Ja sjećam se

Danas je Dan neovisnosti, dan koji se u novijoj hrvatskoj povijesti slavi kao najvažniji državni praznik. Na taj dan prije 27 godina, kad je Balkan pucao po šavovima, Hrvatska je izašla, slobodnom voljom svojih građana, iz Jugoslavije, iz socijalističkog sistema za kojim mnogi sada - kad živimo u raslojenom društvu s posljedicama neuspjele tranzicije i krhotinama poput Uljanika i Agrokora - sve više pate.

Sjećam se tada, te maglovite 1991., ništa mi nije bilo jasno iz perspektive punoljetne tinejdžerice. Četvrti srednje provela sam na razmjeni studenata u Americi. Otišla sam iz Jugoslavije, letjela iz Beograda za veliki svijet i iz, ne tako obećane zemlje Amerike vratila se na zagrebački aerodrom gdje su me dočekali ljudi u maskirnim odijelima. Što se dogodilo? Pitala sam se.

Za samo nekoliko mjeseci shvatila sam što se dogodilo. U listopadu u mojoj nas je kući bilo 10-ak. Bila je to rodbina iz Dubrovnika. Starci i djeca došli su se skloniti iz ratom okupiranog grada. I dalje nisam shvaćala kako je to kada si daleko od kuće. Događaji su se odvijali strelovitom brzinom kao u "zoni sumraka". Scene rata i kolona izbjeglica vrištale su iz televizije. Nitko se više nije smijao, strah se uvukao u svaki kutak. U jednom trenutku zavladala je panika da će pulsku četvrt Valelungu, nama u susjedstvu, dignuti u zrak. Mještani naselja iznad Valelunge uplašili su se i počeli se iseljavati. I mi smo se počeli pakirati i otišli na selo u središnju Istru na nekoliko dana. Razmišljala sam tada što ponijeti sa sobom. Zlato? Ono uvijek vrijedi. Ok. Uzela sam morčiće i male naušnice koje mi je baka darovala, par knjiga, dokumente i omiljenu jaknu koleđicu. Susjedi su u prikolicama nosili frižidere i goblene. Svakome je nešto drugo važno. Srećom, ništa se nije dogodilo. Nitko u Istri nije ostao bez krova nad glavom. No, u sjećanje mi se urezao osjećaj napuštanja svog doma, s bojazni da se nikada nećeš vratiti. Uspomene su to za koje nema mjesta. Mozak nije takav hardver koji može sve to pohraniti. Nemamo toliko diskova i fajlova.

Nakon 20 i toliko godina sada iz Hrvatske mnogi opet odlaze, ne zbog nečije mržnje, već hrvatske nepažnje. Istovremeno nam na vrata dolaze ljudi, opet izbjeglice, iz nekih udaljenijih zemalja kojima Europa, pa i mi i naši susjedi, okrećemo leđa. Kao da smo zaboravili kako je to kad napuštaš dom s jednom vrećicom u rukama u koju utrpaš ono što je tebi životno najvažnije i hodaš u neizvjesnu budućnost. Prihvaćanje drugog, drugačijeg, sve u svemu tolerancija, nakon toliko godina kao da je nestala. Postala je mrtvo slovo na papiru jer nam 27 godina nakon strahota više nego ikad smetaju drugačiji - spol, vjera, svjetonazor. I dalje vadimo četnike i ustaše, a zaboravljamo da smo i mi bježali, bili prognani, i da su nas prihvaćali, takve kakve jesmo, bez obzira na vjeru, svjetonazor…

Netko pametan je rekao: "Tolerancija je da svako ljudsko biće uživa ona prava koja uživaš i ti sam". Mi smo se za svoja prava izborili, ali zaboravljamo da i drugi imaju ista.