Cijeli radni vijek u Općoj bolnici Pula, 38 godina, proveo je čovjek koji je mnogobrojne živote držao u svojim rukama, i to doslovno. On je mr. sc. Igor Mirković, kirurg s užom specijalizacijom iz vaskularne kirurgije. U mirovinu odlazi 16. rujna ove godine.

- Kad sam počinjao, tada je organizacijski bio napravljen Medicinski centar Pula koji je obuhvaćao i Dom zdravlja i bolnicu, a kasnije je došlo do reorganizacije. Staž sam počeo obavljati nakon što sam diplomirao, i to u kolovozu 1982., pa sam ga prekinuo zbog odlaska na služenje vojnog roka. Vratio sam se godinu kasnije i nastavio staž, zaključno do kolovoza 1984. Uslijedio je stručni ispit i od 7. siječnja 1985. započinjem raditi na kirurgiji kao liječnik sekundarac. Nakon toga sam dvije godine radio u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a od 1. rujna 1988. sam ponovno primljen na kirurgiju i dobio specijalizaciju. Specijalizirao sam kirurgiju 26. prosinca 1992. u KBC-u Rijeka, precizno se prisjeća Mirković svojih početaka.

Što se tiče usporedbe tog vremena s današnjim, ističe da je danas puno lakše raditi nego što je to bilo prije 38 godina. Naime, taj je period bio tek početak pojave ultrazvuka.

- Mi još nismo imali ultrazvučni aparat da bi u dežurstvima netko mogao pogledati trbuh i reći o čemu se radi. Nije bilo običnog CT-a, a da ne pričamo o color doppleru. Nije bilo magnetne rezonance ni svih ovih novih uređaja koji služe za dijagnostiku dojke, da se otkriju tumori i slično. Prije se sve svodilo na to da pogledate, popipate, pregledate osnovne laboratorijske nalaze, rendgenske slike što ste mogli napraviti i onda se vidjelo tko je majstor svog zanata, a tko nije. Tada je bilo malo teže raditi, ali se moglo lakše vidjeti tko je dobro shvatio o čemu se radi, a tko ne. Danas, sa svom tom aparaturom, puno je lakše doći do dijagnoze da se točno sazna o čemu se radi.

S obzirom na današnju široku dostupnost informacija i pacijentima, a ne samo liječnicima, te informatičku pismenost, dr. Mirković navodi da je činjenica da danas svi o dijagnozama čitaju na internetu. Pojašnjava otežavaju li mu takvi pacijenti posao.

- Iako ljudi često i dođu do nekih činjenica, ne znaju ih interpretirati. Neki misle da određene stvari treba učiniti ovako i ovako, jer su tako pročitali, ali ipak treba imati medicinskog znanja da bi se sve te činjenice, skupljene po forumima i drugim izvorima, mogle na pravilan način interpretirati.

Bolnice zahtijevaju timski rad, pa dr. Mirković ističe da je biti timski igrač u bolnici jednostavno imperativ.

- Kad ste u dežurstvu i morate ići u salu, morate koordinirati i obavijestiti anesteziologa, anestetičara, instrumentarke, odjel, svoju srednju ili mlađu kiruršku službu. Svi moraju sve znati: koji pacijent ide u salu, u koje vrijeme, što će mu se raditi. Ako nema te koordinacije između svih tih čimbenika, sve bi se moglo otegnuti, produžiti i svi bi bili nezadovoljni. Sve se mora čvrsto držati u rukama i biti timski igrač, nema druge.

Među najupečatljivije trenutke u karijeri ističe one koji su bili najradosniji.

- Kad primite pacijenta, pregledate ga, napravite nalaz i dođete do jedne dijagnoze, pa kad na operaciji potvrdite tu dijagnozu, onda ste najsretniji. Što se tiče ružnih trenutaka, jako je teško raditi kad dođu pacijenti koji su stradali u prometnim nesrećama ili prilikom pada s visina, u komatoznom stanju ili vrlo teško ozlijeđeni. Nakon pola sata dođe rodbina s pitanjima hoće li preživjeti, a vi znate da je sve kritično. Znate da čovjek nema tlak, udario je glavu, ima krvarenje u mozgu i rupture pojedinih unutarnjih organa, a opet ne možete ljudima odmah reći da nema šanse. Naravno, pritisak zbog te odgovornosti je ogroman, naročito ako je stradao neki mlađi čovjek. Morate napraviti sve što možete, a znate da su šanse takve kakve jesu. Morate sve reći rodbini i biti hrabri, imate tu odgovornost, govori dr. Mirković i potvrđuje da nije lako nositi se s takvim pritiscima.

- Svatko od nas kad dođe doma ipak razmišlja o pacijentu kojeg je primio. Dosta često se zna dogoditi da se zovemo i u ponoć i pitamo kako je koji pacijent. Ne možete pobjeći od toga i reći. "Ja sam svoje završio u 20 sati, idem kući i gotovo". Ne možete. Nosite kući sve sa sobom, to je jednostavno tako. Ako poslijepodne operirate nekoga u hitnoći i u 20 sati idete kući, vi ćete sigurno za dva sata zvati bolnicu i ispitati sve o tom čovjeku. Ne možete pobjeći od toga.

Da se može vratiti u prošlost i ponovno birati karijeru, dr. Mirković kaže da bi dobro razmislio bi li krenuo opet istim putem ili se usmjerio u neke druge vode.

- Možda bih izabrao informatiku, ovo što je danas hit, jer drugi poslovi nisu toliko stresni kao ovaj koji mi proživljavamo. Kad čovjek ugasi kompjuter i ode kući, kaže: Ja sam svoje napisao" i nema tu više nekog razmišljanja. Morao bih sjesti i procijeniti svako dosadašnje "da" ili "ne", ali bih svakako dobro razmislio. Nije bilo lako".

Slobodnog vremena se, kaže, i nađe, uz mnogo mlađih kolega i nešto manje dežurstava.

- Nemam hobi, ali imam četiri unuka, pa Vam je sve jasno, uz smijeh zaključio je dr. Mirković, dodajući: "Svaki vikend, kad sam slobodan, trčim oko njih.  

Povezane vijesti

• Radni vijek do 67 godina nije ništa novo, propisan je 2014.
• NAKON DESETLJEĆA RADA U PULSKOJ BOLNICI, ODLAZE U ZASLUŽENU MIROVINU (1) - DR. JOSIP BURŠIĆ: "Kad sam upisivao medicinu želio sam specijalizirati psihijatriju. Pedijatar sam postao spletom okolnosti"
• NAKON DESETLJEĆA RADA U PULSKOJ BOLNICI, ODLAZE U ZASLUŽENU MIROVINU (3) - IRIS SIGNORELLI, medicinska sestra-instrumentarka: "Operacijska sala je 46 godina bila moj život"