Dušni dan

Dušni dan obilježava se dan nakon Svih svetih, 2. studenoga. Premda ljudi često brkaju datume, odnosno blagdan Svih svetih i Dušni dan, obično se ti dani kolokvijalno nazivaju Mrtvi dani i tada najveći dio ljudi pohodi grobove svojih najmilijih, posljednja počivališta svojih najmilijih okiti cvijećem i zapali svijeće, pokazujući da su uvijek u našim mislima, da je to dan posvećen njima.

Iako je to blagdan poštovanja, tišine i mira, nerijetko ima i polemika da zašto se na mrtve trebamo prisjetiti upravo tada i zašto treba neki poseban dan, kada su ionako, ukoliko su nam bili dragi, stalno u našim mislima i srcima, te da, ukoliko nas udaljenost i vrijeme ne sprječavaju, njihova vječna počivališta možemo posjetiti kad god poželimo. Istina je da neki prodavači žele upravo tijekom tih dana zaraditi na cvijeću i svijećama, te da su tada cijene više nego ikada, ali isto tako istina je da i pokojni trebaju imati dan posvećen njima, dan kada će im svjetlost svijeća osvijetliti to putovanje bez povratka.

Ako postoje svjetski dani svega i svačega, zašto ne bi postojao jedan dan kad ćemo se prisjetiti svih pokojnika i odat im počast. Svi zajedno. Neovisno o tome koliko su pojedincima važnije primjerice godišnjice rođenja ili smrti najdražih. Neka taj dan bude tih, svečan i dostojanstven.

Groblja svojim izgledom predstavljaju i dio povijesti, kulture, načina življenja kroz povijest i razna razdoblja, preslik su određene kulture. Obilazeći groblja, posebice ona spomeničkog obilježja, poput pulskog Mornaričkog spomen-groblja, povijest i kultura nekoliko naroda se isprepliću, gdje nema više, kao ni na drugim grobljima, pobjednika niti pobijeđenih, gdje sve razlike nestaju. Gdje su apsurdi svih ratova svedeni na spomen-ploče.

Posjet grobljima može svakoga navesti na promišljanje o pravim, istinskim ljudskim vrijednostima, o onome što je stvarno važno, a pogled u godine rođenja i smrti pokojnika ponovno će nas podsjetiti na krhkost ljudske egzistencije, ljudskog bića i života, kao i na oksimoron nepredvidljive mlade starosti/stare mladosti i relativnost ljudskog života. Nekoga će ti dani podsjetiti na sve ono mrtvo oko nas, na sve tvornice, industrije i druge djelatnosti koje su ugašene ili se gase, ili na one koje se na jedvite jade održavaju na životu, nekoga će to asocirati na smrt ljudskih vrijednosti, ili na gubitak čovjeka s velikim Č. Na gubitak istinskih vrijednosti.

Bogatstva, stjecanje materijalnog pod svaku cijenu, želja za isticanjem iznad svake mjere, pošto-poto kreiranje karijere - koliko je to važno u, kako bi rekli filozofi, nikad težem stoljeću? Ljudski životi se razlikuju od samoga početka, skoro pa od prvog udaha, možda je jedini zajednički nazivnik za sve jedinke, svih naroda, narodnosti i društvenog statusa njegov kraj, zato, koliko god to ofucano i isprazno zvučalo trebalo bi, za života biti, i prije svega ostati, Čovjek.