(D. MEMEDOVIĆ)
Nekoliko šarafa s maticama, dvije šper-ploče, nekoliko balinjera. Sasvim dovoljno materijala da se složi solidan karić. Njime ste mogli, ako ste htjeli, a vjerojatno jeste, čitav dan izazivati zavist prijatelja iz kvarta. Oderati lakat i koljeno, ali pritom se odlično zabaviti.
Jučerašnja velovrška Balinjerada probudila je u mnogima sjećanja na dane kada su se gradskim nizbrdicama spuštali u karićima. Stariji se sjećaju prelijepe serpentine s Kaštela koja se spuštala uz bivšu zgradu Mirovinskog, do ceste na Giardinima. Oni još stariji prisjetili su se vremena kada je i asfalt bio luksuz. Bilo je samo bijelih stazica. Jedva bi, prepričava nam jedan umirovljenik, našli neke kuse, odbačene daske. Nekako bi sklepali karić, ali taj bi se na pola puta najčešće raspao.
Danas se, reći će mnogi, mladi ne znaju zabavljati. Sve im je servirano pred nosom. Na pladnju, s uputama za korištenje. Reći će to upravo ovi stariji kojima su se karići u vožnji raspadali. I oni, kao i nešto mlađi prenerazit će se, duboko šokirati kada čuju da mladi koji ne slušaju narodnjake u Puli danas nemaju kamo u noćni provod. Oni koji su na raspolaganju imali Marelicu, Piramidu, Uljanik, Palaticum, Disco 33, Tvrđavu, Tangentu, Aquarius, Piano bar, Sax, Tini, Hotel Pulu, Mirage, Parasol, Doberman, Zodijak… takvo što teško mogu razumjeti.
I dok, žale se neki, u WC-u kluba Uljanik nema generacijskog jaza, jer još postojano vonja kao i prije 30 godina, glazba nije bila te sreće. U starom rock-klubu danas se, vjerovali ili ne, mogu čuti i narodnjaci. No, o generaciji koja pohodi narodnjačke klubove, ne kupuje novine, ne čita, bjesomučna klika po portalima, koja je već prerasla i Facebook (to, kažu, koriste samo dinosauri) i koja ima dovoljno novca da svakog vikenda rezervira stol s bocom alkohola u nekom od gradskih kafića, više govore oni stariji s rasklimanim karićima i oni koji su imali privilegiju Piramide i Marelice, nego što se možda na prvi pogled čini. Nije to od jučer.