(Dragica Pršo)
Pula je, prema riječima gradske vijećnice Dragice Pršo, postala "talac političkih spinova i nemara", dok se gradska vlast bavi najavama velikih projekata, a brojni problemi u gradskom središtu godinama ostaju neriješeni.
"Svako Gradsko vijeće u Puli izgleda isto: umjesto rješenja za goruće probleme, iz rukava vladajućih izvlače se novi mega-projekti i politički spinovi", poručuje Pršo, ističući kako se građanima istodobno nude priče o novom stadionu, Parku Grada Graza i drugim "strateškim" lokacijama.
"Svaki put lansira se nova ideja, s očitom namjerom da se javnosti skrene pažnja s onoga što građani stvarno vide kada prošetaju gradom", tvrdi.
Kao primjer političkih obećanja navodi i vlastiti, namjerno ironični prijedlog: "Javno izjavljujem da ću, kada postanem gradonačelnica, ukinuti Pula parking i dovesti podružnicu NASA-e u Pulu! Zvuči nerealno i smiješno? Naravno da zvuči, ali su jednako realna kao i pusta obećanja aktualne vlasti o mega-projektima, dok nam se povijesna jezgra doslovno raspada i gori pred očima."
Pršo posebno izdvaja nedavni požar u napuštenoj zgradi bivše Uljanikove vojarne Saura, kao i dugogodišnje propadanje Robne kuće.
"Nedavni, već drugi u nizu požara u napuštenoj zgradi bivše Uljanikove vojarne Sauri, kao i sramotno, višegodišnje propadanje Robne kuće, ogolili su do kraja nesposobnost gradske vlasti da zaštiti javni prostor i sigurnost građana Pule", navodi.
Reakciju Grada, koji je od nadležnog ministarstva zatražio samo hitno postupanje zbog Saure, naziva "čistim političkim alibijem".
"Isti ovaj model kapitulacije pred tromošću države gledamo i na Portarati, gdje palača Scracin punih 12 godina, od požara 2014. godine, stoji kao začađeno, trulo ruglo."
Prema njezinim riječima, tri lokacije predstavljaju "trostruki apsurd pulske sramote".
Za palaču Scracin navodi kako HZZO pokušava prodati svoj dio zgrade, dvije petine, za početnih 1,14 milijuna eura, dok za Sauru upozorava da zgrada gori u blizini državnih institucija i Down sindrom centra. Robnu kuću pak opisuje kao "vječno ruglo" koje je uništeno privatnim kalkulacijama i višegodišnjim čekanjem.
Pršo smatra da Grad Pula ne može problem riješiti opravdanjem da je riječ o državnom ili privatnom vlasništvu.
"Opravdanje 'to je državno vlasništvo, mi tu ne možemo ništa' je kukavičluk", poručuje.
Kao moguća rješenja navodi korištenje prava prvokupa za zaštićenu palaču Scracin, uvođenje privremene uprave nad objektima koji ugrožavaju sigurnost, izmjene GUP-a kojima bi se definirala javna i društvena namjena prostora, osnivanje centara javnog interesa, te korištenje europskih fondova za obnovu kulturne baštine.
"Palača Scracin i Saura mogu postati višenamjenski javni prostori: gradske polivalentne galerije, muzeji moderne pulske povijesti, inkubatori za kreativne industrije te društveni centri za pulske udruge i građanske inicijative", predlaže Pršo.
Na kraju poručuje da je vrijeme za konkretne poteze.
"Dosta je bilo jeftinih spinova. Građani Pule nisu birali maštovite vizionare na papiru, nego ljude koji trebaju raditi posao za koji su izabrani."
"Ako država i privatni investitori ne znaju ili ne žele upravljati svojom imovinom, Grad Pula ima zakonsku obvezu uvesti prisilnu upravu, sanirati objekte o trošku vlasnika i vratiti te prostore građanima", zaključuje Pršo.