NAJNOVIJE



OTVORENO Presjek stanja u kompaniji o kojoj ovisi gospodarska slika istre

DRAGUTIN PAVLETIĆ, direktor Uljanik Plovidbe Netko je prije šest mjeseci ljudima trebao reći: GOTOVO JE, NEMA SPASA!

| Autor: Robert FRANK

Prava je istina da ni 2012. nije bilo pravog strateškog partnera za preuzimanje 3. maja, nego je na traženje države uskočio Uljanik. Kao što tada nije bilo pravog strateškog partnera za 3. maj, nema ga ni sada za Uljanik * Ljut sam na sadašnju garnituru u Uljaniku. Bulić šuti tamo gdje bi morao pričati! Zašto ne kaže da Uljanik nikada nije prošao restrukturiranje?! Zašto ne kaže da i Uljanik, kao i druga brodogradilišta, ima pravo na to? Zašto Uljanik ne bi dobio priliku kao i druga brodogradilišta?

 

Direktor Uljanik plovidbe i njen najveći pojedinačni vlasnik Dragutin Pavletić otvoreno je za naš list napravio presjek stanja oko Uljanika, onoga što je prethodilo urušavanju tog sustava te je procijenio kakvi bi mogli biti raspleti oko kompanije o kojoj ovisi gospodarska slika Istre. Uljanik plovidba je, samo da objasnimo, kompanija koja u svom vlasništvu ima šest brodova te još tri u managmentu, redom izgrađenih u 3. maju i Uljaniku. Trenutno ti brodovi plove po svjetskim morima prevozeći terete za razne naručitelje. Važno je napomenuti da Uljanik plovidba ni na koji način, osim preko osoba koje su započele karijeru u Uljaniku, nije povezana s tom brodograđevnom kompanijom koja se nalazi na korak do stečaja. U slučaju takvog scenarija za Uljanik to se neće odraziti na funkcioniranje Uljanik plovidbe. Dragutin Pavletić jednu je godinu, počevši sa 2017., bio u Nadzornom odboru Uljanika. Svojevoljno je izašao.

- Kad sam u sredinom 2017. ušao u Nadzorni odbor Uljanika, vidio sam da je vrag odnio šalu. Tada se radio samo jedan brod, "Santiago" je već dugo vremena stajao privezan i ništa se nije događalo. Vidio sam koliko ima ljudi, a da se ništa ne radi. Moglo se naslutiti da stvari neće dobro završiti.

 

Dubioze velike, gubici ogromni

 

- Nadu je tada ulijevala ministrica gospodarstva Martina Dalić.

- Potezi koje je u siječnju i veljači prošle godine oko restrukturiranja Uljanika napravila Martina Dalić bili su dobri. Već po bilanci iz 2017. godine bilo je evidentno da Uljaniku nema spasa bez restrukturiranja. Bilo je jasno da su dubioze velike, da su gubici ogromni te da u prilivima nema ničeg pozitivnog što može okrenuti priču. Korigirano revizorsko izvješće za tu godinu utvrdilo je stvarno stanje koje se moglo nazvati katastrofalnim, s potencijalnim rizicima koji su se mogli očekivati. Zato se krajem 2017. krenulo s restrukturiranjem, a početkom 2018. s rescue aidom. Na sjednici koja je održana u Zagrebu, gdje sam bio kao član NO-a, definirani su potezi koje treba povući. Dakle rescue aid od 96 milijuna te u šest mjeseci odabir strateškog partnera. Činilo se da se ide u dobrom smjeru. RH je u tom trenutku bila izložena oko 650 milijuna eura državnih jamstava. S druge strane postoji ono što je vrijednost, asset. Nije tih 650 milijuna nestalo, nego se veliki dio tog iznosa nalazilo u imovini, odnosno u brodovima koji su bili u izgradnji. Sredstva rescue aida su iskorištena za nastavak proizvodnje, a time i završetak samopodizne platforme, čime se umanjila izloženost države po izdanim jamstvima za približno 80 milijardi američkih dolara. Dredger je bio na 80 posto gotovosti, ro-ro je bio tu, pa dvije algomere koje su pak bile najveća opasnost. To su brodovi specijalizirani za prijevoz u kanadskim jezerima i za njih, ako naručitelj otkaže posao, nema drugog tržišta. Svu energiju i novac trebalo je uložiti u završetak gradnje i predaju tih brodova. Nažalost, tek nakon skoro godine dana pokušava se završiti izgradnja dredgera, dok se o ostalim brodovima uopće ne priča. S djelomično izgrađenim brodovima i s ulaganjem od 100 milijuna eura, državna jamstva bi se još smanjila za 400 milijuna eura. Država je, međutim, već platila tri milijarde kuna. To je, nažalost, rezultat potpuno neodgovornog ponašanja.

- Koga točno?

- Svih u lancu. Od države koja je kasnila, do Uprave Uljanika u kojoj svi o svemu šute, kao da su kastrirani i fali im hrabrosti, 'ajmo tako reći. Ovi iz Uljanika šute, dubioze se spominju u rasponu od 1,1 do 1,4 milijarde eura, Debeljak se s time razmeće, a uljanikovci… Kao da se ne radi o njima. Vrh Uljanika bi morao znati na osmu decimalu koliki je njihov dug! Nešto tu nije u redu. Pravi put bi bio, nakon što je država platila tri milijarde po pitanju jamstava, da se dodatnim ulaganjem osigura završetak brodova u izgradnji i na taj način umanji šteta po državni proračun.

- Ima li smisla sve to kad je Uljanik i iznutra urušen? Tko će više u njemu raditi?

- Postao sam skeptik spašavanja brodogradnje u Hrvatskoj. Kad ode znanje, know how, iz Uljanika, a to nam se desilo, otišlo je ono najvrjednije.

- Mislite da je otišlo puno znanja, previše?

- Apsolutno.

- Čini se da je odlazak ministrice Dalić bio početak kraja Uljanika.

- Tako je.

- Tada je izabran strateški partner Kermas energija Danka Končara.

- Da budem potpuno jasan: imao sam priliku vidjeti sve tri ponude. Iskreno, sve tri nisu zaslužile ni minutu pažnje! Takve ponude nisu dovoljne ni za preuzimanje seljačke zadruge, a kamoli jednog Uljanika! Bez obzira na sve njegove dubioze i krizu. Izabran je Končar koji nije bio pravi izbor u očima onih koji odlučuju.

- Zašto su ga onda izabrali?

- Uprava ga je predložila, a NO prihvatio. Od tri loša izabran je manje lošiji. Vjerojatno su mislili da će se u narednih šest mjeseci neke stvari još iskristalizirati pa će se možda takva odluka moći promijeniti. No, u tih šest mjeseci se ništa nije dogodilo. Rescue aid se potrošio, a odlaskom Martine Dalić, koja je duboko ušla u ovu priču, ostala je praznina.

- Došao je novi ministar, Darko Horvat.

- Trebalo mu je vremena da malo uđe u priču. Dalićka je pak imala sliku cijele situacije. Dala si je puno truda da shvati priču.  

- Bi li Uljanik imao veću šansu za opstanak da je Martina Dalić ostala ministrica?

- Po meni, bila bi jasnija situacija. Ovo sada se lomi na grbači ljudi koji pola godine nisu dobili plaću. Netko je prije šest mjeseci tim ljudima trebao reći – gotovo je, nema spasa!

- Mislite da je ministar Horvat zadnjih šest mjeseci svjestan da nema spasa, ali je namjerno odugovlačio da to kaže?

- Po meni, vidjelo se da nema šanse bez pravog strateškog partnera. Prava je istina da ni 2012. nije bilo pravog strateškog partnera za preuzimanje 3. maja, nego je na traženje države uskočio Uljanik. Kao što tada nije bilo pravog strateškog partnera za 3. maj, nema ga ni sada za Uljanik.

- Zar je moguće da u cijelom svijetu stvarno nema nikoga tko misli da se isplati ulagati u Uljanik? A mi o sebi, očito potpuno pogrešno, mislimo sa smo najbolji na svijetu.

- Nemojmo se zavaravati, neće nitko u takvu brodogradnju.

- Zašto to onda želi Debeljak?

- Razumijem ovu djelatnost jako dobro pa s velikom sigurnošću mogu reći da Debeljak preuzimanjem Uljanika želi riješiti svoj problem s Brodosplitom. Već u početnoj fazi restrukturiranja Uljanika vidjeli smo nalaz Državne revizije koja uz primjedbe objašnjava restrukturiranje i 3. maja i Brodosplita. Samo restrukturiranje Brodosplita, koje je završilo na nivou 12 i pol milijardi kuna, u odnosu na 3. maj, koji je završio na 9 milijardi, ukazivalo je na veliki oprez.

- Svi se nabacuju milijardama oko škverova, a posebno oko Uljanika. Gdje su te milijarde?

- Te neke milijarde svi traže, od policije, devizne do porezne... Na to se samo nasmijem. Ako netko u brodograđevnom procesu, poput Uljanika, u jednoj godini gradi jedan brod, a nakon toga odjednom dogovara četiri broda, dolazi do efekta negativnog lijevka. Za takvu situaciju treba vam brzina. Ta se brzina zove novac, a toga nije bilo. Sustavom državnih jamstava koja su trebala pomoći, Uljanik je u praksi doživljavao samo probleme. Uprava na čelu s Rossandom je pogriješila što o tome nije javno i jasno govorila.

- Zašto su o tome šutjeli, kako kažete?

- Trebali su jasno reći da je takav sustav neodrživ. Kao prvo, od ugovaranja broda pa do izdavanja prvog jamstva prošlo bi i do 15 mjeseci. To znači da brod kasni, najmanje godinu dana. Drugo, odobrava se državno jamstvo i tražite kredit. Sav bankarski sektor Hrvatske ne može pratiti gradnju jednog dredgera s jamstvom od 126 milijuna eura. Kredit se onda rješavalo s bankama u inozemstvu koje su znale da brodogradilište nema svoj kapital i nabijane su visoke kamate. Dok Fincantieri radi s kamatama od jedan ili dva posto, naša su brodogradilišta dobivala kredite s kamatama od šest do sedam posto. S takvima kamatama brod se jednostavno ne gradi.

- No Uljanik ih je ipak gradio?

- Da. Plaćali su previsoke kamate i jeli svoju supstancu.

- Što biste vi napravili na Rossandinom mjestu?

- Trebao je vikati, ako treba! Trebao je poručiti tako da ga svi glasno čuju da je to za Uljanik neodrživo! Uprava je trebala jasno artikulirati svoje nezadovoljstvo i nemogućnost rada u takvim uvjetima.

- Zašto je država 15 mjeseci odobravala jamstva?

- Tako je bilo 2012. kad je Uljanik preuzeo 3. maj i kad se ulazilo u EU koja je izdala nova pravila kod izdavanja jamstava. Procedura se usporila i to je odnijelo previše vremena. Kasnije su se jamstva izdavala puno brže, ali se već ušlo u spiralu negativnih događaja.

- Dajte pet razloga ključnih za propast Uljanika. Splet okolnosti, dalekoistočno tržište, kriza naftne industrije, zastarjelost opreme u škverovima, mentalni sklop…?

- Puno je razloga. I to isto. I financiranje o kojem sam sad objašnjavao sigurno je jedan od njih. Zatim loša tehnološka opremljenost brodogradilišta koja su na razini 70-ih godina. Kao takva, ne mogu se nositi s konkurencijom. I zato nisu mogla graditi brodove po svjetskoj cijeni. Onda je problem visok trošak rada. Ljudi malo dobiju, a poslodavca to puno košta. Daleki istok je puno efikasniji, tu nema spora. U posljednjih 15 godina hrvatski brod kao brend više ne postoji. Mi u Uljanik plovidbi upravljamo s devet brodova izgrađenih u Hrvatskoj. Kad se s njima pojavimo na tržištu, ti su brodovi odmah penalizirani u odnosu na konkurenciji. Dobivamo deset posto manju cijenu za njega. Tko god dođe u Hrvatsku graditi brod očekuje da ga plati deset posto manje.

- A što je s dredgerom? On je viša tehnološka kategorija. Da se napravilo više takvih brodova u seriji, po svakom bi gubici bili sve manji. Vjerojatno bi zadnji u seriji nosili čistu dobit.

- To je laž. Svjedok sam izgradnje puno brodova i nikad mi nije bilo jasno kako je moguće da se na prvom brodu u nekoj seriji potrošilo manje radnih sati nego na sljedećim brodovima u toj seriji! Pazite, radi se o istim brodovima! Da se danas u Uljaniku gradi određeni tip tankera, za njega bi se potrošilo oko milijun radnih sati. Prije, u doba veće efikasnosti, to je iznosilo oko 700 tisuća sati.

- Odale takva neefikasnost?

- S istom opremom nekad se brod radio s manjim brojem prikazanih sati. Poanta je u lošoj unutarnjoj organizaciji. Najteže poslove kod gradnje brodova u Uljaniku odrađivali su kooperanti. U toj lošoj organizaciji radnici Uljanika, da ih tako nazovem, postali su gospoda. Pa kad tome dodate da ne postoji uredno financiranje, pa da nema dovoljnih količina materijala… Vi tada više nemate proces. Onaj broj od milijun radnih sati za brod nije realan, ne odradi ih se toliko, ali ih se toliko prikaže.

- Vratimo se opet na dredgere. Da li bi peti u seriji, da ih se toliko gradilo, donio određenu dobit?

- Po meni, i kod ovog jedinog je trebala biti ostvarena dobit. No, ako u startu kasnite godinu dana, i zbog toga penale platite 10 ili 20 milijuna dolara, vama je pojedena sva dobit.

- Otkad postoji ta loša organizacija i neefikasnost u radu brodogradilišta?

- Negdje od 2011. ili možda 2012. godine. Preuzimanjem 3. maja stanje se samo pogoršalo. Napravljene su određene organizacijske greške.

- Kako ocjenjujete mandat Gianija Rossande? Kolika je njegova objektivna odgovornost, a koliko je kriv splet okolnosti?

- Rossanda je trebao odavno alarmirati Vladu, još 2012. je trebao zakukurikati.

- Zašto je šutio? Je li mislio da će kontrolirati situaciju, da mu neće izmaknuti kontroli, da će se trendovi preokrenuti?

- Mislio je da dok je na bicikli i pedalira neće pasti. Ugovarali su nove brodove i to ga je zavaralo. Da se povećala proizvodnja, nešto malo se moglo popeglati.

- On je funkcionirao po principu Ponzijeve sheme: sa svakim novim ulagačem, odnosno naručiteljem broda, plaćale su se prethodne obveze. I kad je stalo, sustav se urušio. Slažete se?

- Da. Sve bi bilo dobro da je on sa svakim novim brodom imao plus deset nečega, a on je imao minus deset. No, Rossanda je, koliko god je pogriješio, u nekim stvarima bio nevjerojatno sposoban.

- Možete dati neki primjer?

- Znao sam ga pitati odakle radnicima isplaćuje plaće. To mi nije bilo jasno. Dvije, tri godine sam ga to često pitao. Ako se ne isporuči brod, nešto ne štima ako unatoč tome plaće idu. On ih je isplaćivao od avansa za nove brodove. Uspio je postaviti shemu da stvar funkcionira i da ljudi dobivaju plaće. Socijalno je to odgovorno ponašanje. Poslovno je takvo ponašanje promašaj. U Uljaniku se uvijek pazilo, postojala je fina shema oko isplate plaća i nabavke materijala. Znali su se prioriteti. Brodogradnja traži optimum proizvodnje i organizacije, poslovi moraju biti savršeno posloženi. Ne smiju biti rupe i praznine u hodu. Jedan od problema je bio što organizacija proizvodnje u Puli i Rijeci nije funkcionirala. Osnovna je ideja bila da se gruba proizvodnja broda prebaci u Rijeku, a da se opremanje obavlja u Puli. No, to nikada nije zaživjelo pa se u svakom brodogradilištu odvojeno forsirala proizvodnja.  

- Sami ste rekli da su kooperanti u Uljaniku često odrađivali najteže poslove. Je li mit ili istina da su se neki kooperanti strašno obogatili?

- Kad imate bogatu kooperaciju, a siromašno brodogradilište nešto nije u redu. Zato su postojali ljudi koji su o tome trebali brinuti.

- Zašto se u brodove nije stavljalo više hrvatske opreme?

- Sjećam se da smo, kad smo kao Uljanik plovidba u 3. maju gradili sedam brodova za naše potrebe, inzistirali da se u njih stavi što više domaće opreme. To je dosta dobro funkcioniralo, no u jednom trenutku izgubio se veliki broj domaćih proizvođača. Počele su nestajati dobre firme, jer one mogu poslovati ako se u svakom brodogradilištu proizvodi po pet brodova. No, ako se sveukupno gradi samo pet brodova, za njih je to premalo posla koji pritom i nije dovoljno pouzdan.

- Kolika je odgovornost IDS-a za propast Uljanika? Činjenica je da ta stranka nije imala svoje ljude u vrhu brodogradilišta, da to nisu bili njeni članovi, a da su još manje oni išli po mišljenje u IDS.

- Ulogu politike u poslovanju bilo koje firme promatram negativno. Tu nema sreće. Ni u jednom trenutku politike, posebno uske stranačke politike, u Uljaniku nije bilo. Ni u doba Rossande politika i IDS nisu imali utjecaj na poslovanje brodogradilišta. Obična je floskula da je IDS posebno odgovoran za ovu situaciju. IDS je odgovoran koliko i bilo koja druga stranka.

- Znači li to da iz vrha IDS-a nije kreirana poslovna politika Uljanika?

- Naravno da nije. To je glupost.

- Je li IDS mogao ranije reagirati, ukazati na krizu? Da li je mogao kroz sudjelovanje u dvije Vlade, 2000. i 2010. godine, bolje i odgovornije reagirati, tražiti kontrolu rada brodogradilišta?

- Prije svega je zakazao sustav državne kontrole. Zato se neki sada i pokrivaju ušima, poput Hrvatske brodogradnje koja je kao specijalizirana firma po nalogu Vlade RH morala kontrolirati poslovanje Uljanika. Tu je i Ministarstvo gospodarstva. Gledajte, kad se u složenoj proceduri izdaje državno jamstvo, pet ministarstava u tome sudjeluje i mora dati suglasnost. Očito se nije provjeravalo stanje po pojedinim gradnjama i po postojećim državnim jamstvima. Nisu se pratile kontrolne točke, jer da se to radilo, pratila bi se izloženost države. Odgovornost IDS-a je kao i kod svih koji su participirali u vlasti. Nitko od njih nije dublje htio ući u Uljanik, već su vjerovali podacima koje su dobivali. A te podatke se trebalo samo čitati.

- Niz okolnosti i na svjetskom tržištu nije išao u prilog Uljaniku.

- Kriza Uljanika je vezana i uz svjetsku krizu, naprimjer, iz 2008. godine. Kriza je pomela cijeli pomorski sektor. Urušavanje brodogradilišta tada počinje i traje do 2015. Brodogradilišta su padala kao na traci, narudžbe su se prepolovile, ugovori su se otkazivali. Istodobno, na Dalekom istoku države podržavaju svoja brodogradilišta. Rade to suptilno, kroz jeftina financiranja, povoljniju nabavnu cijene čelika…

- Kako ocjenjujete rad Emila Bulića i nove Uprave Uljanika?

- Ljut sam na sadašnju garnituru u Uljaniku. U javnosti se barata sa strašno puno lažnih podataka, a oni šute. Gledajte, ukupni iznos ulaganja u hrvatsku brodogradnju u zadnjih 15 do 20 godina je 86 milijardi kuna. To je iznos koji se izvrtio u hrvatskoj brodogradnji. Na to je država dala 31 milijardu, ne računajući još ove tri milijarde koje je sada dala za Uljanik, to apstrahirajmo. Po jednostavnom izračunu, jednu četvrtinu troškova koji su postojali na svakom brodu pokrivala je država iz proračuna. To je nesporni podatak Hrvatske brodogradnje. Pa tko je onda lud spašavati takvu brodogradnju. No, možemo i korak dalje. Od onih 86 milijardi kuna u brodogradnji, Uljanikovih je više od 50 milijardi! Uljanik je, dakle, stvorio vrijednost brodova koja točno toliko iznosi, a to nije malo, složit ćete se. Dakle, 60 posto izvezenog kroz gradnju brodova rezultat je Uljanikovog rada. Od dobivenih subvencija, od one 31 spomenute milijarde, Uljanik je dobio samo 4,3 milijarde, od kojih je već vratio jednu milijardu. Rezimirajmo: Uljanik je u izvozu sudjelovao sa 60 posto, ali i sa samo deset posto od ukupnog iznosa gdje je intervenirala država. Ministar Marić s pravom kaže da je 31 milijarda državnog novca upucana u brodogradnju. Je, istina, slažem se, ali gdje? U Brodosplit 37 posto, 30 posto u 3. maj, skoro 15 posto u Brodotrogir i tek onda oko deset posto u Uljanik koji je, ponavljam , izveo 60 posto od ukupnog izvoza.

- Hoćete reći da Bulić šuti, a trebao bi javno komunicirati te podatke koji idu u prilog Uljaniku?

- Pa naravno! On šuti tamo gdje bi morao pričati! Zašto ne kaže da Uljanik nikada nije prošao restrukturiranje?! Zašto ne kaže da i Uljanik, kao i druga brodogradilišta, ima pravo na to? Zašto Uljanik ne bi dobio priliku kao i druga brodogradilišta?

- Hoće li Uljanik dobiti tu priliku?

- Mislim da neće. Dimna bomba koja je trebala zamagliti stvari bačena je još prije nego su počeli štrajkovi u 3. maju i Uljaniku. Stvorena je psihoza u kojoj je samo Uljanik odgovoran. Prateći rijeku do ušća, evidentno je da postoji interes Brodosplita, jer po meni je   to način kako preuzimanjem Uljanika spasiti Brodosplit i zadržati brodograđevnu djelatnost. Jer iskreno govoreći, današnja brodograđevna djelatnost u Brodosplitu zasigurno nije adekvatna po Programu restrukturiranja. U cijeloj priči nedostaju brodovi! Samo oni sada imaju neki svoj interes. No i tamo će puknuti kao i ovdje. U brojkama oko dubioza Uljanika, u rasponu od 1,1 do 1,4 milijarde kuna, Debeljak valjda ubraja i neke svoje minuse. U brojkama oko dubioza Uljanika, u rasponu od 1,1 do 1,4 milijarde kuna, Debeljak valjda i neke svoje minuse, jer poznajući brojke Uljanika nije lako doći do tih enormnih iznosa.

- Ali on je jedini još u igri. Ili se s njim ide u restrukturiranje ili stečaj-

- Debeljak niti ne gradi brodove.

- Očito preuzimanjem restrukturiranja Uljanika Debeljak želi restrukturirati i Brodosplit. Je li to poslovno opravdano i legitimno?

- Jednom je već Brodosplit restrukturiran pa to otvoreno ne bi mogao napraviti. No, mogao bi tražiti modele kako to pokušati provesti.

- Inzistiram na pitanju: ako Debeljak ne prođe, stečaj Uljanika je realnost?

- Kako se stvari sad razvijaju, da. Ali i iz stečaja se može organizirati proizvodnja, ali samo ako to ima logike. Sigurno u manjem opsegu. Ako se radi jedan dredger godišnje sigurno nisu potrebna dva navoza niti tolika opreme na otoku i opremnoj obali. Ponovit ću problem je što je znanje nestalo.

- Što mislite o Jakovčićevoj ideji preseljenja Uljanika? Zbog toga je svojedobno razapet na križ, a i sada mu se imputira da je upravo on s tom idejom začetnik propasti Uljanika. Čini mi se da je ta teza ipak nerealna.

- Ta ideja u osnovi možda ima logike. No, preseljenje Uljanika na manje atraktivno zemljište je neisplativ poduhvat. Za proizvodnju koja je tada postojala to je bila nemoguća misija, a za napraviti novo brodogradilište treba potrošiti preko 500 milijuna eura. Tko to može platiti?

- Pa možda se stavljanjem u funkciju nekretninskog biznisa na području Arsenala moglo dovoljno zaraditi pa da se s tim novcem financira prebacivanje dijela proizvodnje na primjereniju i manje atraktivnu lokaciju?

- Zamišljam nekog tko bi došao graditi apartmane ili stanove na područje Arsenala koji ima 22 zaštićena objekta i konzervatore za vratom. To je potpuno nerealno. Pula ipak nije Monte Carlo.

- Puno je tenzija oko Uljanika. Ako se ne krene u restrukturiranje, tražit će se krivci. Mislite li da će nezadovoljstvo eskalirati i da će se politika umiješati i počet će prebacivanje odgovornosti jedne političke skupine protiv druge?

- Zabrinut sam što smo mi iz Uljanik plovidbe etiketirani kao lopovi i kriminalci koji smo pokrali brodogradilište! To mi jako smeta. Mi smo za Uljanik i 3. maj samo radili benefite. Sada se traži novac koji je, kao, nestao iz Uljanika. Ma gdje je nestao? Traži ga se na računima Uljanika i povezanih društava, na računima Uljanik plovidbe, na mojim računima…

- Pa gdje je novac?

- Je, istina je, nestao je. I neće ga se naći jer je, ustvari, potrošen. U plaćama, naprimjer. Ako brod kasni u gradnji godinu dana, a svaki mjesec samo za plaće Uljanika treba izdvojiti sedam milijuna eura, onda je u tome nestao. Tako je nestalo, kako neki kažu, samo za plaće u jednoj godini 85 milijuna eura. I održavanje sustava odnese još toliko. Tu su i penali zbog kašnjenja gradnje…

- Oko sudbine Uljanika spominje se i neka famozna prezentacija koja je održana u Zagrebu pod malo konspirativnim okolnostima. Što znate o tome?

- U jednom trenutku prošle godine u Zagrebu je održan tematski sastanak na kojem se analiziralo i prezentiralo tko su glavni akteri priče oko Uljanika. Dakle, prezentiralo se tko su glavne firme i tko su glavni likovi. Koliko sam dobio informacija, bili su tu i predstavnici obavještajnog sustava i još nekih institucija. Na tom sastanku bili su ljudi iz širokog spektra djelatnosti, ali nije bila zastupljena struka koja je realno trebala sagledati i dati procjenu situacije.

- Hoćete reći da su se na toj prezentaciji, prije otprilike pola godine, bavili svim i svačim samo ne onime što su trebali – kako prokušati pronaći model za restrukturiranje Uljanika ili temeljem analize zaključiti da je to bunar bez dna koji treba zatvoriti. Je li tada ustvari presuđeno Uljaniku?

- Po meni, da. Nije neuobičajeno da se takve analize rade. Radi se o poslovanju o kojem ovise i državne financije. Samo je pitanje njene kvalitete i struke. Uglavnom, ta prezentacija je napravljena nespretno. Ako će netko analizirati Danka Končara, OK. On je bio izabran za strateškog partnera i to ima nekog smisla. Ali da se analizira i neke od nas, bez da nam se da pravo i mogućnost na objašnjenje, isto kao i neke saborske zastupnike, e to je bez logike i elementarnog poštovanja nas kao osoba i poslova koje mi odrađujemo. Otada do danas nama su u Uljanik plovidbi stalne kontrole. Imamo na djelu "lov na vještice" od strane svih nadzornih tijela i institucija države. Gledajte, Uljanik plovidba u 33 godine nije bila u blokadi nijedan dan. Nijedan! I onda, nedavno, u istom danu, dobijete jedno porezno rješenje, rješenje o ovrsi i ovrhu u istom danu, na iznos od 6 milijuna i 600 tisuća kuna, i to za porezni dug 3. maja! I za nedospjeli dug o kojem je pokrenuta parnica! I na to, zanimljivo, nema reakcije ni iz 3. maja ni Uljanik-a, unatoč saznanju da time direktno uzimaju radnicima 3. maja plaću, budući da se sredstva preusmjeravaju prije dolaska na račun 3. maja.

- Zašto vas se sada tako napada? Zašto ste pod udarom? Želi vas se upetljati u priču oko propasti Uljanika?

- Ma da, apsolutno. Traži se gdje smo mi, možda, oštetili Uljanik/3. maj. Mogu im odmah odgovoriti – nigdje. Ono što se zasigurno želi postići ovim oblicima pritiska je po meni vezano uz odštetni zahtjev koji smo uputili prema 3. maju i nadležnim ministarstvima, gospodarstva i mora, na ukupni iznos preko 80 milijuna kuna.

- Njegovo ime se spominje kao nekog božanskog. Karlo Radolović.

- On je "pokeraš". Čovjek koji se veoma uspješno znao nositi i štititi interes Uljanika u svim situacijama, od kojih su neke bile jako ozbiljne. Danas se to više ne može. Tada su bili neformalniji sustavi odlučivanja i kontrole i njegov je pristup prolazio. Nesporno da je u njegovo doba brodogradilište bilo jako dobro posloženo. Piramida je funkcionirala. Sigurno zahvaljujući i liderskoj crti Karla Radolovića. Oko sebe je imao odličnu ekipu stručnjaka. Brajković koji ga je naslijedio nastavio je njegovu politiku. Uvijek se pazilo da svi brodovi budu uredno isfinancirani i uredno plaćeni. Dolazak Rossande dogodio se u vrijeme pune krize.

- Da je ostao, bi li Radolović ovo mogao spriječiti?

- Nesporno je u ovim kriznim vremenima nedostajao lider kao što je to Radolović. Pobunjeni sindikati, izglasano nepovjerenje Upravi… Teška situacija u sustavu koji može voditi samo sposobna i snažna osoba. S velikim mudima.

- Neprihvatljivo je da se milijardama oko restrukturiranja barata kao da je riječ o par kuna.

- Na Vladi koja je bila u Puli kod rasprave o Uljaniku podloga je bila analiza Hrvatske brodogradnje koja je bezobrazno lažna, iako se na temelju nje donose ključne odluke. Barata se milijardama kao da je riječ o par kuna gore ili dole. Ono, svejedno je da li su dubioze Uljanika 1,1 ili 1,4 milijarde eura. Strašno. Kao da je u zadnjih godinu dana bio problem uvesti u Uljanik revizorsku kuću da ona realno utvrdi stanje. Gledajte, početna brojka za restrukturiranje bila 486 milijuna eura koji su se sada povećali za punu milijardu eura. To je nemoguće.

- Tko tu zakazuje, ministar financija Marić ili ministar gospodarstva Horvat?

- Marić nema ništa s time. Horvat da. On zagovara neka rješenja, a nema i ne zna osnovne parametre, poput stanja duga. On ne razumije cijeli proces, morao je okupiti ljude koji znaju ovaj posao, a on je to propustio napraviti


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike