Ima li rebraša?

Kako pronaći kratki bijeg od svih (svako)dnevnih problema usred ljeta? Posebice ako se ne odlazi na godišnji, ako je on kratak ili već završio. Ili, ako se radi sezonski posao koji ne pita radno vrijeme? Ili, ako se čeka plaća, ako se misli o rati kredita, novoj školskoj godini, o ispitima koje treba riješiti, svakodnevnim obiteljskim problemima, a da bude jednostavno i jeftino? Oni koji su rođeni blizu mora mogu to napraviti skokom u beskrajno plavetnilo, makar između dvije radne smjene, u pauzi sezonskog rada, između dva čišćenja apartmana, ili pak između dva poglavlja koja treba pripremiti za ispit.

Gradovi i mjesta uz samo more na Poluotoku nisu tako veliki, pa je do plaže moguće doći i pješke, dakle bez posebnih troškova. Plivanje je jedna od rijetkih stvari koje su (skoro) u većini plaća besplatne.

Dakle, prođe se grad, gužva, vozači psuju tražeći mjesto za parking, nigdje mjesta u hladu. U stvari, nigdje mjesta. Autobus je vozio dva puta duže od planiranog zbog gužve. Došli mi tamo kao pješaci, busom ili autom, znojni smo, ljepljivi i jedva se čeka osvježenje. Prvi korak apsolviran. Korak broj dva? Pronaći mjesto dovoljno veliko da stane ručnik. Možda je to još teža misija nego stići do plaže. Kada su se žitelji naših primorskih mjesta prije nekih desetak godina iščuđavali gužvama na talijanskim plažama, nisu niti slutili da će sa sve većim razvojem turizma do toga doći i ovdje. No, na sreću, sezona plivanja traje duže od sezone masovnog turizma, pa ima vremena i za užitak bez velike gužve, a i u slučaju gužve, domaći će žitelji pronaći neki kantunić gdje se opustiti.

No, ni dolazak do plaže ni pronalazak mjesta ne garantiraju totalni relaks. Čak niti vremenske (ne)prilike. Jedina prepreka su ta mala sluzava bića, skoro pa nevidljiva, ali koja su, ipak tamo negdje, vrebaju, čekaju da nas okrznu. Taman se uđe, zamahne, krene plivati, i osjeti se nešto sluzavo, ljepljivo, a teško vidljivo. Pogađate, to su rebraši, pratitelji prijatelja mora zadnjih godina.

Na sreću, ovisno o vjetru i strujama, često mijenjaju lokaciju, iako ih ponekad ima svugdje. Eksperti kažu da od njih koristi nema, ali da ih se ne uništava jer, na koncu, mi smo njima "uzurpirali" posjed, iako možemo misliti da su oni nama pokvarili ferije ili 20 minuta plivanja na miru. No, kako iznenada dođu, isto tako iznenada i odu, i već među plivačima postoji ona solidarnost da "domaći" dovikuju iz vode onima koji se tek spremaju za plivanje "danas nema rebraša, voda je milina".

Istina, nisu oni kod nas "autohtoni" žitelji, došljaci su, migranti, privremeni azilanti, štogod. No, toliko se govori o toleranciji, suživotu, ukidanju svih vrsta granica, pa to vrijedi valjda i za rebraše?! Nismo niti mi niti oni gazde mora. Borimo se za svoj prostor. Rebraši su štetočine, jer uništavaju dio morske flore i faune? No, tko ostavlja kaos na plažama, smeće, svakakve otpatke i tko tu više uništava? Je li bila prije kokoš ili jaje?