Kapelice krajputašice vrlo su česta povijesna ruralna sakralna obilježja, veoma prisutna na cijelom području Istre. Velika većina njih izrađena je u 19. ili 20. stoljeću, a danas je takvo narodno zavjetovanje nekom svecu dosta rijetko. Zbog razvoja sela i sve neophodne infrastrukture, događalo se da pojedine kapelice krajputašice moraju biti pomaknute ili premještene sa svog originalnog mjesta, a ponekad su bile jednostavno srušene s postolja i bačene u obližnje žbunje ili travu. Upravo to se dogodilo i kapelici obitelji Perković na cesti iz Svetvinčenta za Rapanje i Smoljance, uz koju je u travi, jedva vidljiva, desetljećima ležala skromna kamena kapelica posvećena Djevici Mariji.

Odbačena, ali ne i zaboravljena

- To je Martin Perković, od moga dida brat, dao napraviti 1898. godine kao zavjet da bi možda on i njegova žena imali djece, ali nažalost, nije im pomoglo. I tako je ta kapelica na kraju koristila cijelom selu i svima koji bi tuda prolazili dok nije bilo asfaltirane ceste. Međutim, kada se radila cesta, kapelica im je smetala, nisu znali što bi s njom, pa su je samo oborili i hitili u travu. I tako je tamo stajala 50 godina, dok nisam odlučio da je obnovim i stavim u samo selo. Kamen je očišćen, ono što je trebalo popraviti je popravljeno, i sada je postavljena u centar sela, a zbog nje sam išao cijeli kameni suhozid od dvorišta pomaknuti pola metra unutra da je možemo postaviti tu, a da nikome ne smeta. I kada smo je postavili, opet ju je posvetio velečasni Darko Zgrablić, a vidim da je i mještanima drago da sada u selu imaju kapelicu, i već je dosta njih tu bilo moliti i zapaliti svijeću. I to mi puno znači, rekao nam je Anton Perković.

Ovaj umirovljeni pulski profesor matematike prije dvije i pol godine počeo je uređivati ne samo kapelicu, već i konobu obiteljske kuće u Rapanjima koja kao da je ostala uspavana u nekom prošlom vremenu. Gotovo niti jedan uporabni predmet koji se u obitelji Perković koristio u zadnjih sto godina nije bačen, niti zaboravljen, a ono što je umirovljeni profesor matematike napravio u nekadašnjoj konobi teško je opisati riječima. Osim što je u potpunosti renovirao unutrašnjost konobe, Perković je dao izraditi veliki ostakljeni ormar koji pokriva cijeli jedan zid, a na njegovim se osvijetljenim policama nalaze predmeti kakvih se niti jedan etnografski muzej ne bi posramio.

Impresivno obiteljsko stablo

- Vidite, ono je preslica, vreteno, ovo je za raditi konzervu od pomidori, ovo je stara ura, ovo je za sumporenje vinograda, to je možda i najstariji predmet ovdje, tu su i stari rakljanski lonci, i stare pegle na žar, kožne prve cipelice za bebu koje su stare sigurno preko sto godina. A ovo sigurno nikad niste vidili. Tu vam se unutra stavljao ječam i onda se lagano na vatri pržio, pa se s ovim mlilo za divku. Nije se divku kupovalo u dućanu nego se tako delalo, pripovijeda nam Perković dok pun ponosa pokazuje na nebrojene predmete koji se nalaze ne samo u ormaru, već po svim dostupnim površinama konobe.

Tu je i stari voz, i drvene bačve, i škare za striženje ovaca, i jarmovi za krave, pa i stara istarska narodna nošnja, uz nekoliko starih fotografija njihovih predaka. Perković je na ovaj način odao počast svojoj obitelji koja je nekada živjela od poljoprivrede i uzgoja stoke, a uokvirio je i stavio na zid i prikaz obiteljskog stabla kojeg je sastavio istraživši pretke sve do 1815. godine. Dalje od toga nije, nažalost, mogao pronaći dokumente, niti imena daljih predaka, no zna da je njegova obitelj stigla na ovo, tada pusto područje u blizini Savičente iz okolice Šibenika nakon velike kuge koja je harala 1661. godine.

Još puno projekata

- Tada kada su moji došli, ovdje uopće nije postojalo selo, ali su se ljudi naseljavali, delali zemlju i počeli zidati kuće. I kako je raslo selo, tako su ga nazvali Rapanji, po rapanjači (divlja repica, op.a.). Rapanjača je jedan korov koji raste posvuda, i među pšenicom, i tada ga je bilo jako puno ovuda pa su po tome nazvali selo. Pokle su se ljudi počeli baviti poljoprivredom, su imali loze i držali stoku, i bilo je dela na zemlji koliko ćeš. A vidite, napisao sam i pjesmu: "Malvazija žuto zlato, a dimnjačar brat Teran, radnicima pune ruke, izvor vina, slatki san. Trgadva je posvuda, pune se mašteli, a dičica se igraju, Bog te veseli", izrecitirao nam je Perković veselo.

O svakom predmetu ovaj umješni i svestrani profesor će rado ispričati priču svakom zainteresiranom gostu i polako sastavljati rekonstruirane slike nekadašnjeg života na selu. I ne samo to, već se profesor još uvijek nudi svim đacima koji imaju problema s matematikom, i nije mu teško ni u ovim godinama držati instrukcije, jer se, uvjerava nas, od matematike nikada nije niti umorio. Ima on još mnogo isplaniranih projekata u svojoj glavi, kaže, no o njima ipak još nikome ne bi htio govoriti. Samo se nada da će ga zdravlje dobro služiti u narednim godinama da na čast svojoj obitelji, i precima i potomcima, dovrši sve ono što si je zamislio.( Patricija SOFTIĆ)

Povezane vijesti

• Priprema se izložba o pučkoj pobožnosti Rovinjštine
• Stare fotografije Ližnjana i Ližnjanaca
• Avantura upoznavanja i otkrivanja baštine