Dinka je već s 15 godina bila pripadnica Antifašističke fronte žena (AFŽ), a potom, sa 16, i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Kao Skojevka, i to rukovoditeljica grupe, često je bila na zadacima. Komunista je, prisjeća se, na Visu bilo puno

Izvještaje sam skrivala ispod steznika ili pod mašnom kojom sam vezala kosu. Isto tako i oružje. Nosila sam ih s jednog kraja Visa na drugi skačući s noge na nogu. Morala sam proći ispod karabinjera, pa ispod fašista. Ali kad ste mladi, nema straha. Kakav strah!? Ponosan si bio što su ti dali zadatak!, prepričava, gotovo u dahu, Puležanka, rođena Višanka, 93-godišnja Dinka Jerin svoje partizansko djetinjstvo na Visu za vrijeme Drugog svjetskog rata i okupacije.

Za prenijeti njezinu životnu priču trebao bi nam cijeli broj Glasa Istre. Možda i dva. Ovoj bivšoj medicinskoj sestri Narodnooslobodilačke borbe, partizanki, članici predsjedništva pulskih antifašista mobitel u prosjeku zvoni svakih pet minuta. Svi joj čestitaju Prvi maj. S njom, naime, pričamo upravo na Praznik rada, u njezinoj sobi u Domu za starije i nemoćne "Alfredo Štiglić" u Puli. Ormar joj je zatrpan knjigama. Sami smo, cimerice nema. Otišla je, upućuje nas Dinka, na spoj, na kavu. Dok priča energično gestikulira. Oči su joj iskričavo plave, živahne. Nikad se, govori, ni s kim nije posvađala, voli ljude. To je tajna dugog života. No, odmah govori da se na ovaj dan osjeća žalosno.

Po zatvorima

- Ovo nije Praznik rada na kakav sam ja navikla. Mi smo za vrijeme okupacije pisali po zidovima, onda smo u partizanima slavili kako smo mogli, kao i kasnije. Sada je sve mrtvo, nema dušu. Kako se reče, puno vode, a malo vina, veli Dinka.

Ona je već s 15 godina bila pripadnica Antifašističke fronte žena (AFŽ), a potom, sa 16, i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Kao Skojevka, i to rukovoditeljica grupe, često je bila na zadacima. Komunista je, prisjeća se, na Visu bilo puno. Ali, naravno, nije se znalo tko su. Bilo je njih nekoliko koji su vječno bili po zatvorima. S tog je otoka jako puno ljudi otišlo u partizane. S barkama, na vesla. Od 200 Višana, procjenjuje, njih 120 nije se vratilo. Sjeća se kad je jednom prigodom išla položiti vijenac palom borcu. Pratila ju je horda biciklista. Tek je kasnije doznala da su to bili drugovi koji su je pazili. I pritom su bacali letke. Tu noć nije smjela spavati kod kuće. Prisjeća se i noći kad su joj u kuću donijeli jednu ženu glave omotane u zavoje. Dinki je rečeno da je pazi, ali da ništa ne pita. Tako je bilo. Kako su je donijeli, tako su je i odnijeli.

- Slušajte, konspiracija je morala biti velika. Nisi smio nikome ništa odati. I da su me uhvatili, ne bih znala koga izdati. Znala sam samo članove svoje grupe. Imali smo sastanke, teoretske udarne, akcijske. Tada sam prvi put učila o razvitku društva. Morali smo bubati napamet da donekle nadopunimo znanje. Na udarničkoj smo grupi dijelili zadatke sakupljanja hrane, dostavljanja pošte, oružja…, nabraja Dinka.

Jednom su joj prilikom drugovi dali pismo…

Povezane vijesti

• Srb: Žene ometale Mesića, Budija napao predsjednicu
• Spomen na početak općenarodnog ustanka u Istri
• Prisjećanje na pogibiju pulskih antifašista