Prije 190 godina Austrijanci su u Puli pokrenuli veliko fortificiranje grada i 1836. godine završili topnički toranj Forta Kaiser Franz na otoku sv. Andrija te tri Martello tornja – San Giovanni, Punta Christo i Monte Grosso. Godinu ili dvije prije toga sagradili su topnički toranj Forta Maximilian na Stoji. Gradnja ovih prvih stalnih uporišta za obranu zaljeva, malih funkcionalnih samodostatnih objekata sa stalnim posadama, prvo je sustavno utvrđivanje Pule u režiji Austrije. Sve se to zbivalo puno prije poznatijih fortova kao što su San Giorgio i Casoni Vecchi, Maria Luisa i Bourguignon (1850-ih i 1860-ih), ili Stoja i Verudella (1880-ih), a da o Fortu Forno kod Bala (oko 1900.) i ne pričamo.

Fort Maria Luisa

Tih 1830-ih Austrijanci su počeli s modernizacijom i ostalih položaja pa su usred zemljane utvrde Fort Maria Luisa podigli prvu kamenu redutu s barutanom i šternama, a na topovskoj bateriji Zonchi pripremili gradnju kazamata, šterne i barutane. Uskoro su krenuli radovi na Kaštelu i na bateriji San Pietro.

Zašto su to radili? U ostalim gradovima na Jadranu, izuzev Trsta, Austrijanci nisu ni približno gradili toliko novih fortifikacijskih objekata. Još smo daleko od ideje admirala Hansa Bircha Dahlerupa o Puli kao glavnoj ratnoj luci (1849.) i od polaganja temeljca za novi Arsenal (1856.). O talijanskoj prijetnji još se ne razmišlja, s obzirom da je veliki dio sjeverne Italije pod Austrijom, a ostalo je razjedinjeno u male državice.

Pula je tek beznačajan gradić od niti 1.000 duša, bez rive, bez infrastrukture, naizgled bez perspektive. Pa ipak, stari car Franjo I. iz nekog razloga daje nalog da se grad fortificira. Tako su na brdima San Giovanni na Muzilu i Punta Christo i Monte Grosos u Štinjanu podignuti mali, ali čvrsti Martello tornjevi promjera 10 metara. To je tip obalne kule kakve su Englezi gradili na svom Otočju i prekomorskim posjedima od kraja 18. stoljeća. Naziv je stigao u iskrivljenom obliku za Punta Mortella na Korzici, gdje se nalazio upravo takav toranj iz 16. stoljeća za obranu od gusara, a na kojem su Britanci polomili zube. Nastojeći slomiti otpor branitelja uvjerili su se koliko jednostavan koncept osnovnog cilindričnog oblika može biti funkcionalan pred onodobnom artiljerijom. Takve su tornjeve i Austrijanci zatekli na Visu i Korčuli, gdje su ih 1813. nasadili upravo Britanci.

Fortifikacija se u 19. stoljeću za kratko odmiče od bastionske gradnje i opet vraća praiskonskom obliku kruga. Mala kružna kompaktna forma, izuzetno debelih zidova i lučnih svodova od solidnog kamena davala je obalnim tornjevima svu prednost pred neprijateljskim brodovima tog doba.

(Snimio Zvjezdan Strahinja)

Tornjići su imali po jedan top na krovu, s cijevi preko parapeta i lafetom koji se kružno zakretao oko središnje osi. U gornjoj zatvorenoj etaži mogao se smjestiti još jedan top, što sugeriraju prozori građeni kao topnička okna. U podrumu je bila šterna i magazini hrane i municije. Posada je doslovce spavala uz top ili pod njime.

Topnički tornjevi Max i Franz, promjera 23 i 24 metra, nalik su tvrđavama u Linzu (gradio ih je Maximilian Joseph – Este po kojem je Fort Max i dobio ime), ali i tornjevima kakve su Britanci razvijali iz proširene verzije Martella. Ipak, ove naše dvije tvrđavice, od kojih danas postoji samo Franz na Andriji, primjeri su sasvim posebnih jadranskih modela. Zbijene fortice bile su načičkane s 15-ak topova na gornjoj etaži, dok su se ispod njih nalazili magazini, prostori za posadu i šterna. Topovi su se mogli rasporediti i na prostranoj krovnoj terasi zaklonjenoj parapetom. Iako slični, Franz i Max bili su nešto različiti - Franz je imao opciju stožastog krova od drvenih greda i bio je nešto viši, što je uvjetovala konfiguracija terena i smještaj šterne u središtu tvrđave.

Samo su četiri takva tornja izgrađena na Jadranu: Fort San Vito u Trstu (srušen 1880-ih), vjerojatno je bio prvi i poslužio kao uzor za gradnju Franza, dok je kao kopija našeg Maxa izgrađen Fort Royal na dubrovačkom Lokrumu. Franz još uvijek nijemo stoji na otoku Andrija, a Max je srušen za potrebe kamenoloma na Stoji nakon Drugog svjetskog rata. Jedini vidljivi Martello toranj danas u Puli je onaj na Monte Grossu, ukorporiran u kasniju forticu iz 1850-ih. Toranj na Punta Crhistu "progutala" je kasnija dogradnja, iako se još mogu prepoznati dijelovi njegovog zida kao središte prve kružne tvrđave. San Giovanni na Muzilu srušen je ili ugrađen u kasniju merzer-bateriju.

Martello toranj na Monte Grossu (Snimio Zvjezdan Strahinja)

Konačno, koji su to bili razlozi njihove užurbane gradnje?

Ne samo da je Pulski zaljev već bio odabran za pomoćni arsenal Veneciji, nego je već tada bilo jasno da će Pula u potpunosti zamijeniti Veneciju kao važnu luku. Drugi razlog - Francuzi! Austrijanci su se plašili Francuza kao samog vraga, dok često isticana prijetnja talijanskog napada na Pulu u to vrijeme zapravo ne postoji.

Caru Franji, tastu i zakletom neprijatelju Napoleona, zacijelo je groznu traumu stvarala pomisao na neka nova francuska osvajanja.

Engleski putopisac Peter Evan Turnbull putovao je austrijskim krajevima 1834.-1836. iz čega je nastala njegova velika knjigom "Austria" iz 1840.. Dobar dio teksta posvetio je maloj zapuštenoj Puli, u kojoj je proveo tri dana upravo u vrijeme gradnje tvrđava.

"Za zaštitu luke nekoliko je fortova i Martello tornjeva podignuto uokolo na uzvisinama, a drugi su u fazi gradnje", piše Turnbull. Zahvaljujući vezama, on obilazi gradilišta i opisuje planove cara i vlade iz Beča.

"Luka Pola postala je objekt interesa s obzirom da je austrijska vlada odlučila od nje napraviti veliku pomorsku stanicu uz pretpostavku da će tu sagradit i mornaricu kojom će je i ispuniti", piše Turnbull. Navodi da je Arsenal u Veneciji nepristupačan za borbene brodove, jer se pretvara u pličinu uslijed nanosa pijeska. U Puli, piše Turnbull, ima mjesta i za najveće brodove i za sve mornarice Europe.

"Arsenal, koji će zamijeniti Veneciju, treba se izgraditi na plaži tik uz grad u dnu zaljeva, ispod izolirane stijene na kojoj su Mlečani sagradili kaštel na rimskim temeljima, a koji je nedavno obnovljen i utvrđen", napisao je. I zaista, na tom će mjestu, u Val de Buso, 1846. podići prva tri velika kamena skladišta Arsenala i dizalicu – tri godine prije nego će Danac Dahlerup predložiti Franji Josipu da tu izgradi glavnu ratnu luku i čak 10 godina prije nego što će carica Sissi položiti kamen temeljac Arsenala.

Veduta Pule Giuseppe Riegera iz 1845. (Snimio Zvjezdan Strahinja)

Prijetnja od Napoleona

Turnbull nadalje otkriva da glavni motiv za užurbano utvrđivanje grada zapravo francuska okupacija Ancone 1832. godine, i to u razdoblju čvrstog mira. U taj grad Papinske države Francuzi su upali krišom, diverzantski, navodno da bi spriječili daljnju ekspanziju Austrije na Jadranu. Austrijanci su s pravom strahovali da bi se isti francuski scenarij mogao dogoditi i na našoj obali.

Jer, iako su Napoleonski ratovi odavno završili, a Francuska je na unutarnjem planu gorila između stalnih previranja monarhista i republikanaca, njihova mornarica nikad nije prestala raditi probleme Beču. Prisutnost Francuza u Jadranu predstavljat će kontinuiranu prijetnju od Napoleona sve do 1859. godine, kad su zauzeli čak i Mali Lošinj, želeći od njega stvoriti ratnu bazu. Iste su se godine, nakon sklopljenog mira, ubrzo povukli iz Jadrana – na duže. S druge strane, poslovični strah Austrijanaca od susjeda Talijana zaživjet će tek 1848. izbijanjem revolucije u Lombardiji i Venetu i sve jačim zahtjevima za ujedinjenjem Italije.

U romantičarskoj predodžbi pulske povijesti imamo sliku Dahlerupa, danskog admirala u austrijskoj službi, koji 1849. godine predlaže Pulu za glavnu ratnu luku Habsburške monarhije. Obišao je Jadran u potrazi za najpodesnijom lokacijom, ali je tek vrativši se u Pulski zaljev shvatio da nema boljeg. Vizionarski je tada rekao da treba nasuti čitavu jugoistočnu uvalu pulske luke i tako dobiti prostor za arsenal - najljepši na svijetu po prostranosti i prikladnosti.

A znatiželjni Englez Turnbull sve je to znao još 15-ak godina prije. I gotovo iste Dahlerupove misli ispisao davno prije nego ih je ovaj izgovorio: Pulska luka sigurna je koliko i lijepa.

Povezane vijesti

• BORIS SENKER: Pula dovodi gladijatore u Arenu, vraća se antici, a zapostavlja austrougarsku ostavštinu, KADA JE BILA PRAVI EUROPSKI GRAD
• FOTO / Nakratko oživjela austrougarska Pula: Dame u krinolinama i gospoda u uniformama poveli Puljane i goste u 1856. godinu
• Vođene šetnje, radionice, performansi i Nipplepeople na Kaštelu: Što nam sve donosi ovogodišnje izdanje