Prošlog mjeseca u Hrvatskome saboru dodijeljene su nagrade "Ivan Filipović", najviše priznanje u Hrvatskoj za postignuća u odgoju i obrazovanju. Četiri nagrade za životno djelo i 13 godišnjih nagrada primili su istaknuti prosvjetni djelatnici, znanstvenici i stručnjaci iz cijele zemlje. Među ovogodišnjim dobitnicama u području visokog obrazovanja nalazi se i prof. dr. sc. Blaženka Martinović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Rođena u Novoj Gradiški, studirala je na Filozofskom fakultetu u Puli, gdje i danas predaje kao redovita profesorica na Odsjeku za kroatistiku. Uz nju su nagrađene i izv. prof. dr. sc. Elenmari Pletikos Olof te prof. dr. sc. Jelena Vlašić Duić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Razgovarali smo s prof. Martinović o metodičkom priručniku "Kiša, sunce, trava, rosa", objavljenom prošle godine, koji je autoricama i donio ovu nagradu.

(Privatna arhiva)

Za početak, čestitamo na vrijednom priznanju! Koliko Vam osobno znači Nagrada "Ivan Filipović" i kako je doživljavate u kontekstu svog dosadašnjega znanstvenog i nastavnog rada?

- Hvala na čestitkama i hvala na zanimanju za ovakve teme. Nagrade puno znače kada su od struke. Na sveučilištima smo u znanstveno-nastavnim zvanjima, što znači da se pola svoga radnoga vremena bavimo znanošću, a pola nastavnom aktivnošću, a jedno i drugo uvijek je isprepleteno, jedno drugo obogaćuje i nadahnjuje. Ono što zamijetimo da studentima teže ide ili kod njih postoji otklon i otpor od zapisanoga/propisanoga, tome se počesto više i okrećemo u istraživanjima, a, s druge strane, sve novine iz naših istraživanja studenti među prvima doznaju i iskuse.

Poseban izazov

To je vrlo dinamičan i zabavan proces, u kojemu se znanost i nastava nadopunjuju. Užitak je raditi oboje, a posebice veseli kada se taj rad prepozna i potvrdi da ste na dobrom putu i da je imalo smisla sve što ste dugo i intenzivno radili. U našim biografijama niz je znanstvenih članaka i znanstvenih monografija, no ovakvi metodički priručnici poseban su izazov jer zahtijevaju popularnoznanstveni pristup, što je zahtjevniji posao nego ispisati tekstove u strogo znanstvenome stilu. Nagrada je uvijek poticaj da nastavite dalje, u tome je njezina vrijednost.

Ova je nagrada dodijeljena za priručnik "Kiša, sunce, trava, rosa", koji ste prošle godine objavili zajedno s kolegicama Elenmari Pletikos Olof i Jelenom Vlašić Duić s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zašto ste smatrale važnim pokrenuti i izdati upravo ovaj metodički priručnik?

- Baviti se izgovornom normom i naglascima uvijek je bio izazov jer je naglasna norma dijelom govora koji je situacijski uvjetovan, nositelj identiteta, individualan i kreira stavove, njime se "ogolimo" pred slušateljima, sugovornicima. Naglasna je norma i s jezikoslovnoga motrišta izazovno područje jer se mora odabrati jedan sustav koji se uzdiže na razinu standarda, a to znači da ga svi moraju učiti, a ovisno o osnovici, nekome je bliži, a nekome udaljeniji sustav. Sadašnja propisana izgovorna norma bliska je novoštokavcima, onima koji imaju četiri naglaska, tj. kontrast tona i trajanja (dva su duga i dva kratka naglaska i dva su uzlazna i dva silazna naglaska), a daleka je onima koji nemaju taj kontrast pa govore samo jednim udarnim/dinamičkim naglaskom, kao što su primjerice govori urbanih sredina na čakavskom i kajkavskom području (tu pripada i govor Pule).

Upravo tako složena situacija na hrvatskom govornom području zahtijeva različite pristupe u učenju i poučavanju. Naglasna se norma poučava i na studijima kroatistike i fonetike pa nas je izazov poučavanja zbližio. Priručnik je začet kao skripta od 50-ak stranica s moga pulskoga kolegija, a narastao je na 500 stranica u suradnji s kolegicama s Odsjeka za fonetiku. Naše nas je iskustvo vodilo u pisanju, kreiranju i ozvučivanju. Krešimir Krnic iz Ibis grafike prepoznao je našu ideju i oblikovao je sa svojim timom naše ideje u vizualno privlačan priručnik koji je objavljen prošle godine.

Da bismo kvalitetno poučavali ortoepiju i naglasnu normu, nužno je imati verificirane zvučne zapise. To smo dobile snimajući spikere HRT-a Melitu Hrengek i Ivana Kojundžića te smo verificirale arhetipski izgovor. Promišljale smo i što još ozvučiti da bi se onaj koji uči lakše identificirao pa je ovaj priručnik prvi koji donosi poglavlje o udarnome/dinamičkome naglasku (onaj koji je specifičan za Pulu, Zagreb, Rijeku i ostale gradove sjeverne i zapadne regije Hrvatske). Vrlo je važno u poučavanju i učenju krenuti od svoga sustava te na njemu graditi i uočavati razlike toga i onoga sustava koji se uči.

Priručnik donosi i poglavlje o akutu (zavinutome naglasku koji je specifičan za nenovoštokavske dijalekte) te poglavlje o rečeničnoj intonaciji. Glasove su nam posudili i drugi kompetentni govornici, iz različitih regija: Aleksandar Bančić, Branka Barčot, Ičica Barišić, Augusta Benčić Ivančin, Iva Bezinović-Haydon, Ivana Bodrožić, Irena Bratičević, Zoran Ferić, Vesna Petrović Peroković, Velimir Piškorec, Lorna Rajle, Olja Savičević Ivančević, Roman Simić, Hrvoje Šalković.

Priručnik omogućuje naglasno putovanje regijama. U priručniku možete čuti i kako je nekada zvučao propisani standard, tj. kako je zvučao tzv. klasični naglasni sustav. Sve su snimke dostupne na mrežnoj stranici priručnika: https://naglasci.ffzg.unizg.hr/. Knjiga je i bogato ilustrirana jer smo željele vizualnim tipovima približiti izgovor metodom višeosjetilnosti, učenjem pomoću zvuka, slike i pokreta. Brojne i šaljive ilustracije izradio je akademski slikar Marin Baučić iz Splita. I naslov je metodički, u riječima kiša, sunce, trava, rosa skrivena su sva četiri standardna naglaska: kratkosilazni, dugosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni, i tim se redom i poučavaju, od lakšega prema težemu. Priručnik izgleda kao ozvučena slikovnica da bi ludički, igrom, privukao one koji normu moraju naučiti. Upravo je to dosad nedostajalo.

U obrazloženju nagrade istaknuto je kako se ovaj priručnik pojavio prošle godine, čak 70 godina nakon jedinog sličnog izdanja za učenje prozodijske norme iz 1955. godine. Kako objašnjavate činjenicu da je poučavanje i usvajanje hrvatskih naglasaka toliko dugo bilo zapostavljeno u stručnoj literaturi?

- S. Ivšić i M. Kravar s kazališnim lektorom P. Cindrićem objavili su prije 70 godina naglasne vježbe i zvučne zapise na kojima su izgovor uvježbavali brojni glumci, fonetičari i kroatisti. Kratko je bila dostupna mrežna stranica ozvučenih primjera B. Klaića i urednika B. Smiljanića, no radilo se također o klasičnome tipu naglašavanja. Prije 20 godina S. Vukušić, I. Zoričić i M. Grasselli-Vukušić objavili su monografiju Naglasak u hrvatskome književnom jeziku, no ona je bez zvučnih zapisa i sa znanstvenim pristupom naglasnoj tipologiji.

Nekada se izgovornoj normi pridavala velika pozornost, standardni se izgovor puno više cijenio i više se vremena tomu posvećivalo. S vremenom su, utjecajem medija i previranjima 90-ih godina, neki drugi centri i izgovori postajali prestižniji. Danas je to zasigurno zagrebački govor. Istraživanja su pokazala da govornici hrvatskoga jezika još uvijek u anketama odgovaraju da je najbliži standardu govor u Slavoniji i u Osijeku, no kad ih se suoči s takvim izgovorom, on dobiva manje procjene poželjnosti i prestiža nego govor s udarnim naglaskom u Zagrebu ili Puli.

Pokazalo se također da najviše ocjene u procjeni prihvatljivosti dobiva govor koji je nastao miješanjem obaju sustava (i visinskoga i udarnoga), primjerice govornik koji je adaptirao mjesto naglaska prema standardu, no i dalje izgovara udarni naglasak (primjer adaptacije mjesta naglaska: U luku Uplovi mOrnar. umjesto U luku uplOvi mornAr.). U školama je vrlo malo satnice odvojeno za uvježbavanje naglasaka, a i kada se poučava, počesto se norma prepoznaje kao zastarjela i neprestižna. U tome raskolu između propisa i uzusa mnogi se ne snalaze i područje ostaje zanemareno.

Knjiga koji broji gotovo 500 stranica, donosi i zvučne zapise dostupne putem QR koda. Koliko je vremena trajao rad na priručniku i kako je tekao sam proces? Jeste li tijekom rada nailazile na određene izazove?

Knjiga je narasla na 500 stranica jer smo željele oslikati i svu varijetetnost standarda, tj. pokazati kako zvuči obrazovani govornik danas, a to je bilo nemoguće bez opisivanja izgovora i ozvučivanja svih regija na koje smo se koncentrirale: sjeverna sa Zagrebom, istočna s Osijekom i Vukovarom, južna sa Splitom, Zadrom i Dubrovnikom, zapadna s Pulom i Rijekom. Kod svakoga se obrazovanoga govornika koji nije profesijom spiker može čuti odakle je. Izgovor glasnika i naglasaka to lako otkriva. Definicija dobroga govornika kaže da najbolje govori onaj iz čijega se govora ne zna odakle je, no ona je za većinu govornika nedostižna bez sustavnoga uvježbavanja.

Ako se pitamo zašto nam trebaju takvi govornici, odgovor je jednostavan: da bi bili profesionalni govornici, spikeri i voditelji kojima je cilj prenijeti informaciju tako da izgovorom ne skreću pozornost sa sadržaja. Ostali govornici time se ne trebaju opterećivati. Trag podrijetla uvijek ostaje. Priručnik tako prati gotovo 600 zvučnih zapisa, do kojih se lako dolazi očitavanjem QR koda mobitelom. Snimke su nastale u studiju Odsjeka za fonetiku u Zagrebu, a dio i u studiju Radija Pula. Najveći je izazov bio snimati i dobiti od spikera i govornika ono što smo željele oprimjeriti, a zatim sve to preslušati i verificirati.

Naime, važno je znati da se i akcentolozi ne slažu uvijek u tome što je izgovoreno jer je slušna percepcija vrlo varljiva pa je kod nekih dvojba presudilo to da se bar dvije od nas slažu u percepciji. Spikerima je bilo vrlo izazovno izgovarati ono što inače ne izgovaraju, naime snimljeni su i standardni ostvaraji, ali i nestandardni. Zvučni zapisi zasigurno su najveća vrijednost ovoga priručnika. Zoran Ferić na predstavljanju u Zagrebu rekao je da je naša knjiga Indijanac, zvala bi se "Knjiga Koja Govori".

U obrazloženju nagrade navedeno je kako ovaj priručnik nije namijenjen samo studentima kroatistike i fonetike, nego i svim govornim profesionalcima. Kome je, prema Vašem mišljenju, danas najpotrebnije ovakvo jasno i suvremeno uputstvo za izgovor i naglasnu normu?

- Priručnik je vrlo opsežan i poglavlja se nižu stupnjevito pa se njime može služiti i u osnovnoj i srednjoj školi i na fakultetima, na svim kolegijima kojima je ishod učenja standardni izgovor. Koristan je svima kojima je govor strukom. Vrlo je koristan i za poučavanje stranaca jer se na jednome mjestu nalaze brojne vježbe za izgovor i slušanje, a snimke govornika iz različitih regija nude im realnu sliku hrvatskoga jezika danas. Mislim da bi mogao biti zanimljiv svima koji žele znati kojim sustavom govore i u čemu se taj njihov polazni idiom razlikuje od propisanoga.

Bilo bi poželjno da učenici nakon završene osnovne i srednje škole znaju svoju jezičnu biografiju, da mogu definirati svoj izgovor, svoj naglasni sustav i time znaju s koje polazne točke kreću prema izgovoru koji se smatra neutralnim i standardnim. Danas učenici i studenti ne prepoznaju ni govor pojedinih regija, ne mogu procijeniti odakle je govornik, pa čak ni one specifične kao što je govor Splita, Dubrovnika, Osijeka. Radio i televizija nisu mediji koje prate i nemaju prigode uočavati izgovorne razlike hrvatskoga jezika. Ovaj priručnik nudi brojne vježbe i pojašnjenja specifičnosti pojedinih gradova.

Kao redovita profesorica na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli predajete kolegije koji se tiču upravo naglasaka i kulture govorenja. Koliko su pulskim studentima izazovni standardni naglasci, osobito s obzirom na specifičnosti istarskoga dijalekatskog prostora? S čime se najviše muče?

- Kolegij Naglasni sustav hrvatskoga standardnoga jezika u cijelosti je posvećen uvježbavanju izgovora. Studenti dolaze iz različitih područja Hrvatske i nositelji su različitih startnih idioma pa se i učenje i poučavanje razlikuje s obzirom na tu činjenicu. Studenti danas dolaze sa startnim idiomom koji više nije mjesni govor/dijalekt nego urbanolekt ili regiolekt koji u podlozi ima inačicu razgovornoga stila standarda (naime, današnje generacije od najranije dobi spontanu usvajaju standard, njegovu razgovornu inačicu), a naglasni sustav ovisi o regiji.

Iz zapadne (kojoj pripada Pula) i sjeverne regije (kojoj pripada Zagreb) dolaze studenti s udarnim naglasnim sustavom, a iz južne i istočne s visinskim sustavom. I u tome je izazov poučavanja, govornike iz udarnoga sustava uvježbati izgovor visinskih naglasaka (uzlaznih i dugosilaznoga). Njima je izazov i svladavanje mjesta naglaska (je li naprAviti ili nApraviti, blagAjna ili blAgajna), ne samo tona i trajanja. Jednaka je situacija i onima koji poučavaju u Zagrebu i Rijeci. Kad bi studenti dolazili s podlogom čakavskih i kajkavskih mjesnih govora s akutom (koji je uzlazni, visinski naglasak), onda bi im i uzlazni novoštokavski ton bilo bliži. Zasad im je učenje standardnih naglasaka jednako učenju stranoga jezika.

Važno je naglasiti da ni oni iz novoštokavskih krajeva nemaju veliku prednost jer su vježbe složene tako da ne izgovaraju spontano nego se vježba na pseudoriječima (logatomima). Kad svladaju izgovor naglasaka na pseudoriječima, tada mogu pročitati bilo koju riječ s bilo kojim naglaskom, a to je ishod kolegija koji svi uspiju dosegnuti. Spontano govoriti propisani visinski sustav zahtijeva višegodišnje uvježbavanje. Još je veći izazov poučavati standard ako ne uživa prestiž, tada nema ni motivacije. Oni koji studiraju kroatistiku još uvijek pronalaze motivaciju – u tome da znaju pročitati i prepoznati različite naglaske kao dio jezičnoga bogatstva.

Planirate li nastavak rada i nove projekte u ovom području?

- Nagrade su poticaj i nastavit ćemo se baviti naglasnom normom, posebice nam je važno približiti temu široj publici, učiniti lakšim i privlačnijim ono što je dugo odbijalo i nastavnike i učenike. Prošloga smo mjeseca, u suradnji s kolegama i kolegicama s Fakulteta informatike u Puli, prijavile projekt s ciljem da objavljeni priručnik oživi na mreži, u aplikacijama. Čekamo rezultate natječaja.

U planu izrada aplikacije

Zasad su svi zvučni zapisi postavljeni na mrežnu stranicu i u otvorenome su dostupu. Sljedeći je korak učiniti uvježbavanje još dostupnije za one koji ne pohađaju kolegije na fakultetima. Naime, cilj je izraditi aplikacije za testiranje produkcije (izgovora) i testiranje percepcije (slušanja) hrvatskih naglasaka, nešto poput speakometra i Duolinga. Na taj bismo način ponudili mrežni alat za samostalno učenje kojim će se moći služiti stranci koji uče izgovor, ali i učenici u osnovnoj i srednjoj školi moći će uvježbavati izgovor, ponavljajući ne za sintetiziranim glasovima nego za spikerskim uzornim interpretacijama, uz automatsku povratnu informaciju koliko je izgovor blizak arhetipskome. Dio plana je i ozvučeni repozitorij glagola, kao temelj budućemu ozvučenome rječniku hrvatskoga jezika, koji još ne postoji za hrvatski jezik.

Odabrale smo glagole kao temelj ozvučivanja jer je korpus glagola ono mjesto na kojemu se najlakše detektira odakle je govornik te se na tome korpusu najviše odstupa i griješi. Primjerice, već po mjestu naglaska kod glagola, izgovori li tko napIšem ili nApišem, jasno nam je odakle je govornik, te pripada li njegov izgovor udarnome ili visinskome sustavu. I jedan i drugi izgovor je dobar, oba treba ozvučiti, prvi pripada razgovornome stilu, niskome varijetetu (i uobičajen je i u nenovoštokavskim dijalektima), a drugi je propisan i dijelom je visokoga varijeteta.

S druge strane, izgovori li tko nApisati, umjesto napIsati, riječ je o pogrešci, hiperkorekciji, naime ne postoji govor u kojemu bi takav izgovor na prvome slogu toga tipa infinitiva bio uobičajen, i te su pogreške produkt nedovoljno dobro usvojene norme. Ono što je važno osvijestiti jest da je bolje izgovoriti i dijalektno ili regiolektno (napIsati, i s udarnim naglaskom) nego hiperkorektno (nApisati).

Kada smo opušteni u govoru, tada manje i griješimo. Strah od jezika i govora "liječi se" sviješću da nijedan idiom nije bolji od drugoga, da standard nije vrjedniji od mjesnoga govora, samo je pitanje komunikacijske situacije kad je uputno govoriti kojim od idioma, s ciljem boljega razumijevanja i sporazumijevanja. Jezik nije sam sebi svrhom, nego alat kojim oblikujemo i prenosimo misli i ideje, a želimo li da naša misao dođe do sugovornika, u redu je adaptirati se, prilagoditi izgovor. Svakodnevno se adaptiramo sugovornicima, a da toga nismo ni svjesni, i u tome je ljepota jezika - njime ne oblikujemo samo svoje misli nego gradimo i odnose s drugim ljudima.

Povezane vijesti

• Prognoza vremena za iduće dane: Očekuje se samo malo kiše
• "Kiša, sunce, trava, rosa": Naglasni priručnik predstavljen pred brojnom publikom
• "Kiša, sunce, trava, rosa": Priručnik i vježbenica za učenje i poučavanje hrvatskih naglasaka