Dvije kolegice su na porodiljnom dopustu, jedan je kolega otišao za Irsku, drugi negdje na sjever Europe, a treći u turizam…Obavljamo poslove koji su iznad naše stručne spreme, ali i one koji su niži. Ali sramotno je i ponižavajuće da radimo mjesečno za pet tisuća kuna osnovne plaće. Pustimo na stranu prekovremene sate, dežurstva, djecu prijavljenu na platnoj listi…

Bit će sve u redu. Mi brinemo o svemu, riječi su koje čujete od medicinskih sestara u pulskoj bolesti. Djeluju ljekovito nalazite li se na bolesničkoj postelji u bolnici. Medicinske sestre u pulskoj bolnici izgovaraju ove riječi pacijentima toplo i skrbno u svakom trenutku potmule bojazni i straha koje čuče u bolesnicima dok borave među ljudima u bijelim i plavim uniformama. Čini se, u tim trenucima, kao da liječnici i sestre drže njihovu sudbinu u rukama, a ovih dana i moju, jer sam zbog iznenadne bolesti završila na jednom od odjela u zgradi Mornaričke bolnice.

Oronula, popucanih zidova kao nakon zemljotresa, austrougarska zgrada doima se da nije održavana od carskih dana. Već prvi susret s nasmiješenim osobljem daje naslutiti da ste u sigurnim i brižljivim rukama. Ljudski i humani pristup pacijentu u danima provedenim u bolnici ipak je najvažniji! Liječnici specijalisti i medicinske sestre među kojima su Ornella, Marta, Tanja, Kristina, Iva, Biljana rade s puno poštovanja i iskrene ljubavi prema ovom najodgovornijem pozivu. Nerijetko možete čuti zahvalne pacijente da govore kako nema tih novaca na svijetu kojima se može platiti njihov rad i trud.

Rade 12 sati

Radno vrijeme sestrama traje 12 sati. Počinje dolaskom na posao u sedam ujutro i traje do 19 navečer. Tada započinje noćna smjena. Nema dovoljno radne snage i na taj način pokrivaju manjak kadra. A pokrivaju se dogovorno i solidarno uskačući jedna drugoj u smjenu, osobito vikendima, jer su mlade i imaju obitelj, malu djecu pa nastoje barem za vikend duže boraviti s njima. I tako zapadne neku i po dvije noćne smjene za redom, a taj je rad pak najgori i najodgovorniji. Događa se da noćima u više navrata odlaze zapomažućim pacijentima, koji ponekad i urlaju od boli i to iz soba na oba kraja hodnika: ”Sestro, sestro…” viču do iznemoglosti teški bolesnici. Ujutro prilikom primopredaje smjene čujemo u tihom razgovoru tko je umro tijekom te noći i koga su odvezli pokrivenog metalnim poklopcem. Isprva nas svih hvata jeza i muk kad doznamo da se netko zauvijek ugasio, ali s vremenom, kao da se privikavamo na takve vijesti. Nejasan je taj osjećaj, jer tanka linija dijeli ova dva stanja svijesti, a sve valjda zbog izravne suočenosti s biološkim ciklusom prema kojem je smrt sastavni dio života i nešto "sasma ljudsko," kako veli pjesnik A. B. Šimić.

Soba na kraju hodnika

Ubrzo otkrivamo i "sobu za umiruće" na odjelu. Sablastan je to osjećaj. Podsjeća me na pripovijetku Sedam katova iz knjige Dina Buzzatija "Prodavaonica tajni". Naime, tamo je sedmi kat bio mjesto gdje se umiralo, a ovdje je to soba na kraju hodnika, tik uz našu. Čujemo, a nerijetko i gledamo kako liječnici i sestre daju sve od sebe da umirućima olakšaju bolove i ublaže samrtni hropac te potom tužnu vijest priopće rodbini.

Nakon dan, dva lješkarenja u bolesničkoj sobi i šetnji dugim hodnicima i osunčanim parkom bolnice upoznajem ostale pacijente u bolničkom krugu. Razmjenjujemo informacije, savjete, naputke i iskustva o bolestima. Ono što nam svima pada odmah u oči je manjak kadra. Zbog toga mnogi pacijenti nesebično podmeću ramena brinući jedan o drugome, pružajući si međusobno malu pomoć kako bi si olakšali boravak, a time olakšali i prorijeđenom zdravstvenom osoblju. Nepokretnima dodajemo sve što im nije nadohvat ruke, podižemo uzglavlje kreveta, pomažemo prilikom odijevanja i obuvanja, pomažemo im sjesti na karolinu (sobnu kahlicu), donosimo kavu iz aparata. Mnogi pokretniji pacijenti prate one polupokretne do toaleta gdje im pomažu pri obavljanju higijenskih navika. Ponekad dugačkim hodnikom doluta i pacijent s Alzheimerovom bolešću kojem je na leđima prikačena oznaka njegova Odjela i broj sobe. I pacijenti ga drže budno na oku ili nježno otprate u njegovu sobu. Nitko se ne srdi zbog toga što je bez pratnje, i tako logoraški označen, jer zdravstvenih je radnika nedovoljno da ga slijede u stopu. To je u stvari najstrašnije u ovoj ispovijesti koja je tek djelić bolesnog hrvatskog sustava s dijagnozom "sindrom aritmičnog napuštanja domovine".

Kad diplomira odlazi

Razgovaram s nekim od preostalih medicinskih sestara kako je njima koje su ostale.

- Ne pitajte. Sve vidite. Prinuđene smo raditi po 12 sati jer su dvije kolegice na porodiljnom dopustu, jedan je kolega otišao za Irsku, drugi negdje na sjever Europe, a treći u turizam…Obavljamo poslove i koji su iznad naše stručne spreme, ali i one koji su niže vrste. Radimo i sve ono što i nije u opisu našeg radnog mjesta. Razumljivo jer nas nedostaje, ali sramotno je i ponižavajuće da radimo mjesečno za pet tisuća kuna osnovne plaće. Pustimo na stranu prekovremene sate, dežurstva, djecu prijavljenu na platnoj listi… Ostala bih zauvijek u Hrvatskoj, ali da mi se ukaže prilika otišla bih u neku privatnu kliniku. Samo da diplomiram na Sveučilišnom diplomskom studiju sestrinstva, pa ću vidjeti što dalje, kazuje mi povjerljivo jedna sestra.

I najmlađa, ljubimica odjela rado bi napustila bolnicu, ali otišla bi na neki kruzer, jer je istraživačkog duha i avanturistica. No i ona želi prvo završiti faks. Želje ovih žena, predanih bezgranično svom poslu kao da se preklapaju, ali dok su tu rade punom parom kao najsretnije osobe brinući i spašavajući tuđe živote. Međutim, promatrano sa strane, u očima pacijenta izgledaju kao posljednji Mohikanci koji uzaludno spašavaju posrnuli hrvatski zdravstveni sustav kojemu se ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Dnevni ritam pacijenta

U takvoj atmosferi sporo se bolesnicima vuku sati u bolnici. Nakon dijetnog doručka od dvije kriške kruha i jednog trokuta topljenog sira ili dvije gotovo prozirne fete polutvrdog sira ili dva jaja utvrdo sa šalicom mlijeka, slijedi vizita izvrsnih liječnica. Opet ljudski razgovor, susretljivost, slušanje pacijenta, upućivanje na nove pretrage…Ručak i večera se na razlikuju previše po sastavu namirnica. Na tanjuru se nađe blijedo žuta vodenasta juha sa zalutalim zrncima tjestenine, zatim slijedi tanjur s nešto povrća, lešo krumpir i komad mesa. Za desert se nudi kompot od jabuka ili sama jabuka, a kao međuobrok poslijepodnevni čaj. Salata kao prilog je minimalizirana, a svi obroci su neslani do bljutavosti, pa se bolesnici na to žale. Što očekivati u bolnici, ali malo soli ipak nedostaje…I tako je netko prokrijumčario soljenku pa je zrno soli postalo dragocjenije od suhog zlata.

U 19 sati slijedi večernja smjena medicinskih sestara, a nakon toga obilazak pacijenata i podjela lijekova. Bolesnici prije odlaska na počinak i gašenja svjetla sjede još neko vrijeme na hodniku. Razgovaraju kao da se poznaju dugi niz godina pa je staro i mlado na ti. Muški rod mačistički priča lovačke priče o seksu i svojim ljubavničkim avanturama. Prisjećaju se nekih komada, opisuju tjelesne atribute žena, a jedan iskusan pomorac među njima zaključuje da su najvatrenije i najbolje u seksu Tajlanđanke. Pacijentice se u sobi zgražaju na ova glasna hvalisanja, pa konstatiramo da muškarci liječe bolničke strahove utješnim pričama.

Priče o seksu i Kolindi

- Što više pričaju o tomu, znači da manje mogu, konstatira Mariuca iz naše sobe jer njihov razgovor dopire do nas kroz poluotvorena vrata.

Mi žene pak razmjenjujemo recepte, komentiramo modne trendove i frizure, Kolindin styling. Šjora Marija veli da ju treba opet izabrati za predsjednicu, jer u hrvatskoj otužnoj stvarnosti ona barem lijepo izgleda. Pa kada već Kolindu ne možemo izabrati za miss predsjednicu, mi pacijentice iz sobe broj 2 kao samozvani žiri, biramo za miss medicinsku sestru odjela. Povuci potegni, s mnogo razloga za i protiv, šefica žirija Mariuca proglasila je sestru Ornellu pobjednicom. Nije bilo jednoglasno, no suglasile smo se neka ostane kraljicom, jer je ipak najstarija medicinska sestra i zavrijedila je ovu titulu s poštovanjem prema njezinom ustrajnom radu, neposrednom i prirodnom obraćanju pacijentima, ali i ušćuvanom Marlyn Monroe looku.

I tako vrijeme ipak nekako prolazi u bolničkom krugu gdje svi odjednom žive u istoj klasnoj zajednici, onoj bolesničkoj, koja pacijente čini ravnopravnim pred medicinskim osobljem, ali i sudnjim danom. Pod ovim krovom postaje jasno da zdravlje nije sve, ali sve bez zdravlja je ništa i da je čovjek samo jedno krhko biće koje u trenu može otpuhati jači vjetar.

Dežurna sestra gasi svjetla u sobama u 22 sata pa lagano tonemo u nespokojan san. U polusnu čujemo da tijekom noći sestra opet navraća i osluškuje nas, a one bolesnije pita trebaju li nešto, mijenja im boce s infuzijom, pa u hipu odjuri iz sobe čuje li zapomaganja iz neke od soba. I tako iz dana u dan i večeri u večer, ne žaleći se, ove, kao po špagi uglađene sestre, uvijek s osmijehom na licu hodaju uznosito u bolnici kao stjuardese koje znaju da se zrakoplov ruši.

Spremačice sve znaju

Već u šest sati ujutro ustajemo, odlazimo na tuširanje i čekamo koja će se sestra pojaviti u smjeni. Dočekujemo vizitu priželjkujući da nam liječnica kaže kako su nam svi nalazi uredni i sutra odlazimo kući. To je za pacijenta jedna od najljepše izgovorenih rečenica u životu. A taj je posljednji dan u bolnici najduži, ali zato najveseliji!

I tako je naša prizdravljena ekipa gotovo istovremeno napustila bolnicu, ali nažalost bolesničke je postelje zaposjela neka nova.

Iz razgovora s pacijentima koji su uz mene istovremeno boravili na Odjelu, Mirjanom, Marijucom, Emilijanom, Enverom, Marijom, Ljubom, Eufemijom, Đovanom, Dedom, Mujom, Ružom, Dušankom, Zlatom…donijet je jedinstven zaključak. Mornarička je bolnica okvalificirana neuvjetnom, bolesnijom od samih pacijenta u njoj, ali medicinsko osoblje je svo od reda dobar primjer gdje sve izgovoreno o derutnim i zapuštenim uvjetima ustanove pada u drugi plan. Bilo je i komentara da bi naša politička elita i saborski zastupnici trebali provesti nekoliko dana na odjelu u sličnoj državnoj bolnici i uvjeriti se koliko i kako rade ti desetkovani liječnici specijalisti, medicinske sestre i njegovatelji s plaćama nižim od plaće konobara. Nevjerojatno su ljubazni, dostojanstveni, humani i profesionalni.

Onog dana kada sam napuštala Mornaričku bolnicu sestre su opet zamijenile smjene i time izašle jedna drugoj ususret.

- Nisam znala da si ti jutros u smjeni. Zar nije trebala doći Marta? Ništa više ne razumijem, zbunjeno će sestra Kristina.

- I ne trudi se razumjeti. Moramo biti sretne da još ima onih koje će uopće doći na posao, odgovorila joj je Tanja. Mogao bi to biti alarmantni apel ministru zdravstva Milanu Kujundžiću i cijeloj hrvatskoj Vladi. 

Povezane vijesti

• Alarmantan manjak liječnika i sestara u javnom zdravstvu Istre
• NA TRŽIŠTU RADA IH NEMA DOVOLJNO: Medicinske sestre sve su obrazovanije,ali su kronično deficitaran kadar
• Tisuću medicinskih sestara na prosvjedu u Zagrebu