Augustov hram doživio je slavu zbog činjenice da ga je vodeći talijanski arhitekt 16. stoljeća Andrea Palladio uvrstio u svoju četvrtu knjigu o hramovima, dijelu silno popularnog traktata "Četiri knjige o arhitekturi" iz 1570. godine. Augustov hram odnosno Palladiova idealna rekonstrukcija postaje dio europske arhitektonske kulture. Najveću popularnost doživjet će krajem 18. i početkom 19 stoljeća, kada postaje popularniji od Slavoluka Sergijevaca. Pulske starine odjeknule su cijelim europskim kontinentom, preko Italije do britanskog otočja, ali i dalje. Augustov hram prepoznat je na El Grecovoj pali La Inmaculada vista por San Juan u Toledu, kaže Gudelj 

Povjesničarka umjetnosti dr. Jasenka Gudelj, izvanredna profesorica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prva je hrvatska znanstvenica u domovini koja je nedavno dobila prestižni projekt Europskog istraživačkog vijeća (ERC) iz područja društveno-humanističkih znanosti.

ERC-ove projekte nazivaju i 'znanstvenim Oscarima', a u idućih pet godina, uz vrijednost projekta od dva milijuna eura, dr. Jasenka Gudelj i njezin tim istražit će arhitektonsku kulturu na istočnom dijelu Jadrana od 15. do 18. stoljeća."Moj tim i ja smatramo da će rezultati petogodišnjeg rada pomoći u zaštiti i vrednovanju ranonovovjekovne arhitektonske baštine Jadrana", kaže u uvodu našeg razgovora.

Za ovu se znanstvenicu čulo i u međunarodnim znanstvenim krugovima prije pet godina, kad je objavljena njena knjiga "Europska renesansa antičke Pule" (Školska knjiga, 2014.), za koju je dobila državnu nagradu za znanost. Bio je to njen prošireni doktorski rad, a koji je u Veneciji doživio i širu europsku potvrdu, ali o tome nešto kasnije.

- Što ćete konkretno istraživati u ovom projektu bavljenja arhitektonskom kulturom na istočnom dijelu Jadrana od 15. do 18. stoljeća?

- Nas najviše zanima proučiti procese koji su doveli do nastanka, ali i one koji su omogućili opstanak najvrednijim arhitektonskim ostvarenjima na istočnoj obali Jadrana. Pritom mislimo na današnje slovensko, hrvatsko i crnogorsko primorje, a zato jer je to bio dio velikog arhitektonskog tržišta. Ideja je proučiti kako je funkcioniralo to tržište arhitektonskih izrađevina. Recimo, Juraj Dalmatinac djelovao je na puno mjesta i kontrolirao arhitektonsku proizvodnju 15. stoljeća pa vrijedi proučiti kako je to, zapravo, funkcioniralo. Činjenica je da se radi o velikom arhipelagu, gdje je transport morem bio vrlo jednostavan. Što se Istre tiče, to je pitanje istarskog kamena i općenito kolanja arhitektonskih ideja morskim putem. Od Venecije do Pule moglo se doći u jedan dan plovidbe, i to je jedan od ključnih momenata u formiranju ukusa istarskih naručitelja arhitektonskih izrađevina. Također, postojale su kamenarske radionice specijalizirane za izvoz kamena, a zadovoljavale su i lokalne potrebe.

- Koliko će se taj projekt baviti socijalnim kontekstom nastanka arhitektonskih djela? Često se znaju isticati samo estetske komponente, bez osvjetljavanja društvenih prilika u kojima su nastala.

- Tako je. U istarskom kontekstu poznato je tek nekoliko imena arhitekata koji su djelovali između 15. i 18. stoljeća, pa nam postaje istražiti i razlučiti te zapletene političke, vjerske i kulturne silnice. Vrlo malo znamo o naručiteljima na istočnoj obali Jadrana u smislu njihovog znanja o arhitekturi, tako da će jedan od fokusa biti knjige o arhitekturi koje su kolale ovim prostorom, a kako bi se provjerilo kako se razmišljalo o arhitekturi i što se o njoj znalo. Isto tako, bit će nam važne različite promjene i zahtjevi naručitelja u smislu kako oblikovnih tako i funkcionalnih uvjeta nastanka samih građevina. Naravno, nije isto da li ste na habsburškom ili na venecijanskom teritoriju, a nerijetko vam građevinu radi isti arhitekt. Važno je razlučiti arhitektonsko tržište od ostalih čimbenika koji to tržište uvjetuju.

'Krist pred Pilatom'

- Idemo na Pulu. Zašto je baš Pula europski fenomen? Zašto je baš ona postala renesansnim modelom oponašanja njenih antičkih građevina, prije svih Slavoluka Sergijevaca, pa Augustovog hrama, amfiteatra i nekad velikog kazališta na Monte Zaru?

- S jedne strane, radi se o činjenici da se do Pule lako putovalo, a arhitekti su dolazili i zbog istarskog kamena koji se nabavljao na Brijunima. Znamo da su mletački arhitekti, poput Maura Codussija, dolazili u Istru nabavljati kamen, odabirati kamene blokove. Također, radi se o gradu koji ima veliku koncentraciju antičkih spomenika, što nije čest slučaj.

- Kako to tumačite? Mi suvremenici, pogotovo laici, prihvaćamo to kao datost, gotovo kao banalnost, no zašto baš Pula u tom smislu dojmljive koncentracije antičkih spomenika?

- Pula je, očito, bila vrlo značajan rimski grad, a zatim se dogodilo da se taj grad u kasno antičko doba neobično smanjio. Nije bilo velikih potreba za iskorištavanje cijelog gradskog areala koji je bio u uporabi u antici. Antički su spomenici ostali služiti građanima Pule kroz cijelo medijevalno razdoblje. Nije se gradilo toliko novih građevina koje bi onda iskoristile taj stariji građevinski materijal s antičkih spomenika. Kad smo kod toga, među najstarijim europskim dokumentima imamo zabrane korištenja kamena koje je akvilejski partijarh propisao za pulsku Arenu. Dakle, s jedne strane, smanjile su se same potrebe grada, pa nije pregažen raniji sloj, nego se u njemu 'ugnijezdilo', a s druge strane i u kasno antičkom i medijevalnom razdoblju došlo je do poštovanja strukture velikih arhitektonskih ostvarenja. Povremeno se događaju takvi fenomeni pa tako imamo i rimske i veronske i pulske spomenike, u koje se stavljaju neke nove funkcije, kao što su viteške igre ili sajmovi u pulskoj areni. Nećete uništiti ono što vam ipak služi nečemu.

- Koliko je razlog renesansnom oponašanju pulskih antičkih građevina u njihovoj sačuvanosti, a koliko u njihovoj kvaliteti, u ostvarenom skladu?

- Naravno, kombinacija jednog i drugog. Prvo, renesansni umjetnici bit će jako zainteresirani za spomenike Augustovog doba.

- Zašto baš to doba?

- Upravo zato jer je to "najklasičniji" sloj rimske umjetnosti koji je i najpravilniji, odnosno najbliži onome o čemu piše jedini sačuvani antički traktat o arhitekturi, a to su Vitruvijevih "Deset knjiga o arhitekturi". I stoga je taj spoj teoretskog spisa koji se u renesansi neprestano čitao i ponovno objavljivao te visoke sačuvanosti pulskih spomenika doveo do velike popularnosti. S jedne strane, imate gotovo u potpunosti sačuvan antički hram koji je rijetka pojava, čak i za talijanske pojmove; a s druge imate beskrajno skladan pulski Slavoluk Sergijevaca, koji ima visoko vrijednu arhitektonsku i klesanu, figurativnu dekoraciju. Pritom je njegova kompozicija prilično nekanonska, odnosno daje primjer kako na elegantan način riješiti spoj dvostrukih stupova, nečeg što je česti motiv koji se jako puno koristi u srednjem vijeku, a nije Vitruvijanski, dakle razmak između stupova nije kanonski, ali daje renesansnim umjetnicima jedan određeni legitimitet da ga koriste. Tu je i spoj reda i luka, motiva koji jako zanima renesansne umjetnike jer im omogućuje određene kompozicije koje samo s korištenjem reda, odnosno korištenjem nosača i ravnog gređa nije moguć. Tako da je Slavoluk Sergijevaca postao izuzetno popularan upravo zbog svoje kanonske vrijednosti, jer ulazi vrlo brzo u kanone renesansne arhitekture sa Serlijevom "Trećom knjigom" koja izlazi u Veneciji 1540. godine. Mada je već ranije, u 15. stoljeću, slavoluk korišten i u Veneciji, Napulju i u drugim mjestima, i to u trijumfalnim ulazima u nove strukture, kojima su se htjele pokazati veze s imperijalnom i republikanskom prošlošću, za što se Slavoluk Sergijevaca pokazao kao vrlo pogodan. Tako je model pulskog slavoluka bio inspiracija za monumentalan ulaz u venecijanski Arsenal, podignut oko 1460. godine. Na devetom, pak, prizoru "Cezarovih trijumfa" Andree Mantegne (nastao između 1484. i umjetnikove smrti 1504.), koji se danas nalazi u kraljevskoj palači Hampton Court u Londonu, pojavljuje se nešto što neobično podsjeća na fragment pulskog slavoluka, upravo iznad Cezarove figure. Pulski slavoluk portretiran je i na crtežu venecijanskog umjetnika Jacopa Bellinija , čiji se "Krist pred Pilatom" nalazi u pariškom Louvreu. Slavoluk je u renesansi toliko oponašan upravo zbog njegove neobične kompozicije koja legitimizira korištenje dvostrukog stupa, koji je, pak, kompozicijski arhitektima vrlo zanimljiv jer im rješava problem ugla i rješava naglašavanje glavnog ulaza. Pulski slavoluk korišten je i kao model na ulazu u sveučilište u Padovi , kao i za Slavoluk Aragonaca u Napulju.

- Tamo je dupliran?

- Tako je, kompozicija je donekle ponovljena na dvije etaže, no valja imati na umu i da su one podignute sukcesivno, u doba dva različita vladara, Alfonsa i Ferrantea Aragonskog. O tome se i radi - o reinterpretaciji. Ne ponavlja se u doslovnom smislu nego u interpretaciji renesansnog vremena; i na prostoru koji je, zapravo, vrlo udaljen od Pule. Postojala je cijela jedna mreža humanista kroz koju je znanje o pulskim starinama kolalo već u 15. stoljeću. Imate i cijeli niz citata pulskog slavoluka u tzv. efemernoj arhitekturi koji su bili vrlo bitni - to su bili privremeni slavoluci od drveta ili kaširanog kartona, kojima su bili slavljeni ulasci u razne gradove vladara iz dinastije Habsburg , francuskih kraljeva, svetog rimskog carstva.

Povezane vijesti

• Za knjigu o Puli Jasenki Gudelj nagrada za znanost