Neke ljude susrećemo čitav život i poznajemo samo površno, a neke sretnemo prvi put i otvore nam dušu. Iris Signorelli spasa među ove druge. Ona je jedna od onih ljudi koji su od prvog trenutka prepoznali svoj profesionalni put i znali ga slijediti.

- Moji roditelji su bili jako protiv toga da idem u medicinsku školu. Završila sam osnovnu talijansku školu i roditelji su htjeli da, kao i svi moji, idem u Gimnaziju i onda u Italiju, jer smo tamo imali sve plaćeno kao talijanska manjina. No, ja sam htjela ići u medicinsku školu jer je tamo išla moja prijateljica. Moji roditelji su plakali. A ja, kako sam ušla u školu, tako sam htjela biti instrumentarka i raditi u operacijskoj sali", započinje priču ova medicinska sestra koja je proteklih 46 godina provela upravo tamo gdje je to poželjela kad je bila srednjoškolka.

- Imala sam 18 godina kad sam dobila diplomu, 1. srpnja 1976. Nakon toga sam odmah išla u Opću bolnicu; tada je to bio Medicinski centar, na mjestu gdje je bila stara kirurgija. Pozvonila sam na mjestu gdje je pisalo "Operaciona sala", pojavio se jedan stariji čovjek. Pitao me "Što hoćeš, mala?". U blizini je bila šok-soba i mislio je da trebam informacije. On je bio glavni medicinski tehničar operacijske sale. Rekla sam mu: "Ja sam završila školu i jako želim raditi u operacijskoj sali". On me odmjeravao, od glave do pete, bila sam mršava, visoka. Upitao za ime i odakle sam. Kad sam mu odgovorila, upitao me: "A baš bi jako željela biti ovdje?", a ja sam mu rekla da to baš jako želim. Rekao mi je "Dođi sutra", prisjetila se Iris Signorelli a suzama u očima.

Počeci su, kaže, bili teški, ali ona je silno željela naučiti zanat i ništa drugo.

- Kad sam naučila zanat, nisam se više time zamarala. Na prvom mjestu su mi uvijek bili pacijenti. To je ekipni rad, posao u kojem čovjek ništa ne može učiniti sam. Cijeli život sam imala divne ljude oko sebe - od kirurga do sestara, mojih instrumentarki i instrumentara. Bilo je vjerojatno i ružnih trenutaka, ali toga se apsolutno ne sjećam. Pamtim samo lijepe trenutke i dobre ljude, kaže s osmijehom i dodaje da joj je malo žao što neće moći pratiti i rad novih, dobrih kirurga, sestara i instrumentara, čiji broj zadnjih godina raste.

- Ortopedija i neurokirurgija su teške grane, a to su dečki mladi i dobri, drago mi je da ih je sve više, kaže Signorelli.

Kad se osvrne na prošlost, kaže da se nekadašnji i današnji rad u medicini teško mogu usporediti.

- Sve se promijenilo 100 posto, jer je medicina išla dalje, ali svake godine ima nešto novo i što se tiče mog posla. Puno je više instrumenata, sad se više radi laparoskopska kirurgija: napravite tri rupe u trbuhu, ili negdje drugdje na tijelu, i gledate preko ekrana. Instrumentarij se dosta promijenio. No, velike promjene u medicini se događaju svakih pet do šest godina. I kirurzi se puno više usavršavaju, imaju uske specijalnosti u kojima su vrhunski i nije teško pratiti sav taj razvoj ako učite. Svaki dan čitati, učiti, vidjeti, pokazati, probati, ići na kongrese, uzeti instrument u ruke prije nego ti treba za operaciju, probati ga, slagati ga, vidjeti je li sve u redu, razgovarati s kirurgom i kolegicama, kako će se to spremiti, kako sterilizirati, mora li instrument biti stalno spreman ili se pripremi samo kad treba - to je sve razvoj, pojašnjava sestra Signorelli.

Hitne slučajeve koji su je pratili kroz rad smatra najupečatljivijim trenucima u karijeri.

- Posebno pamtim trenutke kad su nam dolazili mladi ljudi i djeca. U hitnom traktu smo, u Mornaričkoj bolnici, znali dežurati po 24 sata. Tu sam se nagledala dosta toga, ali u takvim situacijama je lijepo kad ružan početak završi dobro. To je onda veliki uspjeh svih nas. Jer svaki član točno zna što treba raditi, ne miješa se u nešto drugo. Ako sve karike funkcioniraju, onda je rad pjesma. I čistačica je u toj priči bitna, jer i ona mora očistiti i pripremiti salu kako treba. Sve karike su bitne, jer jedna operacija ne postoji bez anesteziologa, anestetičara, kirurga, kirurga asistenta i dvije instrumentarke. Jedna instrumentarka ne može ništa sama napraviti, jer jedna je kompletno sterilna, a druga joj dodaje sve što treba i tu mora postojati ogromno povjerenje jer ovise jedna o drugoj; tu se broje instrumenti, gaze, velika je koncentracija i važan je apsolutno svaki trenutak od ulaska do izlaska pacijenta, navodi Signorelli i dodaje da se u medicini ne može biti solist. - Individualac može biti doktor opće medicine koji je sam u ordinaciji, ali u kirurgiji, ne znam kako bi to izgledalo.

Kada govori o godinama, kaže da je čovjek s 50 godina u top formi i da ga jedino novine mogu iznenaditi, jer u toj dobi sve zna. Ističe da nije nikad nije imala ego, jer smatra da znanje treba prenijeti mlađima, posebno kad su u pitanju ljudi koji se bave medicinom.

- Godine idu i svima će doći starost i možda situacija kad će i sami trebati operaciju. Od trenutka kad sam napunila 50 godina, vrijeme je žurilo kao ludo. Sad se nađem sa 65 i osjećam se isto kao i s 50, ali osobna iskaznica pokazuje svoje, govori kroz smijeh.

Opisala je na koji način se nosi s neizbježnim pritiskom koji njezin posao nosi.

- To je jako stresan posao. Ponekad kad dođem kući razmišljam jesam li sve dobro napravila, je li sve bilo u redu, ili razmišljam jesam li neki instrument stavila na pravo mjesto ili negdje drugdje, a trebat će. Nisam nikad voljela da mi drugi govore da sam bila dobra, ja sam trebala biti zadovoljna odrađenim. Kad bi mi kirurg rekao "Iris, hvala, sve je bilo u redu", bila bih i više, ali prvenstveno sam morala biti sama zadovoljna sobom. To govorim i mladim instrumentarkama. Mislim da je svakome njegov put težak, ne vjerujem da je ikome lako, ali ako nešto želiš, sve pregrade rušiš.

Što se tiče podnošenja stresa izvan radnog vremena, za sebe kaže da je veliki emotivac i da joj je to mana.

- Neki mi kažu da odem kući i zaboravim, ali ne mogu, pogotovo jer sam bila 30 godina glavna sestra i onda u glavi imaš sve. Brinula sam se jer nekad nekoj kolegici nije bilo dobro, a morala je raditi, druga je bila neraspoložena jer su joj djeca bila bolesna. Suosjećam s drugima. Nakon stresnog dana došla bih kući, sjela, malo se smirila i onda shvatila da sutra idem u novi dan. Idući dan bih ispitivala je li sve bilo u redu, iako bi mi rekli da ne brinem toliko. Ali, to je u mom karakteru. Ne može čovjek protiv toga".

Slobodno vrijeme sestra Signorelli koristi za čitanje koje voli, a i hodanje. To će joj biti hobiji i u mirovini. S društvom ponekad ide i do Učke i pješači po Istri, za koju kaže da ima sve što je čovjeku potrebno, od snijega i planina do mora. 

Nakon 46 godina rada u operacijskoj sali kao instrumentarka i 30 godina kao glavna sestra, što više nije od 1. travnja prošle godine, Iris Signorelli kaže da treba znati reći dosta. Mlađoj kolegici Martini Drljepan prepustila je titulu i zadatke glavne sestre Centralnog operacijskog bloka koji ima deset operacijskih sala. Odlazak u mirovinu predstavlja slikovito.

- To je kao da prerežeš vrpcu i odjednom više ne postoji nitko. Ali, da ponovno imam 18 godina, opet bih isto radila. Jedino za čim žalim je što nemam familiju i svim mladim djevojkama koje sretnem kažem: "Nemoj ostati sama". Jedno je ostati sam kad imaš 40 ili 50 godina, a drugo kasnije, ali valjda je takva sudbina. Neki mi kažu da sam birala, ali nije istina. Jednostavno nije bio trenutak. Trebaš znati realno gledati život. Sad dolazi jedan drugi period mog života. Nije lako, ali ja sam si posložila sve u glavi. Sretna sam što sam zdrava, za dalje, vidjet ćemo što će biti.

Iris Signorelli će 11. veljače ostaviti iza sebe jedan veliki dio života koji je provela u potpunoj posvećenosti radu i ljudima.

- Čudno će mi biti. Falit će mi oni ljudi, jer to je bio moj život. Živim u kući mojih pokojnih roditelja, kući koju je sagradio moj djed i imam posla s njom. Čak sam je mislila prodati i kupiti stan, ali osjećaji su takvi da ne mogu. Tamo sam rođena. Imam tetu od 82 godine ovdje, a druga rodbina je u Italiji. Kad je Pula ostala prazna, 1947., moj djed je bio prvi pulski taksist i on je tu ostao, a ostali su išli po svijetu, tako da ću malo i putovati. Mogla sam i prije, ali glava mi je uvijek bila na poslu. No, srce je bilo posvuda, zaključila je medicinska sestra Iris Signorelli.

Povezane vijesti

• Radni vijek do 67 godina nije ništa novo, propisan je 2014.
• NAKON DESETLJEĆA RADA U PULSKOJ BOLNICI, ODLAZE U ZASLUŽENU MIROVINU (1) - DR. JOSIP BURŠIĆ: "Kad sam upisivao medicinu želio sam specijalizirati psihijatriju. Pedijatar sam postao spletom okolnosti"
• NAKON DESETLJEĆA RADA U PULSKOJ BOLNICI, ODLAZE U ZASLUŽENU MIROVINU (2) - DR. IGOR MIRKOVIĆ, vaskularni kirurg: "Briga za pacijenta ne prestaje kad odemo iz smjene. Zovemo se i tijekom noći da provjerimo je li sve u redu. Od toga ne možete pobjeći"