LJUDI KOJI ŽIVE SVOJ POZIV

NAKON DESETLJEĆA RADA U PULSKOJ BOLNICI, ODLAZE U ZASLUŽENU MIROVINU (1) - DR. JOSIP BURŠIĆ: "Kad sam upisivao medicinu želio sam specijalizirati psihijatriju. Pedijatar sam postao spletom okolnosti"

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
dr. Josip Buršić (snimio Danilo Memedović)

dr. Josip Buršić (snimio Danilo Memedović)


"Puno toga sam prošao u životu, ne zato što sam to htio nego, zato jer su bile takve okolnosti", započinje priču doktor Josip Buršić, pedijatar u Općoj bolnici Pula. Put njegove karijere bio je sve samo ne pravocrtan. 

- U dječjem dispanzeru kod Arene sam bio deset godina, a nakon toga sam se vjenčao i otišao u Zagreb. Bio sam u Donjoj Stubici i Oroslavju 13 godina, gdje sam noću dežurao kao liječnik opće prakse, a danju radio kao pedijatar. Nakon toga sam našao posao u Zagrebu, da ne putujem svaki dan. Bilo je to u Domu zdravlja u zapadnom dijelu grada i tamo sam proveo točno pet godina. Onda sam se rastao i vratio u Pulu odakle sam i otišao, prisjeća se dr. Buršić.

Kaže da u Zagrebu i okolici u to vrijeme nije bilo lako naći posao za nekoga tko je dolazio "izvana". "

- Ono što mi se tada nudilo bilo je u Zagorju gdje su ostali bez pedijatra, koji je u tom trenutku otišao raditi na Rebro, gdje sam ja bio na specijalizaciji. Mislio sam si: "Gdje sam ja to završio, majko mila? Iz Istre u Zagorje", uz smijeh se prisjeća Buršić i kaže da mu je na kraju tamo bilo jako dobro. - Kad sam se vratio u Pulu, sreo sam doktoricu Milevoj u gradu i rekla mi je da je jedan kolega upravo otišao u Rijeku i da se otvorilo mjesto u bolnici. Javio sam se i primili su me, kaže dr. Buršić. 

Bilo mu je to, kaže, sasvim novo i puno teže iskustvo. Nakon ordinacije, gdje je sve što je bilo složeno preusmjeravao u bolnicu, odjednom se našao na mjestu osobe koja je primala takve pacijente. 

- Prvih godinu dana, dok je trajala adaptacija, bilo je malo teže, ali malo-pomalo čovjek se nauči poslu i tako sam ovdje već devet godina.

Do pedijatrije ga je doveo splet okolnosti, a ne vlastita želja.

dr. Josip Buršić

- Kad sam išao studirati medicinu, bilo je to prvenstveno da bih postao psihijatar. Uvijek sam volio ljudsku dušu i sve vezano za to. Prvi posao mi je bio u Rovinju, gdje sam radio tri mjeseca u turističkoj ambulanti, a onda mi je tata stradao u prometnoj nesreći. Mama je ostala sama i trebala pomoć, a ljudi koji su radili u Domu zdravlja rekli su da nema smisla da radim u Rovinju. Onda sam se prebacio u dječji dispanzer. Nisam nikada razmišljao o pedijatriji, jer moja ideja je uvijek bila da ću ići na psihijatriju. Išao sam pet godina na natječaje i razgovore sa svim tadašnjim psihijatrima, ali nije bilo nekog velikog interesa da me se primi kao čovjeka koji bi to zaista htio, a i svi stariji od mene su imali prioritet.

Doktor Buršić ističe da mu je uvijek bilo važno da se u nekom kolektivu osjeća dobro i prihvaćeno, a u radu kao pedijatar se sprijateljio s kolegama te prihvatio rad s djecom i njihovim roditeljima.

- Rekao sam sebi da život, izgleda, mora ići u tom pravcu o kojemu nisam nikada razmišljao i zavolio sam taj pravac. Jako mi je lijepo raditi ovaj posao do dan - danas. Nekad se dogodi i osjećaj opterećenja, komplicirane situacije, sukobi oko mišljenja na razini kolektiva ili s roditeljima, tako da ima dana kad se pitam zašto mi je baš medicina u životu trebala, a ima i onih kad zaključim da je tako lijepo pomagati drugima i osjećati se korisnim", kroz humor pojašnjava Buršić. 

Sada, sa 65 godina života, a u mirovinu odlazi 6. rujna, razmišlja da nastavi raditi četiri sata.

- Malo zbog toga što volim svoj posao, a dijelom zbog toga što sam sam. Dijete i bivša žena su mi u Zagrebu i često putujem tamo, ali ovdje si sam kuham, spremam i dan mi brzo prođe. Čovjek se zapita gdje mu je prošao čitav život. Imam ja ovdje svoje prijateljice i prijatelje, ali malo života. Željan sam se malo odmoriti, ali ne toliko da bih rekao da mi je dosta svega, kaže Buršić.

Bilo je dana u karijeri, priča, kada mu je bilo toliko teško da je mislio da ne može više, posebno u situacijama kada je neko dijete bilo jako bolesno.

- Bilo je dana u kojima nije vrijedilo radno vrijeme, gdje se ostajalo puno duže nego je bilo predviđeno. Zadnje dvije godine covida opet nose svoju težinu, pregledavamo djecu vani u kontejneru, tu je i posebna odjeća, zračenje i ostali uvjeti koji su znatno zakomplicirali rad.

Kaže da život čovjeka puno puta prisili da bude individualac, što se pokazalo kroz rad u dječjem dispanzeru, ali za sebe ističe da je timski igrač koji je uvijek volio biti okružen ljudima.

- Čak i kad sam bio mali nikad nisam volio pobjeđivati, jer kad sam pobjeđivao, svi su me mrzili., kroz smijeh govori Buršić i dodaje da je brzo zaključio da je biti negdje u sredini najbolja opcija.

- Ovdje u bolnici po prvi put radim u timu i svako jutro kad imamo liječnički konzilij, a imam sreću da sam jedini muškarac među svim ženskim kolegicama, shvatim da je lijepo ozračje tog zajedništva. Netko me zna i podsjetiti na nešto što sam eventualno zaboravio učiniti, ali svakako postoji komunikacija i to je lijep osjećaj, a i razlog zbog kojeg bih još jedno određeno vrijeme nastavio raditi, kaže Buršić i naglašava da nema problema s egom te da je to vjerojatno zbog toga što voli biti dio tima.

- Dok učiš od ljudi koji imaju veliki ego i puno znanja, taj je ego donekle i opravdan, ali postoje i ljudi koji samo imaju veliku potrebu dokazivanja. Egoiste zapravo nitko ne voli, takvi uživaju kada pregaze nekoga, što je sadistička sklonost, ali oni si ne mogu pomoći. Sudar ega je koji put užasan, otežava rad i velika je prepreka radu, osobito timskom. Ljudi čiji je ego puno manji, skloniji su radu u timovima i s njima je puno ugodnije raditi.

Kaže da netko u životu pamti uspjehe, a on pamti neuspjehe, kako naziva situacije u kojima su roditelji bili razočarani njime jer nije ispunio očekivanja, pa su odnijeli zdravstveni karton djeteta nekom drugom liječniku.

- To čovjeka pogađa. Znalo se dogoditi da se s nekim ljudima jednostavno ne kliknem, jer nitko nije savršen i medicina ne zna sve. Mislim da i alternativa ima mjesto u svemu tome i da treba, kad govorimo o zdravlju djeteta, pomoći na bilo koji način. Ljudi očekuju da će medicina uvijek pomoći, a nekad se dogodi da, unatoč svemu što smo napravili, nismo pomogli. Ja znam ono što sam učio, ali možda ponekad pomogne i homeopatija, akupunktura, liječenje travama ili nešto četvrto.

I u medicini se, vidimo i na slučaju covida, stavovi mijenjaju. Puno toga se promijenilo u ovih 40 godina koliko sam ja u zdravstvu. Ono što smo nekad davno govorili, više ne stoji. Ja sam tip koji je skroman u svojim izjavama i uvijek spreman na suradnju s roditeljima. Čak i kad pacijent nešto zna, jer danas postoje i rijetke bolesti koje se susreću možda dvaput u životu, odmah pred pacijentom potražim informacije preko interneta i vidim može li se nešto učiniti ili ne, konzultiram nekoga od kolega i tu dođe do izražaja onaj dio timskog rada. Mladi specijalizanti donose svježe informacije, oni su uhodani, više komuniciraju kroz grupe i lakše dođu do zaključaka. Svijet se promijenio i to je budućnost. Fakultet ti daje temelj, a radom se stječe iskustvo".

dr. Josip Buršić

Buršić ističe da svako vrijeme nosi svoju težinu i da se ljudi orijentiraju na dostupne informacije koje to vrijeme nosi. Kaže da danas više nego ikada dolazi do izražaja komunikacija između roditelja i djeteta, a promijenio se i pristup gdje liječnik govori, a pacijent sluša. "Sada razgovaramo više - manje na horizontalnoj liniji da vidimo što je najbolje napraviti za dijete. Neki liječnici to ne prihvaćaju, ali za mene je medicina komunikacijska znanost i mislim da ljudi vole osjetiti drugog čovjeka. Mogu se ja smatrati inteligentnim, ali sigurno je jedan postotak roditelja inteligentniji od mene, brže dolaze do zaključaka, a najvažnije u svemu tome je shvatiti da je najvažnija komunikacija između mene, roditelja i djeteta. Važno je utvrditi odnos roditelja i djeteta koji pomaže i u postavljanju dijagnoze. Kroz komunikaciju i informacije dobivene od roditelja se utvrdi puno više nego što ja mogu u nekoliko minuta pregleda. Ja nisam kompjuter koji treba izbaciti lijek za simptom, puno mi je važnije utvrditi uzroke tih simptoma koji mogu biti uvjetovani brojnim faktorima, priča doktor Buršić dodajući da mnogi roditelji budu zadovoljni što konačno netko želi poslušati i njihovu stranu.

Danas je, navodi, manjak liječnika, ali još više medicinskih sestara i tehničara. Dodaje da, srećom, uvijek ima i onih mladih ljudi koji su humani i vođeni pomaganjem drugima.

- Nije važno imati samo odlične ocjene, nego se izvrsnost mjeri i količinom sebe koju si spreman dati drugome. Općenito je u današnjem svijetu sve manje humanosti, ali sretan sam što ima pojedinaca koji tome prkose. Istina, nije lako i da ti netko zauzima privatno vrijeme, jer se previše daš, ali osjećaj da možeš pomoći do krajnjih granica je ono što te vuče.

Josip Buršić u mirovini planira uživati u svemu što nije stizao radeći puno radno vrijeme. Ima, kaže, širok krug interesa. Sluša jazz preko gramofona, uči engleski jezik, istražuje o Egiptu. Ima dojam da će, kad odem u mirovinu, imati premalo vremena za sve što ga zanima, a to je, među ostalim, slikarstvo, umjetnost, filozofija, putovanja. Da se može vratiti u prošlost, kaže da bi se opet vodio istim osjećajem.

- Bilo bi mi nezamislivo prolaziti kroz život, a ne pomoći nekome kome je teško. Htio sam čak studirati i arhitekturu, osim psihijatrije. Žalim li za ovim što sam izabrao? To je bio moj život. Mislim da se čovjek u svemu može naći, samo je važno da se realizira. Ne žalim ni za čim, ali pamtim jednu rečenicu koja me jako dirnula, u filmu o Fridi Kahlo, gdje je ona prije smrti rekla: "Ne dao mi Bog da moram opet živjeti isti život". Mislim da ne bih ni ja htio proći sve ispočetka. Volio bih živjeti, da mogu, jedan ljepši život, ali imam dojam da se mnoge stvari događaju kao da su unaprijed određene. 

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini