NAJVEĆA ISTARSKA ZDRAVSTVENA USTANOVA PRED ISKORAKOM

Irena Hrstić, ravnateljica OB Pula: "Relativno brzo bismo mogli postati klinička bolnica"

Do statusa kliničkog bolničkog centra nikada nećemo doći, jer se on razlikuje u broju statusa djelatnosti koje imaju pravo statusa klinike, ali to nam niti nije cilj. Osobno ne bih ni išla u tom smjeru, pogotovo uz ovoliki broj KBC-a koji imamo, pojašnjava Hrstić

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Irena Hrstić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

Irena Hrstić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)


Za rad u bolnici, uz požrtvovnost i profesionalnost, potrebno je imati i veliku dozu empatije. Dobro to zna 1.232 djelatnika Opće bolnice Pula, među kojima je 16. rujna bilo stalno zaposlenih 532 medicinskih sestara i tehničara, 200 liječnika specijalista i 70 specijalizanata. Koliko kadra ustanovi nedostaje, zašto se na neke preglede čeka mjesecima, zbog čega se otisnula u političke vode i kakva je budućnost zdravstva u Istri, ravnateljica Opće bolnice Pula Irena Hrstić pojasnila je u razgovoru za Glas Istre.

"U našoj sistematizaciji, koju smo radili još 2014. godine, za bolnicu naše veličine planirali smo imati 1.500 zaposlenika. Ugrubo, reklo bi se da nam fali oko 180 djelatnika, ali treba uzeti u obzir da sistematizacija tada nije bila prilagođena novoj organizaciji rada, odnosno opsegu posla koji će se raditi kroz dnevne bolnice i jednodnevne kirurgije. Realnost je sada drukčija. Trenutno radimo na izmjeni sistematizacije, pojašnjava ravnateljica.

Dodaje da se, prilikom ranijih određivanja normativa u OB Pula, broj zaposlenika radio prema broju kreveta koje određena djelatnost ima, no kroz godine i reorganizaciju rada važan segment su postale dnevne bolnice te tada broj ugovorenih kreveta postaje irelevantan.

Irena Hrstić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

"Treba napraviti sistematizaciju za broj popunjenih kreveta, a ne ugovorenih. Imate odjel koji ima veliki broj postelja, npr. ginekologiju, a tamo nam je najmanja popunjenost. Tradicionalno je zadržan veliki broj kreveta, jer je i princip rada ranijih godina na ginekologiji, posebno rodilištu, bio drugačiji. Slično je i za druge djelatnosti, tako da je sada velika razlika između planirane sistematizacije i realnog stanja", pojašnjava Hrstić.

Najveći deficit kadra je na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu (OHBP), gdje je sistematizirano 11 liječničkih mjesta, a zaposlena su dva. "Od tridesetak liječnika koji bolnici nedostaju, najviše ih nedostaje na Hitnom traktu. Što se tiče sestara, njih je u bolnici zaposleno 532 od planiranih 650, i u ovom je trenutku je puno veći problem nego deficit liječnika. Trenutno nemamo pad broja zaposlenih sestara, ali imamo povećanje opsega posla, ali i veći broj bolovanja za koje nemamo zamjene", kaže Hrstić dodajući da najviše sestara i tehničara nedostaje u dijelovima koji su najzahtjevniji, jer su najmanje atraktivni za rad, a to su trenutno pedijatrija, odnosno neonatološka skrb.

"Vidimo u zadnjih sedam mjeseci, otkako je popustio zadnji val covid epidemije, da imamo nešto veći odljev medicinskih sestara. Tijekom covida toga nije bilo, jer su ljudi, pretpostavljam, išli po principu radnog entuzijazma i kolegijalnosti i nitko nije mijenjao radno mjesto, a nisu ni bila velika potraživanja u drugim zdravstvenim i socijalnim ustanovama. Kako se situacija sada smirila, vidjeli smo da kao posljedica kroničnog umora sestre lakše odlaze na objektivno lakša radna mjesta", kaže Hrstić.

Irena Hrstić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

Ravnateljica navodi da je premor uslijed tereta covida, koji su zdravstveni radnici podnijeli, bio jedan od uzroka odljeva primarno sestara, a dijelom i liječnika. Među liječnicima koji su napustili bolnicu su i oni s urološkog odjela. "Doktor Kocijančić je otišao prije covida, 2019. godine, a doktor Ilovar sada, a imamo i jedan odustanak od specijalizacije. Iskreno, ovi zadnji odlasci kirurških struka, konkretno urološke jesu iznenađenje, ali ljudi odlaze s radnih mjesta koja su izrazito zahtjevna, a bolnica to definitivno jest. Po rangu intenziteta odgovornosti, iznad opće bolnice je klinička bolnica, ali ono što je njezina prednost je što ima veći broj zaposlenika, ne samo matičnih, nego i specijalizante koji rade obilaske" ističe ravnateljica dajući primjer trenutno otvorenog natječaja u OHBP-u. Iako je potreba veća, na tom se natječaju traže dva liječnika, a trajno je otvoren i natječaj za njih pet. No, interesa nema.

"Ove godine smo tijekom ljeta, u OHBP-u, imali jedan odlazak radi specijalizacije i jedno bolovanje pa je trenutni natječaj tu da nadopunimo mjesta radi pritiska na OHBP. Od pet prijava samo je jedna osoba došla na razgovor, a ako se taj prijem realizira, ta osoba će iz Zagreba doći u Pulu", kaže Hrstić dodajući da klinike nemaju problem s kadrom u OHBP-u jer je u klinici interesantnije raditi, posebno ako liječnik još nije siguran na koju će specijalizaciju ići. Još jedan od razloga je, kaže, što su veći gradovi mladim ljudima zanimljiviji za život od manjih gradova.

Koliko je uopće OB Pula daleko od statusa KBC-a, radi li se što po tom pitanju i je li to u uzročno-posljedičnoj vezi sa studijem medicine u Puli koji nikako da zaživi? "Isprepleteno je", odgovara Hrstić dodajući da su u pitanju dva odvojena procesa koji su jako povezani. "Mi u ovom trenutku imamo minimalne uvjete da jedna od naših djelatnosti, a to je interna, postane klinička jedinica. Da bi nešto bilo klinička bolnica, morate imati minimalno tri djelatnosti koje su u statusu klinike. Pokrenuli smo proces i papire za priznavanje statusa klinike našoj internoj, koji je još u tijeku. Sljedeća koja bi mogla zadovoljiti uvjete je ginekologija, a zatim laboratorij i neurologija. Mi bismo relativno brzo mogli doći do statusa kliničke bolnice. Do statusa kliničkog bolničkog centra nikada nećemo doći, jer se on razlikuje u broju statusa djelatnosti koje imaju pravo statusa klinike, ali to nam niti nije cilj. Osobno ne bih ni išla u tom smjeru, pogotovo uz ovoliki broj KBC-a koji imamo", pojašnjava Hrstić, te dodaje da se ostvarenjem uvjeta za kliničku bolnicu stječe i pravo na održavanje većine nastave medicinskog fakulteta, odnosno studija medicine.

Irena Hrstić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

"Tu je zapelo s dobivanjem dopusnice studija medicine u Puli i nikako da stabiliziramo ustanovu koja bi nam bila matična nastavna ustanova. To je proces koji traje već dvije i pol godine i nismo ga uspjeli ubrzati, iako smo se nadali da ćemo uspjeti. Fali nam realni sporazum s kliničkom bolnicom koja bi bila ustanova kao nastavni segment. Ne možete stvoriti gotovog liječnika ako nemate dovoljno kliničkih slučajeva. Mi ih čak u ovom trenutku i imamo dovoljno za medicinski fakultet, ali nemamo dovoljan broj nastavnika. Da imamo dovoljan broj nastavnika, bili bismo i klinička bolnica, a time zadovoljavajuća nastavna baza za medicinski fakultet. Utoliko su ta dva procesa povezana. Papiri su predani u Nacionalno zdravstveno vijeće. Elaborat je poslan u travnju ove godine, čekamo odgovor", objašnjava.

Trenutak dolaska na mjesto ravnateljice, 2013. godine, Irena Hrstić opisuje kao imenovanje radi sanacije bolnice koja je tada bila u dugovima i gdje je država odlučila, kroz financiranje sredstava, zauzvrat tražiti programe sanacije i reorganizacije poslovanja. "Bolnica je tada bila u velikim dugovima, ali rekla bih da to nije nužno povezano s lošim poslovanjem, jer je u odnosu na tada i sada ogromna razlika u organizaciji. Ipak se u međuvremenu povećao broj mjesečnih financijskih sredstava koje bolnice dobivaju pa tako i naša, ali ono u čemu je razlika je to što u zadnjih sedam godina imamo apsolutno izvršenje pa i preizvršenje svih ugovorenih usluga s HZZO-om", naglašava Hrstić.

"Kad sam doselila iz Zagreba i preuzela bolnicu, uvijek se govorilo, a brojke su i tako ukazivale, da bolnica ne zadovoljava mjesečna ugovorena sredstva i da se premalo radi. Možda i nije bilo tako malo koliko se malo prikazivalo pa je čak i učinjeni posao ostao neprikazan. Ono na što sam ponosna je da smo financijska sredstva koja smo dobivali i opravdali. Ono što je sigurno primarijusu Jerinu bilo teže nego u mojoj eri jest da se u prijašnjim sanacijama smanjivala i cijena usluge. Primjerice, ako morate napraviti usluga za 1.000 kuna, a usluga košta 100 kuna, morat ćete ih napraviti 10, ali ako se spusti na 50 kuna, morat ćete napraviti duplo više. Zadnjih godina toga nema, a to je pozitivan trend, što se više nikada nije išlo u smanjenje cijene usluge", obrazlaže ravnateljica pulske bolnice.

Irena Hrstić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

Kaže da je sanacijski program išao putem sve bolje kontrole prikaza rada kroz godine. "Od mene će možda neskromno zvučati, ali jednostavno smo dokazali da smo bolnica iznad kategorije opće bolnice i zato smo se usudili krenuti prema statusu kliničke bolnice. Vjerujem da će nam to jednom biti i priznato", ističe Hrstić, dodajući da je dobar smjer u kojem bolnica ide dokazan prošlogodišnjom akreditacijom po američkim standardima. "Imamo američki certifikat kvalitete pružene zdravstvene usluge, a prije dva tjedna imali smo i takozvanu follow up vizitu američke akreditacijske kuće. Rečeno nam je da nisu mogli vjerovati da bolnica, koja je tako dobro posložena, može još bolje", otkrila je Hrstić.

Kaže da poslu ima osoba koje su joj bliži i dalji suradnici, više ili manje otvoreni. "Kada mi osoba koja mi je bliski suradnik kaže da uvijek zadnja saznajem stvari, to bude kao u braku; muž ili žena sve zadnji saznaju. Nisam osvetoljubiv tip, toga kod mene u poslu nema, iako znam eksplozivno reagirati. Imam visok prag tolerancije, a ima i situacija kada vičem i budem ljuta. Ne volim osobe koje povlađuju. Ne volim ni kada naše probleme i našu svađu prikazujemo prema vani, jer se svaki problem mora riješiti u četiri zida. To ne znači prikrivanje problema, ali mislim da problem treba rješavati tamo gdje je nastao i vidjeti koji je uzrok", kaže ravnateljica dodajući da misli da ima prilično dobar odnos s djelatnicima, no napominje da je to njezina perspektiva.

"Mislim da sam osoba do koje se stvarno može doći, bez obzira na poziciju na kojoj jesam. Da li me se određeni ljudi boje, sigurno da. To sam i primijetila, posebno kad odem u posjet određenoj djelatnosti nenajavljeno. Tada se prepadnu ne znajući razlog dolaska. Kada objasnite da ste došli samo pozdraviti i vidjeti kako je, tada se ljudi najviše otvaraju u nekakvom neformalnom razgovoru. Mislim da sam relativno otvorena i zbog toga sam i ostala raditi u ambulanti, jer tada vidite obične probleme, od pacijenata koji vam kažu da su dugo čekali pregled ili da nisu mogli parkirati, a to nećete nikada saznati s pozicije ravnatelja, nego samo u radu s pacijentima. Ove godine sam sudjelovala i u radu OHBP-a, ne iz populizma, nego iz potrebe, jer mislim da je moja obaveza, dok god sam zdrava, da prva krpam rupe tamo gdje treba. Čovjek doživi ono što vam djelatnici govore kao probleme. Kad već vodim sve te procese, moram ih i poznavati. Naravno, to ne znači da ću naučiti operirati, jer bi to značilo da banaliziram školovanje potrebno za to, ali je dobro da čelna osoba poznaje sve procese pa u krajnjoj liniji i one koji nisu primarna struka, primjerice razvrstavanje otpada i pripremanje obroka za pacijente, da ih može razumjeti, kaže Hrstić.

Irena Hrstić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

Na Odjelu vaskularne i torakalne kirurgije imenovan je v.d. šefa odjela. Ravnateljica pojašnjava da je razlog tome pozicija dosadašnjeg šefa, dr. Vidosa, koji je postao šef centralnog operacijskog bloka. "Kod nas je dosadašnji princip bio da određeni šef više jedinice bude i šef podjedinice. Imamo primjer na internoj: šefica je doktorica Fabris koja je ujedno i šef endokrinologije kao podjedinice. Imamo i na kirurgiji doktora Gusića koji je šef službe, ali i podjedinice kirurgije, odnosno traume. U torakovaskularnom odjelu smo odlučili drugačije. Osobno sam smatrala da bi za preuzimanje odgovornosti organizacije centralnog operacijskog bloka, novoformiranog odjela, doktoru Vidosu bilo previše voditi i neki odjel, posebno stoga što ne postoji praksa centralnog operacijskg bloka u Hrvatskoj kao zasebne organizacijske jedinice. Pribjegli smo situaciji imenovanja v.d.-a, a to je doktor Crljenica koji je mladi specijalist. Ubacili smo ga u vatru, ali ja sam osobno smatrala da ne možemo pokrenuti jednu nepoznatu organizacijsku jedinicu radeći na dva mjesta", objašnjava Hrstić.

Odjel anestezije i reanimacije pokriven je s 30 zaposlenih liječnika, odnosno ima 22 specijalista i osam specijalizanata, a na kirurgiji je 36 liječnika, 25 specijalista i 11 specijalizanata. Po sistematizaciji, na anesteziji su prazna tri radna mjesta. "Bili smo jako poremećeni covidom u toj djelatnosti, jer su anesteziolozi bili uključeni u respiracijski centar, stoga sada imamo dvostruki problem: zaostatak operativnog programa i nepotpunu sistematizaciju", kaže Hrstić.

Što se tiče listi čekanja, razloge za njihovu duljinu ravnateljica ne vidi u financijskim razlozima, već u zahtjevima za određenim pregledima i pretragama. "Najveće liste čekanja su definitivno na neuromagnet jer su sve veće potrebe za tom dijagnostikom, a imamo samo jedan uređaj, a to je i pretraga koja dugo traje. Jedno slikanje glave na CT-u traje dvije minute, a slikanje neurosustava na neuromagnetu i do 45 minuta. Veliki problem trenutno nam je i color-doppler vaskularnih struktura za koji se vrijeme čekanja povećalo nakon covida“, navodi Hrstić dodajući da će u sljedećem periodu biti problem i pregled fizijatra zbog odsustva liječnika. Kaže da je situacija slična kakva je bila i za dermatološke preglede ranijih godina, na koje se čekalo i po 14 mjeseci, no situacija je sada bolja, jer su trenutno zaposlena četiri dermatologa.

"Medicina postaje ženska djelatnost. Mnoge mlade žene često izostaju zbog čuvanja trudnoće i rodiljnog dopusta, i kod liječnica i medicinskih sestara, pa su odsutne i do dvije godine. Tako smo na fizikalnoj medicini ostali samo na jednoj liječnici, zbog bolovanja i trudničkog dopusta. U situaciji nedostatka liječnika imate dvije mogućnosti: ili zaposliti gotovog specijalistu, ili početi školovati novog, ali on će biti u punom pogonu tek za pet-šest godina. Specijalist može doći odmah, ali smo slabo atraktivni zbog skupog života, a stambeno zbrinjavanje je nemoguća misija. Svi gradovi na moru imaju sličan problem. Osobno nikad nisam donijela bolju odluku nego kad sam se iz Zagreba odlučila vratiti kući, u Pulu, ali ja sam dolazila doma. Kvaliteta života je neusporediva“, priznaje Hrstić.

Irena Hrstić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

Na pitanje je li ikada osjećala drukčiji tretman na poziciji ravnateljice samo zato što je žena, Hrstić odgovara da generalno toga nije bilo, ali u situacijama kada je u društvu velikog broja muškaraca – da. "Na našim stručnim vijećima i kolegijima nisam osjećala neke ozbiljne animozitete, ali u situaciji gdje je okruženje bilo velikom većinom muško, definitivno se osjeti razlika. Tada vas uopće ne doživljavaju nikako drugačije nego ženu. Ne možete u masi doći do prava glasa osim ako se ozbiljno ne izborite. Da se ženama manje toleriraju greške, to sam osjetila sto puta. Mislim da je to nepopravljivo. Muškarac može pogriješiti puno puta, žena može samo jednom", tvrdi ravnateljica.

Gleda li na medije kao na nužno zlo ili kao priliku da promovira dobru praksu OB Pula, Hrstić pojašnjava da vjerojatno sličnost zdravstva i medija leži u pritužbama na rad. „Kako ćete doživjeti medije, znate tek kad završite razgovor. Ja medijima pristupam kao inspekcijama. Mislim da su oni neophodni i moraju postojati, jer su u biti i korektiv. Medije stvarno doživljavam kao nekoga tko bi trebao biti naš partner, i kada nastane problem, i kada imamo pritužbu poput one da nismo htjeli primiti dijete. Sve je do toga kako će informaciju prenijeti novinar, a kako urednik poentirati smisao. Kao ravnateljica sam, koja više komunicira s medijima, na puno toga oguglala, pa čak i na loše vijesti, ali naši djelatnici nisu. Njih boli svaka pritužba, jer nisu na to navikli. Uostalom pritužba je puno manje, ali svaka boli. Zato se možda ja češće pojavljujem u medijima, jer bih htjela ljude zaštititi da ne proživljavaju nasrtaje medija, ali mislim da s vama medijima moramo u kontinuitetu funkcionirati jer ste važni u prijenosu informacija. Ako mi govorimo o važnosti prevencije, mislim da ste vi jedini koji ljudima mogu prenijeti informaciju o tome, odnosno da više možete doprijeti do više ljudi nego mi. Mladi su više orijentirani prema internetu, ali još postoji određeni dio populacije koji čitaju novine i mislim da su to prave informacije. Osobno nemam problem komunikacije s medijima, ali ako startamo s negativnom konotacijom, onda ću se sigurno i ja više braniti nego biti otvorena", napominje.

Mnogi liječnici otisnuli su se u političke vode. Zanimalo nas je što je i nju motiviralo i zbog čega se odlučila baš za HDZ koji u Istri, realno gledano, nikada nije imao veliku prolaznost kod građana. "To je pitanje na koje je teško jednostavno odgovoriti. Mislim da u situaciji u kojoj ste odradili u struci proces kakav sam ja odradila, od školovanja, volontiranja, specijalizacije, ponovnog volontiranja i karijere kroz silne godine, dođe vrijeme kada pokušate poželjeti utjecati na zdravstvenu politiku, ne u smislu vođe, nego u smislu idućeg koraka nakon ostvarenja svega u karijeri. Jedino što preostaje je uključiti se da biste mogli utjecati na zdravstvene politike. Osjećala sam se i dovoljno sposobnom da se usudim kandidirati za županicu i nisam požalila, bez obzira što nisam ušla ni u drugi krug", priznaje Hrstić, ističući da joj je to iskustvo pomoglo da i svoj posao počne promatrati kroz oči politike. "Zašto HDZ? Zato što su očito moj mentalni sklop, genetski kod, ali i narodnjaštvo HDZ-a najbliži mom odgoju. HDZ u Istri je veliki izazov. Mislim da se HDZ kroz zadnje godine u Istri mijenja, kao što se mijenja i odnos HDZ-a prema Istrijanima. Mislim da je važno uzburkati političku scenu, kao što se trenutno događa sa pojavnosti nezavisnih lista, ali za pozitivne političke promjene smatram da je potrebno i političko opredjeljenje. Ja želim vjerovati da je i HDZ dio promjene politike u Istri", zaključuje Hrstić.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater