RAZGOVOR

IVANA PETRINIĆ, knjižničarka u pulskoj Gimnaziji: "Škola je pod ravnateljstvom Filipa Zoričića bila autokracija. Mene je mobingirao i teško psihički zlostavljao"

Pokušao me, još u vrijeme kandidature za ravnatelja, potkupiti obećanjima da će nabaviti puno knjiga za koja sam znala da su neostvariva jer poznajem proceduru nabavke. Nudio mi je i smanjivanje radnog vremena za istu, punu plaću, na što nisam pristala jer se u potpunosti kosi s profesionalnim i etičkim kriterijima knjižničara i mojim moralnim integritetom

| Autor: Marcello Rosanda
Ivana Petrinić (snimio Duško MARUŠIĆ ČIČI)

Ivana Petrinić (snimio Duško MARUŠIĆ ČIČI)


Nakon našeg prošlotjednog istraživanja o slučaju cenzure učeničkog lista pulske gimnazije Žurnal i rada školske knjižničarke Ivane Petrinić, kada smo otkrili da je gradonačelnik Filip Zoričić, tada ravnatelj Gimnazije, sakrio njihovo postojanje u školskoj godini 2019./2020. tako što je izradio godišnje izvješće bez njihovog spominjanja, razgovarali smo s Petrinić koja je progovorila o mobingu tadašnjeg ravnatelja. Ističe da se za to odlučila jer ju je mučilo nastaviti živjeti sa sviješću da bi se isto moglo dogoditi još nekome, a iznošenjem činjenica i svog iskustva barem se malo smanjuje šansa za to.

Također valja podsjetiti da je Zoričić sakrio od javnosti sva do 2019. godine dostupna godišnja izvješća o radu škole koja je, inače, bivša ravnateljica redovito objavljivala. Tako smo do izvještaja došli neslužbenim putem i saznali da u njemu, osim što nema spomena o nagrađivanom Žurnalu i knjižničarki, ravnatelj čak nije uvrstio ni izvješće o njenom radu. Iz toga se može zaključiti da je Petrinić, između ostalog i mentorica tadašnje školske novinarske grupe, te godine primala plaću, a nije radila!

TGHBDF

- Kako je moguće da ravnatelj ne uvrsti izvještaj o radu knjižničarke u godišnji izvještaj o radu škole?

- Dva temeljna dokumenta koja knjižničari moraju napisati, a javna škola izložiti javnosti, su Plan i program rada i Izvješće o radu koje se na njemu temelji. Ne uvrstiti izvještaj o radu stručne suradnice škole u godišnji izvještaj o radu škole, ako nije protuzakonito, neprihvatljiv je presedan. A činjenica da sam isti izvještaj poslala i psihologinji, pedagoginji i sindikalistkinji, koja je ujedno i osoba za unutarnje prijavljivanje nepravilnosti - a koje su ga u potpunosti izignorirale ne obrativši mi se niti jednom riječju, a kamoli da su ponudile pomoć, zaštitu ili barem razumijevanje - je zastrašujuća.

- U izvješću, među ostalim, nabrajate što vam je sve ravnatelj zabranio raditi.

- Kad je vidio da me baš ničim ne može potkupiti i da nastavljam stručno raditi svoj posao, ravnatelj Zoričić odlučio me kazniti zabranama rada iz dviju od tri temeljne djelatnosti školske knjižnice: odgoj i obrazovanje djece (70 posto rada knjižničara) i kulturna i javna djelatnost (20 posto rada knjižničara). Sve to na štetu svih učenika škole. Dozvolio mi je da obavljam stručnu knjižničarsku djelatnost - izdajem lektire i inventariziram knjige - koja čini samo deset posto rada školskih knjižničara.

- Ipak, malo je neobično da ste tek sad progovorili o tome.

- Prije izlaska u javnost o nepravilnostima sam izvijestila sve instance unutar škole. O svemu sam informirala sindikalistkinju, a razgovarala sam i s nekim kolegama. Izvan škole informirala sam voditeljicu Županijskog stručnog vijeća školskih knjižničara ukazujući i na zabrinjavajuće nepravilnosti u radu knjižnice. Također, informirala sam i svoju savjetnicu pri Agenciji za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo. Govorim o svemu duže od četiri godine, a tek sad iznosim sve detalje jer su mi se tek sad stvorili psihički, fizički i financijski uvjeti da to mogu učiniti bez dodatne retraumatizacije.

- Neki su vaše istupe nazvali privatnim sukobom i vašom netrpeljivošću prema ravnatelju.

- Ne znam što je privatno u mojim pokušajima da radim profesionalno prema pravilima struke, a što mi je ravnatelj Zoričić neargumentiranim zabranama onemogućavao. Čovjek mora stvarno biti puno zlonamjeran da iskaze žrtve koja progovara o zlostavljanjima koja je nad njom provodio ravnatelj nazove netrpeljivošću djelatnice prema ravnatelju.

TGHBDF

- Na neki se način stvara dojam da ste dio platforme Možemo! i da namjerno sad progovarate o tome jer se koalicija raspala.

- Nikad nisam skrivala svoje simpatije prema Možemo! i Radi Borić, Ivani Kekin, Sandri Benčić i Katarini Peović. U svom radu, kao i privatnom životu, uvijek sam promovirala važnost slobode uz odgovornost, prava manjina, borbu za prava radnika, kvalitetnije obrazovanje i slobodu novinarstva. Ali nisam političarka, nego školska knjižničarka koja je radila u najboljem interesu učenika, boreći se pritom i za dostojanstvo struke.

- Zašto se nitko od kolega nije solidarizirao s vama?

- Nisu se htjeli miješati. Ravnatelji su u školama faraoni koji smiju raditi što god hoće i rijetki su oni koji će im se ikada suprotstaviti.Što je najtužnije, isto mi je poručila i jedna odvjetnica. To što on radi je teški horor, rekla je, ali na sudu je on ravnatelj, a ti djelatnica, nikog neće zanimati tvoj stručan rad. Da nisam imala podršku obitelji i prijatelja vjerojatno danas ne bih razgovarala s vama. A uz šutnju struke, blagoslov sindikalistkinje i kolektiva - te inspekcije i sudstvo koje ga unaprijed štite - ravnatelj se opušteno iživljavao nada mnom pune dvije godine.

- Ali Zoričiću je očito kod vas nešto smetalo.

- Prije svega, on nikako nije mogao shvatiti da postoje ljudi koji ne žele biti ni ravnatelji, ni gradonačelnici, ni predsjednici nego im je jedina želja da svoj posao obavljaju profesionalno i da se u tom poslu usavršavaju. Nikako nije mogao pojmiti ni da u školstvu postoje ljudi koji tamo rade jer im je stalo do kvalitetnog obrazovanja učenika.

- Jeste li mu se ikada obratili i pokušali razgovarati o problemima koji vas muče?

- Na svaki moj upit da mi argumentira zabranu ili kaže što ne radim dobro odgovarao bi mi: "Kad se kandidirate za ravnateljicu, ako vas izaberu, vi ćete onda raditi kako vi hoćete!" Ne samo da kao ravnatelj nije znao ništa o ulozi knjižnice u školi, nego je i poziciju ravnatelja shvaćao kao poziciju vladara škole koji radi što hoće u svom osobnom interesu. Dok se u školi bavio PR-om, visećim kišobranima, lakiranjem parketa, svečanim dvoranama i govornicama, učenici su mu u novinarskim člancima ukazivali na to o čemu bi prvenstveno trebao voditi brigu. A tada ih je kažnjavao i manipulirao. S prethodnom ravnateljicom Brankom Antunović-Piton uvijek sam mogla, kao s ravnopravnom kolegicom, prvom među jednakima, razgovarati o svemu što bi moglo unaprijediti rad knjižnice i škole i biti u najboljem interesu nastavnika i učenika.

- Je li ravnatelj Zoričić ikad razgovarao s vama?

- Nikad ni o čemu. Pokušao me, još u vrijeme kandidature za ravnatelja, potkupiti obećanjima da će nabaviti puno knjiga za koja sam znala da su neostvariva jer poznajem proceduru nabavke. Nudio mi je i smanjivanje radnog vremena za istu, punu plaću, na što nisam pristala jer se u potpunosti kosi s profesionalnim i etičkim kriterijima knjižničara i mojim moralnim integritetom. Zanimljivo je, u svjetlu njegovih izjava o poštenju i transparentnosti, da mi zapisnik sa sastanka o skraćivanju dostupnosti knjižnice nikad nije htio dati na uvid. Što je najgore, rečenicu koju mi je uputio na pitanje mogu li dobiti zapisnik - "Nećete ga dobiti!" - u potpunosti je podržala sindikalistkinja rekavši mi: "A dobro, Ivana, sad baš zapisnik za sve." Poslala sam i pisani službeni upit. Nikad mi nije odgovorio.

tger

- Bez obzira na sve to u dijelu javnosti postoji fama da je Zoričić puno napravio za školu kao ravnatelj.

- Zoričić nije upravljao školom vodeći se idejama da promijeni sustav na bolje, nego kako zakonski legalizirati svoje nedemokratske i nelegitimne odluke s ciljem ostvarenja osobnih karijerističkih interesa. Cijeli kolektiv škole trebao je raditi u ravnateljevim osobnim interesima. Trebali su poslušno slušati njegove naredbe, pljeskati mu, lajkati Facebook postove, slikati se s njim nasmiješeni i o njemu uvijek govoriti sve najbolje. One koji su to činili nazivao je dobrim ljudima. Tko na to nije pristao, bio mu je na piku. Meni je bilo potpuno suludo da umjesto u najboljem interesu učenika radim za osobne interese ravnatelja kao da mi je šef u nekoj privatnoj tvrtki.

- Kako je moguće da kolektiv podržava takvog ravnatelja? Nitko se osim vas nije pobunio? Ni sindikalistkinja?

- Iako sam sigurna da nisam bila jedina koja je primijetila Zoričićevu sklonost samovolji, bila sam jedina koja se usprotivila zaostalim i po štetu učenika pogubnim upravljanjem školom. O autokratskom stilu njegova upravljanja puno govori već i činjenica da je - bez da je ikog išta pitao a kamoli poštovao minimum demokratske procedure - odmah na početku mandata po svim vratima učionica, knjižnice pa čak i vratima svih wc-a škole zalijepio svoja pravila ponašanja u školi. Neki su nastavnici za poslušnost i ignoriranje svega ovoga što spominjem bili nagrađeni, neki su šutjeli jer su se bojali osvete. Većina kolektiva smatrala je da djelatnici trebaju slušati naredbe ravnatelja čak i ako su na štetu učenika. Gimnazija Pula pod ravnateljstvom Filipa Zoričića bila je autokracija koju je šutnjom o svemu podržala i sindikalistkinja škole.

- Ali zašto ga je onda kolektiv uopće izabrao za ravnatelja?

- Šokirala me, ali i prestrašila, činjenica da je većina kolektiva koja ga je kao kolegu poznavala duže od mene odabrala da bude ravnatelj. Straši pomisao na to da ne postoje mehanizmi koji bi stručno i moralno potkapacitirane, a istovremeno bolesno ambiciozne spriječili u dolasku na funkcije s kojih mogu raditi velike štete za društvo, a ako su u obrazovanju i velike štete po obrazovanje učenika. O netrpeljivosti, nestručnosti, neprofesionalnosti i neetičnosti sa Zoričićeve strane govori i činjenica da me izbrisao iz postojanja škole iako, zakonski, to sigurno nije legitimno.

- Što je na sve to rekao vaš kolega knjižničar, današnji ravnatelj gimnazije Nikola Vujačić?

- Moj bivši kolega nije puno vremena boravio na svom radnom mjestu u knjižnici škole. S ravnateljem Zoričićem dogovorio je da će raditi tri sata dnevno uz pauzu od pola sata. Ono što znam je da ga nije zanimalo školsko knjižničarstvo, a zašto je ignorirao sve ravnateljeve nečovječne postupke prema meni, znajući da sam motivirana za rad u svojoj struci, trebali biste njega pitati.

- To se sve dogodilo prije tri godine, pa se neki pitaju zašto je sada relevantno?

- Zlodjela zlostavljača nikad ne zastarijevaju. Osim toga, taj isti ravnatelj koji je mrtav hladan zloupotrebljavao svoju funkciju na štetu učenika danas je gradonačelnik koji na isti način upravlja gradom na štetu građana. Tako je i dok je bio ravnatelj radio sve što je mogao da uguši novinarstvo u školi, a vama je davao izjave o važnosti razvijanja kritičkog mišljenja. Nevjerojatno je i da je te učenike kojima nije htio financirati ni prvi broj Žurnala kasnije htio iskoristiti za vlastitu samopromociju tj. kićenje liberalnim perjem s ciljem pridobivanja glasača izvan desnice.

TGHBDF

- U objavama na Facebooku pisali ste da ravnatelj nije podržao čak ni prvi broj Žurnala.

- Tako je. Prvi broj Žurnala tiskan je tek nakon što sam na sastanku pred učenicima i tadašnjom sumentoricom ravnatelju pružila kuvertu sa svojom plaćom. Tada je Zoričić bijesno napustio sastanak pa uplatio pet tisuća kuna, koliko je koštao tisak.

- Što je bilo s drugim brojem?

- Vama je u nedavnom intervjuu lagao da nije izašao jer nije tiskan. Naime, iako su za prvi broj učenici osvojili nagradu na natječaju Jutarnjeg - proglašen je najboljim srednjoškolskim listom u Hrvatskoj - a poslije su učenici među deset najboljih u zemlji pozvani i na državni Lidrano, za tisak drugog broja ravnatelj im je odmah na početku godine rekao da im škola drugi broj ne može financirati.

- Onda je, ako se ne varam, uskočila Županija.

- Učenici su se onda za pomoć obratili Županiji koja im je osigurala pet tisuća kuna. No, uoči dovršetka drugog broja ravnatelj Zoričić mi je zabranio rad. Na stol mi je stigao nesuvisli dopis u kojem je pisalo da mi "zbog analize cijele situacije u svojoj ukupnosti" zabranjuje rad. Kakve analize, kakve situacije i u kakvoj ukupnosti - o tome nikad ni učenicima ni meni nije rekao ni riječ.

- Kako su reagirali učenici?

- Bili su šokirani. Zabranivši mi rad oštetio je i sve učenike koji su voljeli dolaziti na Novinarsku i koji su bili zadovoljni svojim mentorima. Nakon prvog broja Žurnala još deset učenika zainteresiralo se za učenje o novinarstvu. Zoričić im je svima uskratio tu edukaciju. Na prvom satu Novinarske nakon te zabrane Zoričić je angažirao psihologinju i voditeljicu Aktiva hrvatskog jezika da provjere educiram li i dalje učenike usprkos zabrani. Upale su u knjižnicu - baš u trenutku kad sam ih obavještavala o ni meni ni njima jasnoj zabrani - i naredile mi da prestanem razgovarati s učenicima. Učenici su nakon toga pozivani na raport na kojem su ih ispitivali o čemu sam s njima razgovarala. Nikome u školi nije palo na pamet da ih okupe pa i njima i meni, u zajedničkom razgovoru, objasne zašto mi je zabranjen rad. Šokirane učenike dezinformirali su da ne smijem voditi Novinarsku jer knjižničari ne smiju biti mentori. Što je, naravno, laž.

- Je li moguće da su Zoričiću smetali vaši ljevičarski stavovi koje ste promovirali u knjižnici?

- Knjižnica je mjesto informiranja, argumentirane rasprave, informacijskog i medijskog opismenjivanja nužnog za snalaženje u suvremenom svijetu i odgovorno djelovanje u društvu. Stručan i motiviran knjižničar pridonosi stvaranju kreativnih građana koji kritički razmišljaju i aktivno djeluju u svom okruženju. Ravnatelju su smetali stručnost i profesionalnost koji rezultiraju kritičkim mišljenjem o onome što on radi i vidljivošću svega toga koju bi on najradije sakrio od javnosti, a danas, kad je na funkciji gradonačelnika, i od novinara.

- Kako je funkcionirala knjižnica dok ste vi bili tamo?

- Vrata knjižnice uvijek su bila otvorena svima i svaki je nastavnik, stručni suradnik i učenik, ali i administrativni djelatnik i spremačice, mogao doći i slušati moja predavanja, predavanja gostiju ili rad Novinarske ili samo sjediti, čitati, učiti. Svatko se mogao kad god je htio uključiti u sve aktivnosti i predlagati još bolje načine edukacije u još boljem interesu učenika. Smetala mu je i takva slobodna i svima otvorena knjižnica. Otvorena vrata knjižnice i otvoreni javnosti dostupni svi dokumenti o rezultatima rada škole bili su ideja koju sam provodila od prvog dana zaposlenja, a koja se poprilično kosila i s idejom nekih djelatnika koji su se borili za suprotno - od javnosti skriveni dokumenti škole, zatvorena vrata učionice i nastavnik koji je šef razreda i koji ima autonomiju raditi što hoće, no bez ikakve odgovornosti za rezultate svoga rada. Ponavljam, ravnatelj je htio da radim za njega i pomažem mu u ostvarenju njegovih osobnih interesa. I smetalo mu je što sam to odbila.

- Je li, kao ravnatelj, dolazio na vaše satove novinarske grupe da vidi kako radite svoj posao?

- Kao što nije razgovarao sa mnom, nikad nije razgovarao ni s učenicima. Nikad nije došao ni proviriti da vidi kako vodim Novinarsku, kakva je atmosfera, na koji način učenici usvajaju vještine kritičkog promišljanja. Nikad nije došao ni na jedan događaj koji sam u sklopu svog plana i programa rada organizirala u knjižnici. Nikad nije poslušao niti jedno moje predavanje iz područja knjižničnog, informacijskog i građanskog obrazovanja niti gostujuća predavanja. A kamoli da mi je pomogao da zajedno surađujemo u najboljem interesu učenika. Interesi učenika nisu bili razlog zbog kojeg se Zoričić zaposlio u obrazovanju i kandidirao za ravnatelja škole. Pa nedavno je u jednoj emisiji na pitanje što je ključno reformirati u školstvu rekao da je najvažnije promijeniti stolice, da svi imaju iste stolice.

tger

- Rekli ste i da vam je prijetio procjenom radne sposobnosti?

- Da, to stoji u službenom dopisu koji mi je poslao nakon što sam mu nekoliko puta zaredom na sjednicama Nastavničkog vijeća uporno postavljala pitanja o radu škole na koja nije htio odgovoriti. U tom mi je dopisu napisao da nisam u pravu jer sam u manjini. Dakle, manjina, prema Zoričiću, ne može biti u pravu. Psihijatar je utvrdio da sam radno sposobna i da sam izvrgnuta najgorem obliku zlostavljanja na radnom mjestu. Rekao mi je da taj svoj nalaz sad mogu pokazati Školskom odboru i da ih pitam ima li ravnatelj nalaz da je on radno sposoban.

- Dao vam je i opomenu pred otkaz?

- Da. Eto, i to se stiglo! U dvije i kusur godine ravnateljskog mandata. Otkazom mi je prijetio jednog petka poslijepodne jer sam obilježila godišnjicu smrti Predraga Lucića. Kad ga je sindikalistkinja spasila javne sramote, rekavši da u tom obilježavanju ne vidi ništa sporno, u ponedjeljak mi je uručio opomenu pred otkaz jer u subotu nisam došla na nadoknadu nastave. Jedna me kolegica neki dan podsjetila da taj dan ni nije bilo nastave nego se išlo u kino. A i da je bilo, radilo se po rasporedu od četvrtka, kad sam radila od 11, a škola je te subote bila otvorena do 12.30. Dakle, motiviranoj djelatnici za rad ravnatelj je uručio opomenu pred otkaz, a Školski odbor je s dva glasa protiv i četiri za podržao tu ravnateljevu odluku. U osam godina to je bio jedini moj kiks. Koji je ravnatelj jedva dočekao. Jer, znao je da sam motivirana za rad čak i izvan radnog vremena, ali nije se zabrinuo što me nema niti me nazvao da pita je li sve u redu sa mnom. Ležala sam te subote u krevetu razmišljajući kome da se još obratim za pomoć. Ali da su me nazvali iz škole, došla bih za pet minuta.

- Znači suštinskog razloga za otkaz nikada nije ni bilo?

- Nije. Kroz godine rada skupila sam više od minimuma bodova za napredak u zvanje mentora, međutim ravnatelj me odbio predložiti za unapređenje. Najprije me lagao da stari pravilnik više nije na snazi. Kad sam mu dokazala da ipak jest, napisao mi je nešto u stilu "ponavljam, tako sam odlučio". I finito! Time me i financijski oštetio. A nije ni to sve. U zapisnicima s Nastavničkih vijeća lažirao je moje izjave, a kad sam tražila zapisnike da provjerim je li ispravljeno, rekao je da mi ih može dati samo na uvid, u prisustvu tajnika i bez fotografiranja. U vrijeme nastave na daljinu zbog pandemije također mi je onemogućio rad s učenicima. Samo sam ja bila isključena iz Teamsa, pa sam umjesto toga sama morala pronalaziti načine za komunikaciju s učenicima.

- Jeste li imali radno vrijeme kao i ostali?

- Uvijek sam radila, i za vrijeme zimskih i ljetnih praznika učenika. U školi bismo bili samo spremačice, domar, administracija i ja. No samo mene se kontroliralo na način da bi mi zvonio telefon pa bi mi netko spustio slušalicu. Kad je vidjela opomenu pred otkaz, računovotkinja mi je rekla "pa gdje baš vama koji dolazite i kad nema učenika". Bile su to dvije mučne godine. Rekla sam vam već, preživjela sam zahvaljujući obitelji i nekolicini prijatelja.

- Što ste kao knjižničarka podučavali učenike osim novinarstvu?

- Podučavala sam ih kako misliti, snaći se u moru informacija, prepoznati relevantne informacije, razmišljati o javnim interesima i sudjelovati u javnom životu. Sve sam to radila iako sam znala da se ravnatelju ne sviđa. Škola za život mu se nije sviđala, a Žurnal je bio proizvod nastave kreirane na temelju ideja reforme Škola za život. Većina kolektiva smatrala je da sam trebala raditi ono što se sviđa ravnatelju, a ne voditi se idejama reforme školstva.

- Mislite li da će vaši javni istupi promijeniti školski sustav na bolje?

- Teško. Ali možda će ljudi biti oprezniji kad sljedeći put izađu na izbore. Možda će neki drugi ravnatelji skloni zloupotrebi funkcije razmisliti prije no što to učine. Jasno mi je da su ljudi u Puli bili razočarani šerifima iz IDS-a. I ja sam među njima. I shvaćam da su ljudi mislili da ne postoji gora opcija od IDS-a. Međutim, činjenica je, brutalna i tužna, da je Filip Zoričić zloupotrebljavao poziciju moći još dok je bio ravnatelj Gimnazije, a potom o svemu, evo i vama u oči, lagao bez da trepne. Sve to ne daje baš puno nade da bi mogao biti nimalo, a kamoli puno bolji od IDS-a.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater