Godinu i pol dana Puljanka, 19-godišnja Lara Knežević, živi i školuje se na Tajlandu. Naime, naša sugrađanka pohađa jedan od 18 međunarodnih koledža diljem svijeta koji obrazovanje pretvara u snagu koja ujedinjuje ljude, narode i kulture za mir i održivu budućnost. Lara je za United World College (UWC) saznala preko obiteljskih prijatelja, a onda krenula sama istraživati i shvatila da je to program koji se stvarno poklapa s njenim vrijednostima i načinom razmišljanja. Tajland konkretno nije birala, ali ništa nije slučajno. Prošla je selekcijski proces, a zatim je odbor procijenio da je upravo ona dobar "match" za UWC Thailand te je mogla primiti ili odbiti ponudu. Naravno, odlučila je primiti ju te je na Tajland otišla u kolovozu 2024. godine.

TedX Youth @ UWC Thailand Ted Talk (Privatni album)

- Škola je kampusnog tipa, sve je na jednom mjestu i dosta je povezano s prirodom. Učenici dolaze doslovno iz cijelog svijeta. UWC je osmišljen tako što ima nacionalne odbore koji biraju učenike i šalju ih u 18 škola diljem svijeta. Većina nas u IBDP - zadnje dvije godine, su stranci, tako da je multikulturalnost dio svakodnevice, ne nešto "posebno". I ostatak škole, jer UWCT je specifičan što ima sve dobne skupine od vrtića do kraja srednje, sve je pod znakom multikulturalnosti. Mislim da na našem kampusu ima oko 90-ak nacionalnosti, opisuje nam Lara ovaj fascinantan podatak.

Kulturološki šok

Susret s novom sredinom bio je za nju, opisuje nam, svojevrsni kulturološki šok i popriličan izalazak iz komfor zone.

(Privatni album)

- Phuket me dočekao kao šamar. Ja, putovnica, dva kofera, tri isprintane Vize, za svaki slučaj jer sam paranoična te četiri litre znoja prije nego što sam uopće izašla s aerodroma. Zrak je to koji te obgrli kao mokra krpa. Taksi koji miriše na plastiku, benzin i nečiji parfem koji je ostao u sjedalima. Ulice koje ne spavaju i svjetla koja neprestano trepere. Sve se miče. Sve svira. Sve je previše. Voziš se kroz Phuket u 9 sati navečer kroz nacionalni park i očuvanu džunglu nakon 30 sati puta i 16 sati leta. Taksi skreće iza ugla i ugledaš sve moguće zastave koje vijore kao da ulaziš u UN, a ne u školu. Izgleda previše sređeno, impozantno čak. Palmino drveće, otvoreni hodnici, zelenilo i sunce. Prekrasno je prvih tjedan dana dok ti je sve novo i dijeliš 324 slike s cijelom obitelji, ali pravo UWC iskustvo kreće tek kasnije. Nakon tjedan dana prilagodbe kreće "šok terapija"; kamp za prvaše u trajanju tri dana tijekom kišne sezone, u džungli, u šatorima namjenjenima za dvoje ljudi, a vas je četvoro. Preživiš i onda krene nastava. Paralelno se pokušavaš priviknuti na engleski jezik i dijeliti sobu s tri nepoznate osobe od kojih jedna diše glasno, druga se budi prerano. Naime, budilica joj odzvoni u 5 sati, ali probudi samo tebe, ne i nju. Tu je i treća koja ima potpuno drugačiju definiciju reda. Naučiš da privatnost više nije pravo nego privilegija. Naučiš da se svađe događaju oko gluposti, ali da gluposti nikad nisu samo gluposti i da takve gluposti teško usmjeravaš, jer ispod površine ima toliko slojeva kulture/nacionalnosti/religije. Ima svega po čemu se doma nisi od nikoga razlikovala, ali sada se razlikuješ i to moraš navigirati. UWC je organiziran kao mali svijet koji stalno traži tvoje mišljenje, ali ti ne daje uvijek prostor za predah. IB program ti sjedi za vratom. Eseji, osvrti, interne procjene, rokovi koji dolaze brže nego što se stigneš oporaviti od prošlog. Uz to moraš biti aktivna, angažirana, uključena. Moraš davati, čak i kad nemaš što, nabraja naša sugovornica.

(Privatni album)

Dani su joj, opisuje ih ona na simboličan način, niz malih preživljavanja.

- Ustajanje prije nego što tijelo kaže da je spremno. Hodanje po kampusu dok ti se majica lijepi za leđa. Nastava na kojoj se raspravlja o ratu, pravdi, genocidu, identitetu. Nema distance. Nema sigurnog prostora u kojem je sve teorija. Kad netko priča o granicama, priča o granici koju je morao prijeći noću. Kad netko priča o ljudskim pravima, priča o tome kako ih je izgubio. Naučiš slušati. Stvarno slušati. Ne da odgovoriš, nego da razumiješ. Popodne je drugo poluvrijeme: probe, sastanci, planiranja, volontiranja, jer biti dobar učenik nije dovoljno. Od svih se očekuje da, prije svega, budu dobri prijatelji, vođe i ljudi. Možeš raditi što poželiš; kajakom kroz džunglu ili mikrofonom na pozornicu, možeš i oboje. Od svih se očekuje da rade jednu aktivnost, jednu "kreativnost" i jedan "servis": sport, umjetnost i volontiranje. Kroz volontiranje vidiš sve. U dvije godine provedeš oko mjesec dana samo volontirajući u zajednicama, u i oko Tajlanda: Moken zajednica, vodeni nomadi, izbjeglice iz Kambodže i Mjanmara, sirotišta, hramovi i sve između. U sirotištu djeca sjede na podu i crtaju. Papir je tanak, bojice su kratke, ali koncentracija je potpuna. Nema pitanja zašto. Nema objašnjavanja. Naučiš da pomoć nije uvijek rješenje, nego prisutnost, volja i želja, ocrtava svoj doživljaj Tajlanda Lara Knežević.

(Privatni album)

Prava slika Tajlanda

Kako slika ima još gomilu "detalja", nisu je zaobišli ni oni koji navode na dublja razmišljanja.

- Vidjela sam Tajland koji ne stane u Instagram carousel. Vidjela sam tržnice koja mirišu na ribu i šećer u isto vrijeme. Vidjela sam ljude koji spavaju na kartonu i ustaju prije svih. Vidjela sam hramove u kojima tišina traje duže nego misao. Vidjela sam luksuz koji postoji paralelno s glađu i nitko se ne pravi da je to čudno. Naučila sam koliko je lako napraviti kojekakav show od siromaštva kojemu svjedočiš dok si samo prolaznik. Tajland te brzo spusti na zemlju, ako se zaneseš, upozorava ona.

(Privatni album)

S druge strane, za razliku u školskim sustavima kaže kako je više nego očita.

- Hrvatske se državne škole još uvijek djelomice temelje na hijerarhiji i "točnim" odgovorima. Učenici ustaju, pamte, napišu odgovor. Ako je točan, dobiješ bod. UWC (tjst. IB program) radi suprotno. Ovdje se traži da pitaš, sumnjaš, povezuješ. Koliko god je to ponekad iritantno, ovdje nije dovoljno znati točan odgovor. Najvažnije je znati ga obraniti. Hrvatski sustav me naučio disciplini, radu i izdržljivosti. Dao mi je svo potrebno predznanje, ali me rijetko pitao što mislim i zašto to mislim. Ovdje je fokus na individualnim snagama. Nemam 17 predmeta, već samo šest i to šest koje sam odabrala. Predmeti nisu odvojeni, kritička analiza neviđenog teksta na Engleskom jeziku direktno mi pomaže analizirati kodekse s Politike. Meni više odgovara IB, iako je puno više iscrpljujuć, ali za moj način učenja ovaj mi sustav leži, otkriva nam.

Ljudi su, veli ona, najbolji i najgori dio.

- Testiraju te iznova i iznova. Na početku je teško, sama si, tražiš svoje ljude, a nitko ti nije sličan, bar ne na način na koji si navikla. Objašnjavaš sto puta da gulaš i gulag nisu ni približno slične stvari, da Hrvatska ima pristup internetu i da ne pričaš ruski, već hrvatski jezik, ali da nisi iz "štrukle/Sljeme/Maksimir" Hrvatske već "pljukanci/kažun/Brijuni" Hrvatske. Odustaneš na pol godine s objašnjavanjem, pa sada pola kampusa misli da si Talijanka. Ali, nema veze, dovoljno je blizu. Shvatiš koliko je svijet i veliki i mali u isto vrijeme. Postaješ mozaik svih ljudi koje voliš i svega što oni vole. Naučiš psovati na 20 jezika, subotu provedeš kuhajući jelo iz Bangladeša, jer ti je prijatelju rođendan i fali mu dom. Za tvoj 18. rođendan najbolji prijatelj ti napravi fritule - najgore fritule ikad, ali ujedno i najznačajnije fritule ikad, emotivno nam opisuje naša sugrađanka.

Na cijelom tom putu i svojevrsnoj avanturi, upoznala je ljude koji su je promijenili, skoro kompletno.

- Imam prijatelje koji znaju kako zvuči sirena za uzbunu i prijatelje koji su članovi kraljevskih obitelji. Lijepa stvar kod UWC, i zapravo cijela bit pokreta je to da se takve ljude, koji su dan i noć razlike, uči živjeti zajedno, postojati zajedno i pomagati si zajedno. Navečer, kad se svjetla ugase i klima prestane raditi, razgovori postanu iskreni. Shvatiš koliko jesi ili nisi imao sreće, koliko postoji nepravde, koliko je duboko ta nepravda urezbarena u sam sustav. Pričaš o domu, a djelomice doma i jesi. Smijeh dođe kao obrambeni mehanizam, svjesna je Lara.

S najboljim prijateljem Fernandom iz El Salvadora (Privatni album)

Za ono što dobiva kroz ovo iskustvo ističe da uči kako biti otvorena, prilagodljiva i kako stvarno slušati druge te da slušanje nije samo o slušanju, već o volji koju netko ima za priznati da ne zna sve ili nije u pravu. To je najčešće prvi korak ka razumjevanju, pogotovo interkulturalnom, nadahnuto nam pojašnjava ona.

Također, svima onima koji planiraju proći njeno iskustvo, ima i nekoliko savjeta.

Odlazak nije bio bijeg

- U redu je biti preplašen i nesiguran. Ne moraš imati sve odgovore prije nego odeš: zapravo, većinu stvari shvatiš tek kad si tamo. Jedan savjet kojim se ja vodim je: kada god ti se pruži prilika za proputovati svijetom - uzmi je, jer i u najgorem slučaju, uvijek postoji let kući. Ovo me iskustvo dosta promjenilo. Naučila sam se brinuti sama o sebi, ali i o drugima. Postala sam svjesnija koliko su perspektive različite i koliko je važno, ali i teško ponekad, ne gledati svijet samo iz vlastitog kuta. Ljudi su mi dosta govorili kako sam vrlo hrabra što sam uopće otišla, no, iako cijenim kompliment, ne slažem se s time u potpunosti. Na Tajland nisam došla jer sam bila hrabra. Došla sam jer sam bila tvrdoglava. Jer mi je odjednom bilo dosadno, i znala sam da trebam neku promjenu koja se čini dovoljno važna, pa je logičan odgovor bio skupiti stvari i odseliti se 8.995 kilometara daleko. Nisam bježala od Hrvatske, od Istre ili od doma, nego sam išla prema nečemu što nisam znala objasniti što je i, iskreno, ni dan danas ne znam. To je bio poziv, na neki način. Ne znam od kuda je taj poziv došao, no oduvijek sam znala da je svijet prevelik kako bih ostala na istom mjestu i s istim ljudima, opisuje ukratko Lara svoj doživljaj i svoje osjećaje.

- Ako bih ovo iskustvo morala svesti na savjete, bili bi to loši savjeti. Tipični. Ostani otvorenog uma. Nemoj misliti da ćeš se pronaći. Nauči jesti sama. Nauči biti sama. Nauči da dom više nije biti doma, tvoj drugi dom će ti ukrasti djelić srca i odjednom kada si "doma" ti fali "doma". Nauči da snaga nije stalna. Slabost dolazi u valovima. I da, humor često spašava stvar prije nego motivacija. Tajland me nije "popravio". Nije me učinio boljom verzijom mene. Učinio me svjesnijom i preciznijom. Naučio me da sloboda dolazi s odgovornošću, a samostalnost s usamljenošću, te da je u redu priznati da nešto može biti istovremeno prekrasno i iscrpljujuće, zaključuje Lara.

Nakon Tajlanda slijedi Amerika

Lara Knežević najavljuje da sad kratkoročno odlazi studirati u Ameriku - dual major: političke znanosti i neki strani jazik. Najvjerojatnije će to biti kineski ili arapski. Dugoročno želi raditi u području ljudskih prava, a idealno bi bilo, veli ona, unutar neke internacionalne nevladine organizacije.

Povezane vijesti

• Kineziološki fakultet u Zagrebu slavi 60 godina: Među šest najboljih studenata jednog od najpopularnijih hrvatskih fakulteta je PULEŽANKA LEONARDA JANKO 
• IZ PULE NA DALEKI ISTOK: Pulska studentica jedina je iz Hrvatske dobila prestižnu stipendiju korejske Vlade
• Studentica iz Češke nije pohrlila na Arenu ni na Zlatna vrata. POGLEDAJTE KOJI JE PRIZOR IZ CENTRA PULE NJU PRIVUKAO