Drhtavim glasom, s mukom susprežući emocije, skoro na rubu plača, Daniel nam objašnjava da mu je supruga osoba s invaliditetom, ovisna je o tuđoj pomoći. O njoj trenutno brinu prijatelji, njegova sestra, tko god stigne. No i oni imaju svoju obitelj, govori nam, i ovakva situacija, odnosno njegovo odsustvo također nije dugoročno rješenje problema

Daniel Mulaček, jedno od najprepoznatljivijih lica s pulskih ulica koje su sredinom kolovoza preplavili Uljanikovi radnici, prije dva tjedna morao je otići, napustiti svoju obitelj u Puli. Otišao je raditi u njemačko brodogradilište Meyer u Papenburgu. Iako je za vrijeme štrajka njegova fotografija s uzdignutom šakom postala simbolom borbe i obišla zemlju, bezizlazna ga je situacija na kraju ipak primorala da ode trbuhom za kruhom.

- A što da vam kažem… nije lako, jedva je izustio Daniel, teško nalazeći prave riječi, kad smo ga jučer nazvali. Nije bilo drugog izlaza, priča. Krediti se moraju platiti, ovrha je već kucala na vrata. Da je od ikoga mogao posuditi novac, priznaje, to bi i učinio.

Njemački jezik ne priča, no, naglašava, to mu ne predstavlja problem. U Papenburg je došao raditi, a ne družiti se i uživati. Nije, govori, jedini Hrvat tamo, a svakim je danom tamo sve više uljanikovaca. Svjestan je da nije jedini koji je morao otići. Puno je, dodaje, radnika koji su se našli u istoj nezahvalnoj i bijedom okovanoj situaciji. Posao nije bilo teško dobiti, s brodogradilištem se povezao, objašnjava, preko Tehnomonta. Iako je trenutno na probnom radu, govori, u Meyeru sutra može potpisati ugovor na dvije godine. Međutim, to ne dolazi u obzir.

Drhtavim glasom, s mukom susprežući emocije, skoro na rubu plača, Daniel nam objašnjava da mu je supruga osoba s invaliditetom, ovisna je o tuđoj pomoći. O njoj trenutno brinu prijatelji, njegova sestra, tko god stigne. No i oni imaju svoju obitelj, govori nam, i ovakva situacija, odnosno njegovo odsustvo također nije dugoročno rješenje problema. A tu je i devetogodišnje dijete, školarac. Stoga je ovih dana Danielu na pameti jedino da ovi naredni mjeseci prođu što hitrije.

- Mogao sam naći posao u Puli, ali kakav? Sigurno ne onakav koji bi meni i mojoj obitelji odgovarao. Treba nam neki minimalni prihod. Zasad je nužno da ostanem ovdje do kraja godine, veli Daniel. (Chiara BILIĆ)