BORBA PROTIV ŠPORKULJA SE ISPLATI Marko Račan mjesecima volonterski čisti šumu u kojoj više NEMA SMEĆA

Šumica Gregovica zeleno je srce grada, kaže Marko Račan, Puljanin koji se uhvatio u koštac sa šporkuljama i već mjesecima čisti ovu gradsku šumicu. Pošlo mu je za rukom ono što mnogima, čak i onima koji su za to plaćeni, nije: u šumi više nema smeća, u nju su se vratila djeca. No, i dalje se svakodnevno bori sa šporkuljama koje smeće odlažu u prvi grm ili narkomanima koji se tu, skriveni od pogleda, drogiraju, a iskorištene šprice bacaju na travu.

Na što je sve naletio čisteći šumarak - od lešina pasa i odbačenih kondoma do građevinskog materijala i vreća s odjećom, ispričao je brojnim Puljanima koji su se odazvali njegovoj edukativnoj, rekreativnoj i ekološkoj šetnji šumom. Više od 150 Puljana, od starosjedioca do onih najmlađih, mogli su čuti brojne zanimljivosti koji se vežu uz ovu šumu i kvart. S florom i faunom šume upoznala ih je profesorica biologije Ira Maslovar, ispričavši da je prostor pošumljen '50-ih godina prošlog stoljeća borovima koji nisu autohtoni. Danas su mnogi, jer nitko za njih sustavno ne skrbi, opasno nagnuti. Zapravo su pred izumiranjem i trebalo bi ih se zamijeniti autohtonim stablima hrasta crnike.

Gradska pluća

Šuma, kazala je Maslovar, za stanovnike ima brojne prednosti koje su mogli iskusiti za nedavnih radova na bolnici, kada ih je čuvala od prašine, buke s gradilišta, a tijekom ljeta čuvat će ih od vrućeg zraka koji će dolaziti s obližnjeg bolničkog parkirališta. Okupljenima je pokazala i biljne vrste koje su se nekontrolirano razmnožile, a ovdje su stigle iz obližnjih vrtova. Jedna od njih je puzavica pasiflora, invazivna vrsta koju nije lako iskorijeniti, a čiji se plod može koristiti za pravljenje marmelada.

Ustvrdila je i da to zapravo nije šuma, već samo šumica koja je sa svih strana omeđena cestom. Stoga u njoj malo koja životinja može preživjeti, mada je nekada ovdje bilo fazana, zečeva.

- Žao mi je da se prilikom gradnje nije ostavio prirodni zeleni koridor koji bi šumicu spajao s Pragrandeom, gdje bi se životinjice mogle sakriti od predatora, poput mačaka i pasa, kazala je Maslovar. Zaključila je da se može složiti da je šumica zeleno srce grada, ali da epitet gradskih pluća svakako pripada Pragrandeu.

Povjesničar Andrej Bader pojasnio je okupljenima da je Gregovica ime dobila po drevnim Grcima koji su se ovdje nastanili, odnosno po Grku Vasiliju čija je to bila parcela.

- Kada je u požaru 1945. godine stradao arhiv koji se nalazio kod pulske katedrale, velik dio gradske povijesti nepovratno je izgubljen. Danas povijest grada proučavamo tražeći podatke u drugim arhivima ili pak iz toponima. Upravo toponim Gregovica svjedoči o prisutnosti Grka, kazao je Bader, napomenuvši da se ovdje nisu dugo zadržali, ali su neki ipak pustili svoje korijenje, pročitavši prezimena obitelji čiji su preci bili Grci: Kaliga, Kaligarić, Jukopila (koji su se nastanili na Marleri), Grego, Lazarić…

U šetnji se zastalo i kod bunkera koji su danas zakrcani smećem, no stariji žitelji sjetili su se priča (koje su možda samo legenda) da se njima moglo stići sve do utvrde sv. Mihovila u krugu bolnice, dok je jedan krak vodio do parkirališta ispod FET-a.

Bader je ispričao i priču o poznatom ugarskom kralju Salamonu, koji se u tijeku rata za prijestolje najprije povukao u Sv. Petar u Šumi, a potom u samostan sv. Mihovila gdje je 1089. godine umro. Ulazna vrata samostana, koji se nalazio na području bolnice, prenesena su i zazidana u pulsku katedralu. U Arheološkom muzeju još se čuva natpis koji je stajao nad Salamonovim grobom, a glasi: "Ovdje počiva presvijetli Salamon, panonski kralj".

Zalijevao borove

Davor Božac, jedan od šetača, kazao je da je '56. kupio kuću na Gregovici i sjeća se da je kao dijete zalijevao borove da se na posuše. Dodao je da je u šetnji svašta doznao, a da njome svakodnevno hoda sa psom. No, neki su nam priznali da u šumici, mada ovdje žive desetljećima, nisu bili baš nikada. Samo, vele, prođu autom pored nje. Lorena Lazarić pohvalila nam se, pak, da je upravo ona tijekom radnih akcija sadila šumicu. To je bilo, prisjeća se, početkom '50-ih.

- U šumi sam svakodnevno, jer imam psa, i moram priznati da se dobro vidi kako je počišćena. Ljudi su bezobrazni, bacaju ovdje svašta, kazala nam je Lazarić, navodeći da joj je drago što je u šetnji doznala da je muževljevo prezime zapravo grčkoga porijekla.

Dvosatna šetnja zaključena je druženjem uz kavu, fritule i eko kvizom na kojem su nagrade osvojili Ivica Kovač i Elena Kliman.