Na mjestu prvog supermarketa Plodine, koji je otvoren prije desetak godina u Puli, desetljećima je bila tekstilna tvornica Tekop koja danas ima svoj pogon u blizini autobusnog kolodvora u Šijani. Ova je tvornica oduvijek bila pojam socijalne osjetljivosti i napredne integracije osoba s invaliditetom. Pukom slučajnošću ili velikom srećom, naišli smo na osobu koja je prije više od 60 godina, zajedno s drugim Puljankama, sudjelovala u stvaranju prve zaštitne radionice Tekopa, dijela tvrtke u kojem se zapošljavaju osobe s invaliditetom. Riječ je o 92-godišnjoj Katici Komnenović-Ivančić, čija je životna priča spomenar gotovo stoljetne povijesti naših krajeva.

- Jako dobro se sjećam kako smo nosile svoje šivaće strojeve u krojačku zadrugu 1952. u bivšoj Prvomajskoj ulici u Savez gluhih, jer je postojala velika potreba za krojačkim uslugama. Kasnije je to preraslo u zaštitnu radionicu Tekop, a onda i u veliku tvornicu u Šijani. Zemljište za tvornicu darovala nam je tadašnja Općina Pula, a podigli smo je uz pomoć kredita. E, tada se radnik puno više cijenio, i mnoge su tvornice napredovale upravo zahvaljujući vrijednim radnicima, jer su tada poslovođe slušali i provodili dobre ideje. Mi smo svaka tri mjeseca dobivali kompletno izvješće o poslovanju tvornice, sve smo znali, a višak novaca smo često stavljali na štednju kako bi se mogli kupiti novi strojevi. I ništa nam nije falilo. Bilo je i za godišnje, i za putovanja, i za K-15, i za jubilarne nagrade, i za sve. Radnici su često išli na dodatnu obuku u druge tvornice po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, gdje god je trebalo, a direktorske plaće nisu bile poslovna tajna. Svi smo znali točno koliko direktor ima plaću, jer je odnos bio jedan na prema pet, što znači ako je čistačica imala tisuću dinara plaću, direktor je imao pet tisuća. Imali smo i jaki mirovinski fond, u kojem su svi umirovljenici imali rezervu za tri mirovine, priča nam Katica.

Sušački dani

Oči joj ponosno sjaje uz blagi osmijeh na usnama kada govori o tom vremenu, no ubrzo se uozbilji jer, kako to inače biva, život je krivudavo putovanje puno uzbrdica i nizbrdica, a njena je impresivna životna priča pravi dokaz tome.

Katica je rođena 30. rujna davne 1926. u Martincima u Vojvodini, u tadašnjem Kotaru Srijemska Mitrovica.

- Evo, i danas imam domovnicu iz Srijemskih Karlovaca, koju smo valjda morali imati sa sobom kad smo selili na Sušak 1939. Ono je ipak bila druga banovina, znate. Bilo je devet banovina tada i 10. je bila Stara uprava Grada Beograda, tako da smo mi iz Dunavske banovine selili u Primorsku banovinu. Državni službenici su uvijek dobro živjeli, i moram reći da sam imala lijepo djetinjstvo, bezbrižno. Iako je moj otac bio samo činovnik, svake smo godine iz Mitrovice dolazili na godišnji odmor u Primorje. Zato, ali i zbog mame, tata se odmah odlučio doći na Sušak kad su mu ponovo ponudili službu u drugim banovinama. I da mi ne biste slučajno uz Sušak pisali Rijeka, jer su to dva različita mjesta, kaže Katica uz smiješak.

Tu je njena mlađa sestra krenula u osnovnu školu, a Katica je već drugu godinu bila na izučavanju zanata, za švelju. A onda su 6. travnja 1941. počela bombardiranja.

- Bježali smo iz Sušaka kamionima koji su nas vozili do Plasa iznad Crikvenice, a onda smo pješke išli u Lič. Morali smo bježati, jer Talijani su već bili prešli granicu između Sušaka i Rijeke, digli su most u zrak, bombe iz aviona su padale posvuda. Jako puno nas je bilo. To su vam stizali kamioni i kamioni ljudi, a do Liča je bilo još puno za hodati i naravno da nismo stigli u Lič do navečer, pa smo prespavali u šumi Stražvenici po putu. Drugi dan smo došli konačno do kuće moje tetke i tamo smo ostali do jeseni, a onda smo se pješke u jesen, po kiši, vraćali nazad. Sjećam se da su nas sve, jednu veću grupu ljudi, na Hreljinu primili u neku kuću, dali nam palente i mlijeka da se okrijepimo i da možemo nastaviti do Sušaka. Uglavnom, kad smo se vratili u stan, vrata su bila provaljena, a stan sav razbijen i pokraden, sjeća se Katica.

Granica do Zemuna

Tada je, kaže, uslijedio onaj manje lijep period života, jer je otac dobio otkaz budući da nije znao govoriti talijanski jezik. No, Katica kaže da talijanska vojska nije bila loša prema njima, izuzev fašista, te da su upravo od njih dobivali hranu. Građani su svakog mjeseca dobivali bonove kojima su kupovali hranu, a Katičin otac i majka su se tih godina mučili kako god su znali i umjeli da prehrane svoju sedmeročlanu obitelj. Jako dobro se sjeća i trenutaka koji su samo sretnim spletom okolnosti spasili cijelu obitelj. Naime, njen je otac Gavro poslao papire za ponovni prijem u sudsku službu bilo gdje u Srijemu, no onda ga je jedan dan nazvao prijatelj iz ministarstva pravosuđa i rekao mu "Gavro, tvoja molba je riješena, možeš sutra početi raditi, ali ne dolazi, ni za živu glavu. Ostani dolje s obitelji."

- On je moga oca i svih nas spasio, sto posto. Mi to nismo mogli znati, ali taj je čovjek jako dobro znao što se gore sprema. Jednog mog strica su ustaše zarobile u Srijemskoj Mitrovici, odvele u logor Jasenovac i tamo ga i ubile. Ako niste znali, granica Banovine Hrvatske je bila iza Zemuna. I drugog strica su odveli za Jasenovac, on je doživio oslobođenje, ali je drugi dan odmah umro. Imali smo i "ujaka", tako smo ga zvali, koji se ipak spasio, i to iz vlaka za Staru Gradišku. Uspjeli su nekako otvoriti vrata vagona koji ih je vozio za logor i njih nekoliko je iz jureće kompozicije iskočilo, kaže Katica, koja se prisjeća i kako su se ustaše odnosile prema Romima.

To su bili cijenjeni stanovnici, nisu oni bili onako kako se misli. Oni su radili kod seljaka na poljima, svi su uredno i lijepo živjeli, bili su cijenjeni brice, i svirali su, najčešće violine, i učili i druge ljude svirati, bili su jako vrijedni ljudi. I kad su ustaše došle, odmah su ih sve pokupile. Seljaci su ih pratili do skele na Bosutu i pjevali im pjesme. Plakali su jedni i drugi i grlili se, a ustaše su ih pendrecima odvajale i tukle. Kasnije su došli po Židove, pripovijeda Katica.

Strah od Švaba

- Drugi put smo bježali u Lič kad je kapitulirala Italija i kad je započela Romelova ofanziva. Partizani su nas kamionima dovezli do Plasa, i onda smo pješke opet hodali do Liča. Partizani su bili malobrojni i nakon samo osam dana boravka u Rijeci, morali su se povući. To je razdoblje bilo najgore, sjećam se kad su fašisti cijelo selo Podhum zapalili, a ljude ili strijeljali ili odveli u logore. To je bilo strašno, ali kada su došle Švabe, to je bilo najgadnije. Tad smo stvarno imali straha. Živjeli smo u Kostreni u nekoj kući, ako nismo bili kod tetke u Liču. Jedan dan, kad sam krenula kupiti kruha u pekarnicu na Podpećinama, zaustavi me susjed i kaže mi da ne idem nikud, jer da su vjerojatno partizani nekoga ubili i da sada Švabe svih strijeljaju. Mrtvih je bilo posvuda na ulici, po stepenicama, ma strašno je bilo. A sa Švabama su došle i ustaše, kojih smo se isto jako bojali. Hrvatske ustaše su imale kaki uniformu, a Hercegovci crnu, i svi su imali ono U na kapama, pripovijeda nam Katica.

Dok je boravila kod tete u Liču često su im znali partizani noću pokucati na prozor. Tako su jednu večer pokucali i zamolili tetu da skuha krumpira, jer dolazi Istarska brigada. Teta je, kaže Katica, pobacala krumpire skupa s korom u velike padele da se skuhaju, a partizani su bili toliko gladni da su ih s korom jeli.

- I uđu oni unutra u kuhinju da se ugriju, nisu ni obuću imali, nego su sijeno i krpe omotali oko stopala, a puške su nosili sa špagom, bez kaiša! I sve to oružje su imali samo ako su nekom Talijanu zaplijenili ili uzeli. Znali su im i jakne uzeti, samo bi skinuli sve oznake fašističke vojske. Nije im bilo drago da to nose, ali morali su, jadni, što su drugo mogli? I sad kad mi netko nešto kaže, ma Istrijani su sami sebe oslobodili, nitko ih nije oslobodio, a oko 17 tisuća ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu. Tito je bio dobro svjestan svega i morao je Talijanima predati Trst, jer inače bi bilo vraga i Istra sigurno ne bi pripala Jugoslaviji, kaže teta Katica.

Nakon rata je Katica, kao i mnogi drugi ljudi, s kantom i kistom u rukama ispisivala parole po zgradama na Sušaku, priznaje danas s ponosom, i šila s drugim šveljama sve što je trebalo, od odjeće, do plahti za bolnicu, i to sve volonterski. Krajem rata tamo je i upoznala svog budućeg supruga za kojeg se udala 1949. godine, a zanimljivo je to da je njen muž bio prva generacija ljudi koja je u Borovu završila obućarski zanat. Godinu dana kasnije, njen je suprug dobio posao u Puli, i tako su doselili u naš grad i ovdje zasnovali obitelj. (Patricija SOFTIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ)

Povezane vijesti

• JASENOVAC: Održana komemoracija žrtvama logora
• Odbor: "Za dom spremni" u Jasenovcu vrijeđa žrtve tog logora
• Obilježja poput ploče u Jasenovcu u Hrvatskoj neće biti