PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO
MOJE DESETLJEĆE POSVEĆENO POMAGANJU DRUGIMA: Nitko od nas nije vođen mišlju postati asistentom da bi se obogatio, pustio mozak na pašu ili dobio malo radnog staža. Dapače!
(Snimio: Dejan Štifanić)
Pisati nečije tuđe priče je daleko lakše nego pisati vlastitu. Pišući tuđe priče, manje ili više suosjećamo, možemo u određenoj mjeri biti ganuti, empatični ili žalosni. No nismo li prošli kroz neko sadržajno, možda i bolno vlastito iskustvo, kao i naši stvarni ili zamišljeni sugovornici, teško možemo razumjeti ili znati što oni zaista prolaze. Tako je to u svakodnevnom životu; u obitelji, među prijateljima, poznanicima, a ponekad i među prolaznicima koji s nama, iz nekog nepoznatog razloga ili poriva, žele podijeliti proživljene trenutke. Takvu priču, pišemo li o njoj, treba prenijeti najbolje što znamo. Ako zbog ničega drugoga, onda iz poštovanja prema duši koja nam se otvorila.
A kada otvaramo svoju dušu, najteži zadatak je učiniti to pred zrcalom vlastite osobnosti: iskreno i bez fige u džepu, prisiljeni smo zaviriti u svoju nutrinu i priznati samima sebi mnoštvo emocija s kojima se ponekad teško suočavamo. Pri susretu s vlastitom savješću koja nam se zalijepi na svaki naš korak, ponekad treba pokazati zube, a ponekad ruke raširiti u zagrljaj i zagrliti sami sebe, onako kako nitko drugi ne može. Čisto, za preživjeti dan, izgurati mjesec, pregrmjeti još jednu ugodnu ili tešku godinu. Ne učinimo li to na vrijeme, postoji objektivna prijetnja da ćemo postati imuni na osjećaje ili otići u sasvim drugu krajnost.
Posvećenost i ispunjenost
U mom životu svakih desetak godina okretala se, koliko god izlizano zvučalo, neka nova stranica života.
Prvo desetljeće prošlo je skoro kao i svako djetinjstvo osamdesetih. Možda baš zbog tih emocija koje su me oblikovale, usađujući u moj životni put određene vrijednosti koje su me pratile u kasnijim godinama, a prate me još uvijek, ostalo mi je u najživljem sjećanju. Idućih desetak godina obilježio je rat. No to je sasvim druga priča o kojoj ovdje neće biti riječi. Zatim je došao period dolaska u Pulu, studija, zaposlenja, obitelji, majčinstva.
Mojih prvih deset godina života u Puli obilježio je, osim studija na Muzičkoj akademiji, pedagoški rad. Što god sam radila, bilo je to s posvećenošću i predanošću. Ali ako me to što sam radila ne bi u potpunosti ispunjavalo, ostajala bi u prsima rupa koja je zjapila i ponekad boljela. Uvijek sam, naime, tražila od sebe više. Osjećala sam da to mogu i pružiti.
Jednoga dana sam najavila da više neću raditi kao predavač. Nisam imala točno određenu viziju budućnosti, ali sam znala da moram raditi nešto vezano uz pomoć drugima. Sjetila sam se mamine česte izjave da je najteže ljudima koji si ne mogu sami uzeti ni čašu vode. Ta me misao tjerala da u gradu potražim mjesta na kojima ima takvih osoba. "Ako pomognem i jednoj osobi, bit ću sretna", pomislila sam i otišla do Maksimijanove ulice gdje se tada, 2010. godine, nalazilo sjedište Društva distrofičara Istre (DDI). Tajnica je zbunjeno pogledala moje dokumente, pitala me jesam li sigurna da sam došla na pravo mjesto i, nakon mog potvrdnog odgovora, zaprimila papire. Rekla je da će me zvati ako bude potrebe za nekim asistentom. Izašla sam van s osmijehom na licu i uzbuđenjem kao da me čeka neka ogromna pustolovina. Naravno da nisam imala pojma u što se upuštam. Zapravo nikad nisam imala dodir s osobom s invaliditetom, a kamoli s invalidskim kolicima, pomagalima kojima tada ni naziv nisam znala. Ali taj unutarnji poriv da pomognem teško je objašnjiv. Bio je poput vjetra u leđa koji me gonio prema naprijed, gotovo nezaustavljivo.
Sasvim drukčija stvarnost
Tih godinu dana u DDI prošlo je kao u trenu. Iskustvo je to koje mi je donijelo sasvim novo viđenje, drukčiji pogled na život, neku posebnu, gotovo svečanu zahvalnost za svaki novi dan i mogućnost da ga provedem u pomaganju drugima. Ostavilo je nekoliko dobrih poznanstava i jedno divno prijateljstvo. I puno težine u duši koja se tek počela nakupljati. Početkom lipnja 2011. započeo je moj posao osobnog asistenta u Udruzi cerebralne paralize Istarske županije. U glavi mi je često znala odzvanjati rečenica koju su nam predavači na edukaciji osobnih asistenata posebno naglašavali: "Ne zaboravite da je to samo vaš posao."
Kako bi pomaganje drugima, ulazak u nečiji dom, obitelj, građenje međuljudskih odnosa, otkrivanje tuđe tjelesne i duševne intime, moglo, pobogu, biti "samo posao"?! Ljudima poput mene, koji su ušli poput padobranaca u to more neke sasvim drukčije stvarnosti, to jednostavno nije bilo jasno. Sada, s određenim vremenskim odmakom, koji je prijeko potreban da bi se stvari sagledale iz prave perspektive, vidim da su predavači bili u pravu. Znali su što taj posao nosi.
Ranjive društvene skupine
Osobni asistenti su osobe o kojima se u javnosti vrlo malo zna ili se ne zna baš ništa. Ili se ne želi znati. Nitko od nas nije vođen mišlju postati asistentom da bi se obogatio, pustio mozak na pašu ili dobio malo radnog staža. Dapače! Posao je plaćen premalo, bez obzira je li ugovoren na pola radnog vremena ili puno radno vrijeme, zahtijeva manji ili veći fizički angažman i potpunu psihičku prisutnost. Onaj faktor o kojem nitko osim samih asistenata nema viziju je - emotivni. Hoćeš-nećeš emocije se upletu u priču i, polako ali sigurno, pritišću dušu. Ne znaš kako to prevladati i kako se nositi s opterećenjem. A pored nekoga tko je pored tebe, u potpunosti ovisan o tuđoj i, u tom trenutku, tvojoj pomoći, osjećaš sram osjećati se loše. Iz bilo kojeg razloga.
Ipak, u životu treba biti realan i prihvatiti stvarnost koja često ne odgovara našim željama, a još manje htijenjima koja nisu vezana isključivo za nas same, nego i za nepravde kojima su najčešće izložene najranjivije društvene skupine, među kojima i osobe s invaliditetom. Oni "na vrhu", koji donose pravilnike i zakone o tim, za njih malim, ali zapravo velikim ljudima kojima je pomoć potrebna i o nama koji im je pružamo ili smo je pružali, ne mogu ni naslutiti kako izgleda jedan dan osobe s invaliditetom, ni njima samima niti njihovim obiteljima. A i osobni asistenti su im samo statistički podatak.
S točno četrdeset i dvije godine života, ponovno sam na jednome početku. Sve što sam do sada radila, voljela sam raditi. Ipak, nekada treba prepoznati trenutak odlaska i otvoriti vrata prema nečemu novome, koliko god ono bilo nepoznato. Jer upravo u toj nepredvidivosti je ljepota života.
Da smo uskraćeni za emocije, život bi nam bio nezamislivo lakši, ali bi iz njega nestalo same srži koja čini život. Ostala bi samo hladnoća kamenja kojima bismo i sami pripadali. Nikada ne dopustite da postanete jedan od njih. Ja znam da neću.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
