RAZGOVOR
JOSIP KATALINIĆ, udruga Krizni eko stožer Marišćina: Nova vlast u Puli pokušava održati na životu PRAKTIČKI MRTAV PROJEKT
Tisuće bala smeća na Kaštijunu
"Nova vlast u Puli pokušava održati na životu praktički mrtav projekt. Ako se sve napravi po važećim zakonima i procedurama, odnosno ako se biootpad odvaja od ostalog, Kaštijun kao takav nema smisla. Slikovito rečeno, ako se Glas Istre od jučer pomiješa s maneštrom, više ga ne možeš reciklirati, moraš ga prljavog obraditi u Kaštijunu. Reciklirati ga možeš jedino ako ostane sam. A zakon to i nalaže - odvajanje otpada i njegovo recikliranje. Budući da Kaštijun radi po principu i tehnologiji kojoj je za pravilan rad potrebna određena količina biootpada, on je protuzakonit", zaključak je razgovora koji smo, nakon nedjeljnog prosvjeda, vodili s Josipom Katalinićem iz udruge Krizni eko stožer Marišćina.
Može li novi direktor ŽCGO-a Fabio Giacometti popraviti stanje na Kaštijunu i kada će to biti izvedeno, pitanje je koje muči sve stanovnike okolice tog Centra. Njih je, podsjetimo, konstantan smrad koji se iz Kaštijuna širi već tri sezone za redom ove nedjelje nagnao na protestni skup na Portarati.
Zakonska obaveza
Na tom je skupu bio prisutan i održao govor dugogodišnji predstavnik udruge Krizni eko stožer Marinšćina iz Viškova i član Mosta Josip Katalinić, koji je došao u Pulu s nekolicinom kolega dati podršku ovdašnjim revoltiranim građanima. On veli da se protiv nepravilnosti na Marišćini, inače riječkog brata Kaštijuna, tamošnji mještani bore od 2012. Problemi su u oba centra isti i sve ih je nametnula politika, kaže Katalinić.
"Svjedoci smo zadnjih dana da je novi gradonačelnik Pule Filip Zoričić dao nadu žiteljima koji žive u okolici Kaštijuna da će riješiti problem smrada koji s njega dolazi. Nakon ljeta u kojem je s Kaštijuna eksplodirao smrad, mještani su pojačali svoje proteste, a Zoričić im je najavio poboljšanje promjenom direktora. Ovaj put je izabran stručan, a ne podoban kadar, barem tako misli Zoričić, iako je Giacometti došao iz Marišćine u kojoj nije uspio napraviti ništa. Mi smo promijenili pet direktora, a problemi su ostali isti. Što realno i može napraviti Fabio Giacometti da zaustavi smrad s Kaštijuna", pita se Katalinić. Za odgovor na to pitanje on kaže da prvo treba vidjeti što i zašto smrdi.
"Jedina komponenta komunalnog (kućnog) otpada koja može smrdjeti u centru je biorazgradivi komunalni otpad odnosno ostatci hrane iz naših domaćinstava. U ukupnom volumenu kućnog otpada udio biorazgradivog komunalnog otpada je oko 35, a nerijetko se penje i do 40 posto. Što nam je standard veći, to bacamo više hrane. Biorazgradivi otpad je najzastupljenija komponenta komunalnog otpada, a zakon nalaže da ga prikupljamo i obrađujemo odvojeno od ostalih komponenti otpada", objašnjava Katalinić.
Međutim, napominje da gradovi i općine u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji ignoriraju tu zakonsku obavezu pravdajući se da moraju sve voziti u centre za gospodarenje otpadom. On pak tvrdi da to nije istina, te da postoje i prekršajne kazne za odgovorne osobe i društva koji ne poštuju zakon.
"Ministar Tomislav Ćorić je još u prosincu 2019. na poticaj udruge Krizni eko stožer Marišćina i građanske inicijative Čist zrak duga ljubav upozorio sve komunalce i jedinice lokalne samouprave da je njihova zakonska obaveza odvajati biorazgradivi komunalni otpad čak i ako svoj miješani komunalni otpad odvoze u centre za gospodarenje otpadom", napominje Katalinić.
Da bi otkrili gdje se u procesu obrade i deponiranja smeća stvara smrad, ukratko objašnjava tehnološki proces rada MBO postrojenja na Kaštijunu.
"Naziv MBO dolazi od riječi Mehaničko Biološka Obrada, što u većem dijelu i opisuje tehnološki proces obrade pristiglog smeća u tom postrojenju. Ono se prvo osuši (biološka obrada), a nakon toga reže i odvaja za spaljivanje (mehanička obrada). Od 100 tona pristiglog smeća ideja je osušiti 30 tona vlage, izdvojiti 30 tona osušenog i izrezanog smeća koje može gorjeti (RDF/SRF) te odvojiti 40 tona preostalog i biološki neutraliziranog otpada za pohranu na takozvane biorekatorske plohe na Kaštijunu", pojašnjava Katalinić i napominje da se smeće prikupljeno diljem Istre dovozi u MBO postrojenje na Kaštijun.
"Već prilikom otvaranja automatskih vrata prihvatne jame smrad truljenja izlazi iz centra. Podtlak bi to trebao spriječiti, ali praksa Marišćine i Kaštijuna pokazuje da to nije tako. Prihvatna jama je prvo žarište smrada u centru", tvrdi.
"Nakon nje smeće se dalje ubacuje u 14 zatvorenih biobokseva u kojima se grijanjem pokreće biološki proces sušenja koji mora trajati između 12 i 15 dana da bi se smeće dovoljno osušilo. Zamisao dizajnera je da ovim sušenjem zaustave prirodni proces raspadanja biorazgradivog otpada", pojašnjava Katalinić.
Deponijski plin
Međutim, napominje da su kreatori sustava na Kaštijunu u obračune kapaciteta postrojenja išli s nerealnim količinama pa smo svjedoci da je u ljetnim mjesecima pritisak količine smeća na Centar toliki da je nemoguće u 14 biobokseva sušiti smeće 12 do 15 dana.
"Prihvatna jama ne može zadržati pristiglu količinu smeća i mora je gurati dalje prema bioboksovima. U tom slučaju smeće se iz biobokseva izbacuje nedovoljno osušeno u slijedeći korak obrade da bi se napravilo mjesta novom smeću. Time nije završen proces sušenja do kraja i nije zaustavljen proces truljenja te MBO postrojenje postaje drugo žarište smrada. Smeće, umjesto da postane biološki neutralno, nastavlja s raspadanjem i stvaranjem dodatnog smrada unutar postrojenja", ističe Katalinić.
Slijedeći, treći korak obrade je rezanje (ne)osušenog smeća na rezačima, nastavlja on. Usitnjava se izmiješano smeće u sitne listiće da bi se nakon toga na trakama mehanički razdvojio papir i plastika te dio biootpada u frakciju zvanu "gorivo iz otpada", odnosno RDF.
"I tu dolazimo do treće neuralgične točke. RDF bi se po planu dizajnera ovog sustava trebao odvoziti na spaljivanje u cementare, odnosno neke druge spalionice otpada, ali oporabitelja nema pa RDF ostaje baliran na Kaštijunu. Situacija na tržištu RDF-a je takva da spalionicama moramo platiti najmanje tisuću kuna po toni preuzetog RDF-a. Štoviše, Kaštijun ne proizvodi dovoljno kvalitetan RDF pa ga pojedini oporabitelji ne žele preuzeti niti uz plaćanje", podsjeća Katalinić.
Naglašava da tako isjeckano i nedovoljno osušeno smeće ostaje na Kaštijunu zamotano u najlonske folije da bi na suncu dodatno zakuhalo i stvaralo deponijske plinove.
"Folija ne dopušta da u smeće uđe dovoljno zraka i time proces raspadanja biokomponente potiče stvaranje većih količina deponijskih plinova, prvenstveno smrdljivog metana. Sada već govorimo o tisućama bala smeća koje smrde na suncu", ističe on.
Onih preostalih 40 posto smeća se odlaže, veli, na takozvane biorekatorske plohe. Ideja dizajnera Kaštijuna je bila da će tako deponirano smeće slijedećih pet godina biti biološki neutralno jer je prije toga osušeno u bioboksevima. Nakon što se napuni cijela ploha, otpad bi se trebao pokriti folijama i smočiti vodom. Tako bi se trebao ponovo pokrenuti proces stvaranja plina. Po njihovoj viziji, potrebno je potom loviti deponijski plin i spaljivanjem stvarati struju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
