KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA

Ima onaj SDSS-ovac Stanimirović pravo – mi Hrvati smo glupani i budale

| Autor: Robert FRANK

Gluposti su dio naše svakodnevice, a patologija je zahvatila sve segmente društva. Jer da nije tako, onda žrtva obiteljskog nasilja svom mužu, ocu zajedničke djece koji ju je premlatio do ruba smrti, ne bi morala u zatvor pisati – kako su djeca! Jesu li dobro? Što jedu? Žrtva Mihaela, 25-godišnjakinja koju je dragi Bog sačuvao na životu dok ju je bivši suprug mlatio po glavi teškim komadom željeza, dobila je nalog Centra za socijalnu skrb. Pod prijetnjom kaznene prijave mora bivšem suprugu koji je u Lepoglavi opisati trenutno stanje njihove zajedničke djece

 

Hrvatska je zemlja apsurda. Gluposti su dio naše svakodnevice, a patologija je zahvatila sve segmente društva. Jer da nije tako, onda žrtva obiteljskog nasilja svom mužu, ocu zajedničke djece koji ju je premlatio do ruba smrti, ne bi morala u zatvor pisati – kako su djeca! Jesu li dobro? Što jedu? Žrtva Mihaela, 25-godišnjakinja koju je dragi Bog sačuvao na životu dok ju je bivši suprug mlatio po glavi teškim komadom željeza, dobila je nalog Centra za socijalnu skrb. Kratko i jasno – Mihaela, pod prijetnjom kaznene prijave ako to ne napravi, bivšem suprugu koji je u Lepoglavi mora napisati i opisati trenutno stanje njihove zajedničke djece.

Poanta je da Obiteljski zakon u zemlji glupih i budalastih Hrvata, jer nismo ništa drugo nego glupani i budale, propisuje obavezu roditelja na razmjenu informacija o djeci. Nasilnik - muž koji je ženi, majci njegove i njihove djece, bez razloga smrskao ruku, a želio je glavu pa se instinktivno zaštitila - i sada je u Lepoglavi, traži da mu žena, sa smrskanom rukom, a možda zatraži i krasopis, napiše pisamce. U tom nevjerojatnom cinizmu, ironiji bez kraja, sustav mu daje za pravo.

Hrvatska zemlja nasilja?

Red gluposti u Hrvatskoj je sve poduži, događaju se svugdje i svakodnevno, a sada nasilje preplavljuje i ulice. Suludi torcidaši prije manje od mjesec dana prebili su u Zagrebu slučajnog prolaznika. Smrskali su mu kosti lica, misleći da je navijač Dinama. Policija je zakazala jer nije preventivno djelovala. Gdje su im krtice u navijačkim redovima, zašto se nisu infiltrirali među njih? Tko je u policiji odgovoran za sukobe navijača usred gradova, u konkretnom slučaju u Zagrebu, gdje stradaju nevini i slučajni prolaznici?

Pa onda slučaj na Braču gdje torcidaši - gle čuda, opet torcidaši - premlaćuju nemoćne mladiće i djevojku među njima. Razlog – čuli su ekavicu. Sve ove slučajeve karakterizira nasilništvo. U jednom slučaju tuku se navijači međusobno, u drugom navijači Hajduka tuku civile u Zagrebu, u trećem navijači Hajduka na Braču tuku mladiće i djevojku, u četvrtom nasilni muž premlaćuje ženu, a u petom slučaju u Splitu susjed premlaćuje susjeda zbog parkirališnog mjesta. U šestom, brutalnom i najgorem, Hrvat tuče Srbina, dotukao ga je do smrti. Je li Hrvatska doista zemlja nasilja? Žive li nasilnici među nama u statistički većem broju nego u nekom drugom zapadnoeuropskom društvu?

Može se zaključiti da je dio torcidaša prolupao, izgubili su pojam o tome što je normalno. I zato bi ih trebalo promatrati izdvojeno od ostalih navijačkih skupina jer baš u njihovim redovima najviše caruje nasilništvo motivirano različitim razlozima, od izostanka kućnog odgoja, nebrige roditelja pa do zakazivanja školskog sustava i utjecaja svega što promovira nasilje. Zajednički je obrazac u svim ovim slučajevima nasilništva da dominantni premlaćuju inferiorne: muž bivšu ženu, torcidaši usamljenog prolaznika pa, opet, torcidaši brojčano malobrojniju skupinu među kojima je bio i hrvatski državljanin srpskog porijekla. Ne zaostaje ni agresivni Splićanin koji je letvom izudarao trudnicu i njezine mirotvorne roditelje. Tu je i premlaćivanje u Rijeci čelnika SDSS-a koji je, nažalost, preminuo pod teškim ozljedama. I u ovom slučaju fizički jači je nagazio slabijeg. Hrvat, glupan i budala, bez razloga je ubio Srbina, golorukog čovjeka koji mu ništa nije napravio.

Pupovčev relativizam

Doprinos donekle ispravnom etiketiranju Hrvatske kao države povremenog i opasnog nasilja, ali sa sasvim neprihvatljivim argumentima građenim na krivo postavljenim temeljima, daje i prvi politički Srbin u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Iako bi precizna analitika pokazala da je količina nasilja koje Hrvati poduzimaju prema Srbima u Hrvatskoj u ukupnoj pojavi nasilja prisutna s malim i beznačajnim postotkom, Pupovcu to ne smeta da zaključi: "Živim u zemlji mržnje i nasilja motiviranog etničkom mržnjom". Prema Srbima, naravno. Godinama Pupovac forsira tu tezu. Na platformi tragičnih i žalosnih, ali srećom pojedinačnih incidenata gdje Hrvati koji su glupani i budale napadaju Srbe samo zato što su Srbi, taj će vječni prvi politički Srbin u Hrvatskoj stvoriti tezu o hrvatskoj mržnji svega što je srpsko. S ovakvim istupima i opasnim tezama Pupovac uvijek i iznova otvara priču o Domovinskom ratu. I opet će, kad ga se o tome pita, zakuhati.

Pita ga, dakle, novinar u jučerašnjem intervjuu za Novi list i Glas Istre: „Hrvatska percepcija Domovinskog rata vrlo je jednostavna - Srbi su nas napali, mi smo se branili i obranili“. A Pupovac, s očito neizbježnim, ciničnim smiješkom, kaže: „Ha, ha, ha… Nije to samo jednostavna nego i jednostrana percepcija, jer ne prikazuje stvari onakvima kakve su doista bile. U tom je narativu sve krajnje pojednostavljeno i ne uvažavaju se činjenice koje su meni i drugima itekako poznate“. Skoro će, eto, 25 godina od kraja rata, a Pupovac i dalje relativizira Domovinski rat i ono što mu je prethodilo. Novinar mu je postavio pitanje o Domovinskom ratu parafrazirajući jednog saborskog zastupnika koji od Pupovca očekuje da nedvosmisleno kaže da su Srbi napali Hrvate koji su se onda bili prisiljeni braniti, što su i, unatoč nepovoljnim okolnostima, uspješno učinili. U suprotnom, ako to Pupovac ne kaže, mnogi mu neće priznati da voli Hrvatsku i poštuje stečevine Domovinskog rata. Pupovac je, naravno, na svoj način odgovorio. „Kao osviješteni čovjek, koji zna puno o tome što se tijekom tog vremena događalo u političkoj i ratnoj sferi na prostoru bivše Jugoslavije i u hrvatsko-srpskim odnosima, koji zna kako se razvijao narativ o Domovinskom ratu i agresiji, naravno da ne mogu slijediti pojednostavljenu, službenu ideologiju o tome. To je nerealno. Čak i da nisam Srbin, kao osviješteni intelektualac ne bih mogao prihvatiti tu priču koja je stvorena kao opijum za narod“.

Okrenuo pilu

A što reći nego da će skoro, eto, 25 godina od kraja rata, a Pupovac opet negira realnost i činjenicu da je Srbija napala sve svoje susjede, osim Makedonije, da su se svi ratovi vodili na područjima koje je ona napala i da je sve ratove srećom izgubila. S vremenom će, nakon što je kroz malu rupicu provukao tu tezu, u javnost na velika vrata izaći sa svojim službenim viđenjem Domovinskog rata u kojem će, po njegovoj interpretaciji, odgovornost biti izjednačena. U njegovoj perspektivi jedan Vojislav Stanimirović i general Ante Gotovina također će biti izjednačeni. Ne, ustvari neće. Za njega je Gotovina neprijateljski general, a Stanimirović tek bivši direktor bolnice u Vukovaru koju je prethodno, od ustaša naravno, pročistila, masovnim klanjem svega što im se našlo na putu, sva srpska vojna sila u rasponu od kradljivaca, kriminalaca i lopova, preko njihove redovne vojske pa sve do četnika. Isti taj Stanimirović, saborski zastupnik u RH, bio je član predstavničkog tijela u tadašnjoj vlasti na tom okupiranom području. Isti taj Stanimirović, kažu ljudi s tog područja pa i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, u trenutku pada Vukovara rekao je da je pao posljednji ustaški bastion. Stanimirović je bio onaj inteligentniji dio srpske ekspanzionističke politike koji je kreirao ono što su drugi na ratnom terenu provodili. Radi mentalne higijene bolje je o njemu ne raspravljati, no Pupovac će i njegov angažman u neprijateljskoj vojno-političkoj strukturi krajnje relativizirati. Iz percepcije Milorada Pupovca, agresorskog rata na Hrvatsku gotovo kao i da nije bilo. Stvarno bi se mogao steći dojam da je tu i tamo ponekog Hrvata pogodio zalutali metak.

Za Pupovca nije toliki problem bio rat, nego više poratno stanje. Kaže on da hrvatska službena politika godinama ne reagira kad se ustaštvo veliča u javnom prostoru. Kaže da vlast ignorira takve pojave. A mogla bi se teza postaviti naopako, u suprotnom smjeru, pa ga priupitati kako on i kako njegovi iz vrha SDSS-a reagiraju kad se u njihovim redovima veliča četništvo i zaziva Velika Srbija. Jel' bi ih, te svoje četnike, Pupovac i Stanimirović prekinu u takvoj atmosferi? Jel' bi oni, kad uđu u njihove kuće u istočnoj Slavoniji, ali ne samo tamo, tražili od domaćina da sa zidova skinu sve ono što veliča četništvo? Možda portret u službenom Beogradu rehabilitiranog i obljubljenog Draže Mihailovića? Jel' im kaže - pogriješili smo, ljudi; napali smo Hrvatsku, bez razloga pobili desetke tisuća ljudi, raselili stotine tisuća; priznajmo to i prekinimo s mitovima zbog kojih smo sa svima zaratili. Jel' im to kažu Pupovac i Stanimirović? Ne, nažalost im to ne kažu. Srpsko suočavanje s posljedicama ratova koje su započeli i vodili tek bi trebalo uslijediti. Suštinski i iskreno, ono se nije dogodilo.

Gdje je pokajništvo?

Ako je historia est magistra vitae, onda bi srpski politički predstavnici u Hrvatskoj trebali pročitati govor čovjeka koji se zove Richard von Weizsacker. Sredinom 80-ih bio je njemački predsjednik. Na strani nacista sudjelovao je u prvim operacijama Drugog svjetskog rata. Taj bivši kapetan njemačke vojske kad je postao njemačkim predsjednikom otvoreno je rekao da je kraj Drugog svjetskog rata s poraženom nacističkom Njemačkom bio -dan oslobođenja. Rekao je i da su tada svi oslobođeni sistema koji je uništavao čovjeka. Rekao je i to da nitko ne treba zaboraviti patnje koje su za mnoge započele onog dana kad je nacizam kapitulirao. Međutim, rekao je, ne smijemo razlog za izbjeglištvo i protjerivanje tražiti na kraju rata. Razlog se može naći na njegovu početku, na početku strahovlade koja je dovela do samog rata. Veličina Weizsackera je u priznanju vlastite, odnosno kolektivne zablude, pogreške, traženju oprosta i shvaćanju da je ono što se nacistima dogodilo nakon drugog Svjetskog rata logičan refleks za ono što su oni činili tijekom tog istog rata. Ovakvo razmišljanje, iskreno i pokajničko, Pupovac zanemaruje. No bilo bi neiskreno reći, bilo bi lažno tvrditi da je Pupovac zagovarao velikosrpsku politiku. Nikada to nije radio. Čak je kao Srbin među srpskim narodom, riskirajući i svoju poziciju, u osvit rata inzistirao da razum prevlada nad emocijama uzavrelim suludom politikom Slobodana Miloševića. Definitivno, Pupovac se kao uvjereni pacifist oduvijek borio za mir. Ali to ne znači da ne može reći tko je kriv za rat. I tko je bio najveći krvnih druge polovine 20. stoljeća u Europi.

Bilo bi zgodno da se Vojislava Stanimirovića i tisuće takvih u istočnoj Slavoniji može priključiti na poligraf pa da na tom relativno pouzdanom detektoru laži ili posredstvom nekog seruma istine kaže i kažu što misli i što misle o Hrvatskoj i Vukovaru. Naravno da ni Stanimirović ni Pupovac to neće napraviti, neće svoje dovesti u red, nego će ispravljati druge s argumentima klimavim kao što su noge stogodišnje starice. Samo krajnje licemjerni neće priznati da u istočnoj Slavoniji i mnogim područjima koje je Srbija bila okupirala u Hrvatskoj danas žive i rade ljudi koji Hrvatsku preziru. Ljudi koji u samoći svojih domova mrze sve što je hrvatsko. Srećom, ima toliko pametnih Srba, prije svega kvalitetnih i poštenih ljudi koji se ne opterećuju ni srpstvom ni hrvatstvom nego pošteno žive svoje živote. I da, ne osjećaju se ugroženo. Budala i nasilnika bilo je i uvijek će biti i među jednima i među drugima. Na pametnima je da ih bude više. 

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom