poznato, jer se MUP-ovci u narodnom mentalitetu poistovjećuju s gotovo mitološkim, nedodirljivim bićima, ili svetima kravama, koje nitko ne kontrolira i nitko se na njih ne bi smio ni žaliti. Naravno, ima tu i vrlo vrijednih, moralnih, poštenih i uslužnih službenika, ali avaj kad ona druga većina prevladava.
Nema tome dugo da je jedan običan građanin ne svojom krivicom ostao bez posla, kao i mnogi njegovi kolege. Nakon bjesomučnog razmišljanja što dalje, odlučio je ipak ostati u svojoj branši, ali nekoliko kilometara dalje od Pule. Skupio je svu moguću snagu, jer obitelj je trebalo skučiti i prehraniti, i suočio se sa glomaznom hobotnicom zvanom hrvatska birokracija. I dobrano se začudio, jer je sve išlo dosta glatko, dok nije došlo do te najbliže i najniže instance zvane PU istarska. Njegov mali poslovni objekt već je bio gotov i trebao je još samo dvije dozvole, od kojih je jedna bila uporabna. Tada je počela nevjerojatna, bizarna i podugačka prepiska u kojoj je naš sugrađanin noćima morao proučavati zakone i odgovarati na dopise službenika iz MUP-a ne jednom upozoravajući ih da su se pozvali na krivi ili zastarjeli zakon ili pravilnik. Valjda kad bi ona druga strana odlučila predahnuti u toj gotovo dvogodišnjoj gunguli, uputili bi ga na središnjicu u Zagreb, ali je tamo svaki put odgovor bio isti: "Recite kolegama u Puli da mi nismo nadležni za to područje i neka rade svoj posao".
Poznata je ovo rečenica i u slučajevima rješavanja statusnog pitanja stranaca, primjerice, kad se također u nekoj fazi sređivanja dozvola ili boravka dođe do napetog iščekivanja. Vrijeme za dokumente rapidno istječe, neki službeni rokovi stišću, neizvjesnost postaje sve veća, vi zovete i zovete i pitate gdje je zapelo, a oni vam hladno odgovore: "Zovite Zagreb". A taj Zagreb opet vam se u slušalicu smije i govori: "Recite kolegama u Puli da mi nismo nadležni za to područje i neka rade svoj posao".
Valja to tako izgurati i pritom dosta gorčine progutati i svesrdno se nadati da će na kraju ipak sve skupa sretno završiti. Suludo je to što u mnogim slučajevima čekate samo jedan jedini potpis neke nadležne osobe. Ništa drugo, jer ste već dobar dio posla odradili vi, a drugi dio pošteni službenici. Potom ti vaši papiri, čega god da se tiču, netragom nestaju među hrpetine i hrpetine drugih papira, i tamo čame čekajući, prepušteni na milost i nemilost, na volju ili bezvoljnost tog nekog čiji će vam potpis amenovati ono na što po zakonu imate pravo. A i taj zakon, znaju već i ptičice na granama, u našem MUP-u nije za svakoga isti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
